Svijet Jasmine Kosanović prije svega je zaigran; njezina trgovina koja se smjestila u Petrinjsku ulicu prepuna je igračaka, ilustracija i instalacija koje su izronile iz priča ove umjetnica. Osim kao trgovina, ovaj prostor funkcionira i kao atelje pa smo Jasminu zatekli upravo za velikim stolom, usred papira na kojima slika skice za ilustracije za najnoviji projekt. Kreativka koja je u svijet umjetnosti uronjena još od djetinjstva većini je poznata po svojim lutkicama koje ručno izrađuje i koje kao da su išetale iz kojekakve bajke. Na zagrebačkom je Adventu prije nekoliko mjeseci imala veliku izložbu Jasmina i lutkice kojom je privukla pažnju široke publike, a našu je još intenzivnije zadržala slikovnicom Noć na zemlji. Upravo je raskošno oslikana dječja knjiga (koja puno govori i odraslima) bila povod našeg razgovora, a nakon što nam je Jasmina ispričala sve detalje koje slikovnica skriva, vrtjeli su nam se mislima još neko vrijeme.
Ilustrirana knjiga ima jednostavnu početnu premisu – pada noć, a sve što dolazi s njom otvoreno je u potpunosti našoj interpretaciji, interpretaciji djeteta ili onoj roditelja koji djetetu tu priču priča.
U posjetu ateljeu, otkrila nam je ideju iza umjetnosti kojom se bavi i što je zapravo htjela ispričati svojom divnom slikovnicom…
- Možemo početi jednim basic pitanjem – zašto lutke?
Zašto lutke? Igra slučaja! Da nisu lutke možda bi bilo nešto sasvim drugo, možda bi bila kostimografija. Lutka je bila prva forma uz koju sam dobila veliki interes i povratnu informaciju od publike, a tko god se bavi nekakvim kreativnim radom, zna da uvijek reagiraš na publiku. Prvi feedback koji je bio ‘wow’ i u kojem su ljudi bili baš oduševljeni dogodio se zbog lutkica. Mislim da ključ tog feedbacka nije bila samo nostalgija za djetinjstvom. Prve su lutkice bile drveni anđeli i zato više vjerujem da je stvar u izrazu koji imam – jer od prve lutke pa dosad, kojeg god da je ona karaktera, uvijek ima tu jednu vedrinu i nježnost.
- Kako si se uopće počela baviti tom formom? Nije baš uobičajeni posao za koji svakodnevno čujemo. Kako je reagirala tvoja okolina?
Uvijek sam imala podršku obitelji. Nikad mi nisu govorili da nešto drugo upisujem ili radim, pustili su me da radim ono što volim tako da nikad nije bilo tu čuđenja. Što se tiče okoline, kad upišeš takve škole ili fakultete, okružen si sličnima i zato nikad nije bilo situacija u kojima sam zbog toga čim se bavim bila neshvaćena.
“Volim da si ljudi sami stvore priču oko pojedine lutke ili ilustracije”
- Zapravo tvoje lutke nisu tek statične i lijepe…Čine se uvijek kao da smo ih baš sad uzeli iz neke lijepe priče, neke bajke. Imaš li za svaku lutkicu odmah i scenu odnosno priču u glavi?
To su više moje priče i ne volim ih pričati. Volim da si ljudi sami stvore priču oko pojedine lutke. No, ja je uvijek prije nego je krenem raditi vidim u nekom svijetu, samo želim da je svatko doživi na svoj način i smatram da je to najbolje, da ne namećem svoju interpretaciju. Najčešći je scenarij ( i to mi je najljepše) da svi dođemo do jako slične priče.
- Kako netko živi od umjetnosti u Hrvatskoj, a posebno umjetnosti kakvom se ti baviš? Kakav je interes?
Nije lako. Kod nas umjetnost kao takva nije baš cijenjena. Postoji jedna strana koja percipira da ‘to može svatko’ i da to ‘možeš doma sam napraviti.’ Ne samo u mojoj situaciji nego i za razne druge branše. No, zapravo su sati posla u pitanju i ono što je meni bitno – to je moj dizajn. Postoji, naravno, i drugi dio publike koji cijeni i shvaćaju da su stvari koje nisu masovna produkcija vrijedne. Potrebe ima, ali ne vrednuje se dovoljno, no, smatram da je tako zbilja u većini poslova u Hrvatskoj. Ovo nije posao od kojeg se možeš obogatiti preko noći, ali može se i u to vjerujem.
- Povod ovog razgovora zapravo je tvoja prva slikovnica…Koliko dugo već ‘kuhaš’ njezinu priču u sebi, otkud ideja i zašto si se bacila u spisateljske vode? Je li se ideja mijenjala tijekom samog pisanja?
