U našoj rubrici Journal foto izložba svaki mjesec predstavljamo najbolje domaće i regionalne fotografe kroz njihove fotografije koje su odabrali baš za nas. Kroz niz različitih pitanja upoznat ćemo se s njihovim početcima, umjetničkim stvaralaštvom, a sve začiniti impozantnom online foto izložbom od deset fotografija. Pogledajte različite radove najboljih fotografa (po njihovom izboru) na jednom mjestu. Prošli mjesec ugostili smo Davora Rostuhara, a ovaj mjesec je na redu fantastična kvalitetna mlada fotografkinja Sara Pukanić.
- Sjećaš li se svoje prve fotografije?
Ako se odnosi na prvu prvu u životu ikada, onda je vrlo lako moguće da su na toj fotografiji moji mama ili tata, ali ne mogu sa sigurnošću reći…ali definitivno se sjećam svog prvog malo profesionalnijeg snimanja, kada sam sama prvi put angažirala frizera i mislim čak i šminku…curu sam oblijepila s umjetnim cvijećem…bili smo u nekom suludo dobrom stanu u Mesničkoj i sjećam se da sam baš bila zadovoljna fotkama…danas bi to bilo puno bolje u svakom slučaju! haha.
- Kakvu fotografiju najviše voliš?
Iskrenu. U smislu da vidim neku emociju na fotografiji, ne mora to biti emocija u pravom smislu te riječi uvijek, ali nešto me mora privući, neki detalj, neki dio…kako ne bi samo prošla kroz mene, već nekako da ju barem podsvjesno probam zapamtiti, da negdje ostane…
- Najčudniji moment koji si uhvatila kamerom?
Ne bi rekla da je najčudniji, ali možda rijedak da…Kada sam fotografirala strica Borisa, bili smo na tzv. Cowboy ranchu, bio je prvi mjesec i nigdje nije bilo nikoga, samo konji i magla…on je bio obučen kao cowboy i sve je bilo kao da je netko složio set za naš shooting. Bilo je predivno.
- Najdraža fotografija/serija fotografija?
Serija fotografija “Roza” i “Jedna za dušu”. Roza je napravljena u formi dnevnika i složena je tako da otkriva neke pojedinosti o meni, na neki način moju intimu. Fotografirala sam predmete koji me najbolje opisuju i autoportrete.
“Jedna za dušu” je isto na neki način dnevnik druženja s mojim stricem, koji je dugo bolovao od karcinoma i koji je nažalost preminuo u osmom mjesecu ove godine. Htjela sam svojoj teti ostaviti dar, a to je ta foto knjižica s Borisom, s kojim sam tijekom 6 mjeseci obilazila čarobna mjesta na koja me vodio i dokumentirala to.
- Analogni fotoaparat ili digitalni? Zašto?
Analogni, oduvijek, ali ne znam hoće li biti samo on zauvijek haha. Ali da, analogna fotografija je jako bitna stavka moga rada. Analogna fotografija daje tu vrstu atmosfere i šarma koju digitalna rijetko može dati na prvu, osim ako nije obrađena. A i obožavam taj proces čekanja filma da se razvije i skenira, tu neopisivu vrstu uzbuđenja, kao neka nagrada koja slijedi.
- Jesu li fotografi svojevrsni voajeri?
Definitivno, ali ja nekako nisam dobra u tome. Uvijek želim super kadar i ponekada mi duže treba da ga namjestim i onda često dok ga ja namještam, osoba shvati da je želim fotografirati i onda ne uspijem biti voajer.
- Čime fotografiraš?
Tatina Leica R5 i Hasselblad 500C. S Leicom fotografiram zadnjih 7 godina, a s Hasselbladom zadnjih godinu dana.
- Kada si znala da je fotografija tvoj poziv?
Kada sam osjetila da jedino kada fotografiram ne razmišljam o stvarima koje me muče i stvaraju anksioznost.
- Zašto si odabrala baš ove fotografije?
Zato što su serija fotografija “Roza” i “Djevojačka večer” serije koje sam zadnje završila i koje sam priložila i za prijamni ispit za Akademiju dramskih umjetnosti, uz “Jednu za dušu”, ali to planiram predstaviti kroz izložbu. “Djevojačka večer” se odnosi na seriju sa ženama/djevojkama koje sam fotografirala zadnjih 7 godina. Ta serija se bavi mojom vječnom fascinacijom ženskom ljepotom, koja je nekada toliko snažna da je očito moram zabilježiti.
- Koji su ti planovi za idućih nekoliko mjeseci?
Raditi puno za faks, to mi je trenutačno prioritet, a iz toga će izići i novi radovi. Osim toga, trenutačna glavna zanimacija što se tiče mog osobnog otkrivanja fotografije su autoportreti, koje želim istraživati.
Foto: Sara Pukanić
