Jedno od najvažnijih imena hrvatske graffiti i street art scene definitivno je Slaven Kosanović Lunar. Na spomenutoj sceni aktivan je od ranih devedesetih, a stil mu se kroz godine različito razvijao. Radovi mu krase gradove kao što su Amsterdam, Atena, Auckland, Berlin, Hanoi, Havana, Lisabon, London, Melbourne, New York, Oslo, Pariz, Saigon, Seoul, Sydney i Tokio. Naravno, u njegovom rodnom Zagrebu, ali i u cijeloj Hrvatskoj gotovo da ne postoji površina na kojoj niste mogli ne uočiti neke od njegovih najprepoznatljivijih radova. Posjetili smo ga u njegovom životnom i radnom prostoru i porazgovarali o svemu i svačemu – od uzgoja paradajza na balkonu preko stanja u svijetu do novih radova koje priprema.
Jedan si od najvećih protagonista hrvatske graffiti i street art scene, koliko ste se ti i tvoj umjetnički izričaj mijenjali kroz godine?
Na razmišljanje i osjećaje svakako utječu vanjski faktori – obitelj, prijatelji i okolina i kombinacija genetski naslijeđene naravi. Zatim obrazovanje – tko ti ga je i kako prenosio, iskustvo, konzumirani sadržaji, zdravlje i drugi. Kako se mijenjaš iznutra, pa se mijenja i rezultat rada koji, da bi izašao, prolazi kroz filter – tebe. Svi prethodno navedeni parametri mijenjaju ga kroz godine, on raste i razvija se skupa s autorom. Teško mi je reći kako se sve mijenjao moj rad kroz godine, valjda je postao promišljeniji i kvalitetniji. Ne možeš isto misliti i osjećati s 10, 20, 40 i više.
Kako izgleda tvoje stvaralaštvo u ovim teškim trenucima s obzirom na pandemiju i sve posljedice koje ona nosi sa sobom?
Posljedice, prvenstveno potresa i sekundarno situacije s virusom vidljive su na većini, ni ja nisam iznimka, napetiji sam. Stvaralaštvo je refleksija događaja oko tebe i u tebi. Ne znam vide li se promjene na mojim radovima. 95% projekata izvan Zagreba otkazano je, što samo po sebi nisam shvatio kao tragediju već pomislio ‘Aha, napokon ću se odmoriti’. Odmor od putovanja i organizacije istih, znatno je rasterećenje s jedne strane, ali s druge tu energiju negdje moraš utrošiti jer si navikao na tempo. Uzgajanje malih paradajza na balkonu je donekle zabavno kao i svakodnevne vožnje biciklom, ali to ne pospješuje egzistenciju pa je ova godina iznjedrila neka nova pitanja i postavke. Nastavljam organizirati dan, ne vidim rupe u rasporedu, naprotiv, unatoč nešto slabijim poslovnim rezultatima osjećam istu stisku kao i prije.
Na čemu trenutno radiš? Očekujemo li od tebe uskoro novitete, u kojem se umjetničkom smjeru krećeš?
Dovršavam skice za nekoliko radova u Primorju i Istri, slažem neke ideje za tekstil. Idući tjedan planiram otići do Štajerske sudjelovati s europskim kolegama na projektu i pripremam nove emisije Lunar Bunar za Yammat.fm. Osim prepoznatljivih radova, radim i na drugačijoj seriji slika ‘Morpheus’. Previewi serije se s vremena na vrijeme mogu primijetiti na mojim društvenim kanalima, neizbježnom zlu koje unatoč svemu još koristim jer zasad nisam našao učinkovitije alternative za prezentaciju rada.
Što je po tebi najvažniji izazov s kojim se susreće moderno društvo?
Čovjek se kao vrsta odavno nije promijenio. Nisam stručnjak na području antropologije pa o tome ne mogu detaljnije, ali znam da što god čitao, od starih civilizacija do danas, ne vidim bitnu razliku u funkcioniranju sistema ni u ponašanju pojedinca. Uvijek su postojali zakoni i institucije koje su ih držale pod kontrolom, a postojale su i rupe u njima. Oduvijek su tu, kako ih zovem, mravi radnici i mravi ratnici, vukovi i ovce, ratnici i civili, nasilnici i miroljubivi. Sve to nije baš tako jednostavno podijeliti jer postoji nebrojeno mnogo nijansi. Pojava interneta polučila je sličan rezultat kao i izum tiskarskog stroja: Glasu pojedinca je omogućeno da se čuje dalje nego što bi se čuo da se dernja na trgu s još par sebi sličnih. S internetom je drukčije jer se uz tehnološki napredak dogodio znatan porast populacije. Davno sam rekao da je dobra strana interneta sinergija ljudi dobrih namjera, a loša strana povezivanje onih zlih i štetnih po društvo. Napredak društva su ubrzali inteligentni i vjerojatno dobronamjerni ljudi, no njime se nesmetano koriste i oni kojima je gorivo pohlepa i liječenje kompleksa. Takvi ljudi nažalost, često imaju nezdrave ambicije čemu često svjedočimo i kroz masmedije. Kao pojedinci možda nisu opasni, ali udruženi svakako jesu.