Noć na zemlji je moja prva autorska slikovnica. Prva na kojoj sam radila bila je zajednička s Ines Marciuš Krulja, Noć kad je Lisac ukrao mjesec. Ova je slikovnica u potpunosti moja autorska slikovnica – napisala sam i tekst i radila ilustracije. Kuham je cijeli život – ona je zapravo autobiografska. No, ne u smislu da će onaj tko čita odmah znati što sam proživjela i o čemu govorim. Samo onima kojima me osobno poznaju bit će jasno na koji se dio života referiram. Noć na zemlji nastala je poslije potresa, još su se ranije neke stvari dogodile i to je sve skupa bio katalizator. Kad ti se dogodi jedan niz stvari, moraš to izbaciti na bilo koji način, a ja sam to učinila kroz ono što sam oduvijek htjela – autorsku slikovnicu.
“Svi se mi bojimo zakoračiti u nepoznato, no, zapravo je samo putovanje bitno”
Na početku sam imala ideju da uopće nema teksta. Da se ilustracije nižu i da si svatko može ispričati svoju priču. Tijekom vremena je iz razgovora s par meni dragih ljudi došla motivacija da pokušam nešto i napisati. Tako je nastala pjesma koja govori o putu, o nekom životnom putu, a sve kroz putovanje kroz noć. Svi se mi bojimo zakoračiti u nepoznato i kad nam se nešto veliko dogodi, bojimo se zakoračiti i ući u promjenu – ukočimo se. No, zapravo je samo putovanje bitno, koliko god da je strašno, treba zakoračiti. I u tome ne moramo biti sami. Zato u slikovnici postoji miš i mačak, nešto na prvu nespojivo, ali to je zapravo to.
- Hoće li slikovnica zaživjeti na jednoj drugoj dimenziji, primjerice, vidiš li je kao lutkarsku predstavu s vlastitim lutkicama u ‘glavnim ulogama’?
Ja je vidim kao 3D knjigu, ali ako treba doći će do toga. Vidim je i kao predstavu, u bilo kojem obliku ona može funkcionirati. Ja sam svoje pritom odradila. Nisam režiser, iako bi to bilo lijepo, ali ovdje treba treća osoba koja bi dala svoj doprinos. Djelomice bi mi bilo teško pustiti priču nekom drugom, ali to je uvijek dogovor i ako klikneš s osobom – onda joj pustiš to u povjerenju. To je poanta i ključ u takvim stvarima – povjerenje.
- Vidiš li se i u budućnosti kao autorica slikovnica? Generalno, u kakvim se još umjetničkim svjetovima možeš zamisliti i želiš okušati?
Pisanje mi je strast još iz srednje škole i s faksa. Moja draga profesorica Davorka Modrić me nagovarala i da idem na književnost jer je smatrala da imam talenta, ali to sam nekako zapustila. Sad sam počela po sitno pisati, ali za sve treba vremena i za sve treba vježbe i rada. Mislim da se s radom puno može napraviti. Ali svakako, pisanje je uvijek tu negdje i to je moja ljubav.
- Možeš li nam otkriti što te baš uvijek inspirira?
Joj – sve! Mene inspiriraju zbilja najviše ljudi i događaji. Kad prođeš dan – ustaneš se, popiješ kavu, sretneš nekog, netko te razveseli, nekog vidiš na cesti, vidiš neko drvo. Na kraju dana to sve negdje pohraniš u sebi i sutradan to mora izaći. Svijet gledam na nekakav svoj način. Kad sam radila na slikovnici, svaki sam dan išla Dubravkinim putem. To je nevjerojatna priroda i ljepota nadomak grada. Nekima će to biti bezveze, a meni je oduvijek ‘wow’. Samo si trebamo dopustiti da vidimo ljepotu. Treba odlučiti vidjeti lijepo – jer ga ima u svemu. Nije lako, ali zato je važno izboriti se sa sobom. Mislim da je posebno u ovim vremenima najvažnije tražiti ono lijepo i uhvatiti se za to.
- I za kraj – imaš li kakve planove za budućnost? Možemo li očekivati još koju skoriju izložbu?
Vidjet ćemo! Radim pa će se nešto dogoditi. Radim pa pokucam na neka vrata – i ako se otvore super, a možda će doći nešto sasvim deseto. Velike planove više ne radim, planiram one manje stvari. Ostalo neka se dogodi. Zaželjet ću, radit ću na tome pa što bude. Možda me ta želja pusti, možda dođe neka druga i tako dalje.
