U 2021. nastavljamo s našom rubrikom Journal foto izložba u kojoj svaki mjesec predstavljamo najbolje domaće i regionalne fotografe kroz njihove fotografije koje su odabrali baš za nas. Kroz niz različitih pitanja upoznat ćemo se s njihovim početcima, umjetničkim stvaralaštvom, a sve začiniti impozantnom online foto izložbom od deset fotografija. Pogledajte različite radove najboljih fotografa (po njihovom izboru) na jednom mjestu. Do sada smo ugostili sjajnu Saru Pukanić i genijalnog Davora Rostuhara, ovaj mjesec je na redu fantastičan street fotograf Kristijan Smok.
- Sjećaš li se svoje prve fotografije?
Bilo je to davno. Ne mogu sa sigurnošću reći, ali mislim da je vjerojatno to bila fotografija moje majke i oca koji su mi kupili prvi aparat.
- Kakvu fotografiju najviše voliš?
Teško pitanje u ovo doba socijalnih medija. Počeo sam skupljati fotografske knjige u zadnjih par godina pa se ne rijetko vraćam istima dok skupljam nove. Volim fotografiju koja mi ostaje u nesvjesnom pamćenju, ona koja samo iskoči u sjećanju dok lutam gradom i tražim svoju fotografiju. Volim fotografiju koja ima priču, snagu, emociju. Volim kada ja kao promatrač na fotografiji „lutam“, tražim i saznajem.
- Najčudniji moment koji si uhvatio kamerom?
Znam za kojim žalim najviše. Od tog dana nosim fotoaparat svugdje kuda idem, pa čak i do dućana jer nikada ne znaš što možeš očekivati. Ali recimo, najčudniji moment bio je kada sam u prijepodnevnim satima kupovao nešto u pekari i pri izlasku digao glavu, a preda mnom je stajala osoba obučena u madrac s ružom u ruci. Tko bi takvu maštu mogao imati i zamisliti takav scenarij prije nego što ide fotografirati na ulicu? Zbog toga volim ulicu i uličnu fotografiju!
- Najdraža fotografija/serija fotografija?
Definitivno kada sam bio pozvan na turneju da fotografiram za jednu svjetsku skateboard firmu, no moram priznati da otkako sam postao otac po prvi i nedavno po drugi put, moja najdraža fotografska serija tek je na početku i mislim da će trajati do kraja mog života.
- Analogni fotoaparat ili digitalni? Zašto?
Moji prvi fotoaparat bio je digitalni. Mali aparat sa 5.0 megapixela. Nakon toga sam krenuo sa sve ozbiljnijim i ozbiljnijim fotoaparatima. Oko 2010. godine po prvi puta imam analogni fotoaparat, no ljubav nije dugo trajala. Tek 2015. godine nakon duljeg proučavanja svojih uzora u fotografiji, spoznajem da mi se sve više i više sviđa analogna fotografija tj. njena estetika i da niti jedan presets u programima za fotografiju ne može napraviti pravi izgled analogne fotografije. Tada prelazim na analognu fotografiju i ubrzo gradim i svoju tamnu komoru. Ni sluteći da Covid-19 dolazi na vrata, u zimi 2019. godine posuđujem od kolege digitalnu kameru i ponovo se javlja interes za istom. Tako da sam na „dvije stolice“. Radim s onime s čime mi se radi u tom danu. Ne opredjeljujem se na jedno ili drugo. Kod analogne (35mm) fotografije volim cijeli proces, volim iščekivanje koje koji puta toliko dugo traje da više ne znaš što si fotografirao na prvih 5 ili 10 ekspozicija od njih 36. Volim konstantu filma, dok kod digitalne fotografije to baš i nije tako lako osim ako se stvarno držiš discipline kod obrade i ne ponesu te mogućnosti koje ti daju današnji programi. Volim oboje.
- Jesu li fotografi svojevrsni voajeri?
Ne bih rekao da smo/su voajeri, više smo opservatori.
- Čime fotografiraš?
Leica M6 i M10, povremeno polaroid sx70.
- Kada si znao da je fotografija tvoj poziv?
Uvijek sam volio umjetnost za koju sam se i školovao. Više sam težio klasičnoj umjetnosti kao što su slikarstvo i kiparstvo. Kako smo kao klinci konstantno bili na skateboardu na ulici, neki od nas su imali video kamere, neki su crtali, a neki su fotografirali. Tu je krenuo i moj interes za fotografijom.
- Zašto si odabrao baš ove fotografije?
Nije bilo baš lako odabrati jer mi je arhiva poveća. Ovo je mali segment onoga što me ispunjava u zadnjih 5 godina.
- Koji su ti planovi za idućih nekoliko mjeseci?
Uskoro imam prvu virtualnu izložbu o kojoj ovaj tren ne mogu ništa više reći. Nadam se završiti projekt koji je započeo 2013. i trebao biti završen u prošloj godini, no zbog pandemije ga nisam bio u mogućnosti završiti. I naposljetku, uvijek mi je želja biti što više na ulici i fotografirati što više.
Foto: Kristijan Smok