U ovom trenutku ne znam jesu li veća opasnost oni ili inertna konformizmu sklona masa koja ne razmišlja ni o čemu osim o sebi u prezentu, jer kapaciteta za više nemaju. Pojava fanatika bez kompasa u povijesti nije nova, a dobar opis o pokušaju komunikacije s njima pročitao sam prije nekog vremena i on kaže ‘Raspravljati s fanatikom je kao igrati šah s golubom: Jedino što možeš očekivati je da poruši figure i posere se po ploči’, pardon my French.
Poznato je da iznimno brineš za okoliš i pokušavaš svoj život prilagoditi tome?
Ne mislim da iznimno brinem za okoliš. Svjestan sam da svi na neki način doprinosimo propasti, ali probat ću učiniti koliko mogu. Reciklirat ću apsolutno sve što mi dođe u ruke. Dobar dio mojih radova napravljen je na materijalima koje je već neka od bezbrojnih firmi iskoristila.
Misliš li da se o problemima s onečišćenjem okoliša dovoljno govori?
O čemu god da se govori postoje minimalno dvije strane, jedna koja shvaća i druga koja to nije u stanju. Živiš na zasad jedinoj pikuli usred beskrajnog prostora na kojoj možeš disati i jesti, a ti je nemilice uništavaš. Ambiciozni psihopati koji su se gurali na čelo društva uglavnom nisu bili drukčiji ni kroz povijest. Opasna razlika je količina ljudi danas i tehnologija. S jedne strane je omogućeno lakše liječenje i produljenje životnog vijeka, s druge strane opasne budale raspolažu oružjem velike razorne moći i dešavaju se greške na nuklearkama. Samo ta dva faktora su potencijalno kobna za kompletno stanovništvo Zemlje. Mislim da nema potrebe ići dalje. Većina ne razmišlja da je na istoj toj pikuli priroda sama od sebe u određenim vremenskim intervalima vrlo lako u stanju satrati život na zemlji vlastitim intervencijama, u kratkom roku. Postoje i opasnosti iz svemira, da se ne bi previše opustili. Isto kao što su se neki čudili potresu, mogli bi se začuditi da nekad u Zemlju zna bubnuti povelika gromada iz svemira. Ali mase više vole prazna naklapanja službenih i neslužbenih sekti koje su ih lažno umirivale kroz povijest. Znanstvenici i propitivači su im bili manje dragi. Usporediš budžete svjetskih vojski i institucija koje brinu o bitnim stvarima i sve je jasno.
Koji je po tebi najveći problem društva i svijeta u kojem živimo? Gdje vidiš rješenje?
Revolucionarne promjene nabolje nisu se desile klikanjem po mišu nego akcijom. Razlog iz kojeg mi ne pada na pamet ići u bilo kakve akcije su lekcije iz povijesti: U svakom kaosu društvo se isprevrće i na vrh opet iskoči dominantni gorila sa svojom ekipom slabijih gorila za backup. Svi se obuku u istu ideologiju, mrmljaju nabiflane mantre i prave se patriotima. Da se ne zavaravamo, cijeli svijet je pogonjen istim gorivom, pa ni mi nismo iznimka. Povijest je veliko njihalo koje se neprekidno kreće. Jedna nama bliska lekcija je WW2: Ljudi ustanu i izbore se protiv najveće vojne sile svijeta skupa s njihovim kvislingom, a što je danas popularno? Ušata u po zidovima. Opet velim, to nije neka iznimka za Hrvatsku, osvrnemo se preko granica s bilo kojim susjedom, svi uživaju u tuđoj patnji dok sebe grade nebeskim pravednicima. Zaključak? Radi svoje, budi dobar čovjek i miči se čim dalje od oportunista koji će danas imati kaput na jednu stranu, sutra na drugu, prema tome kako vjetar puše. Gušt mi je družiti se i raditi s ljudima koji su iznad toga. Poštuj svoje, poštuj tuđe, nije tako teško.
Smatraš li da ljudi nisu dovoljno educirani i da hodaju svijetom na auto pilotu ni ne pokušavajući mijenjati stvari?
Pamtim lijepi osvrt jednog astronauta. Rekao je da kada Zemlju gledaš iz orbite osjetiš njenu ranjivost i postaneš svjesniji da ti je to jedini dom. Kad si na toj visini (možeš biti i u avionu) jedina želja ti je vratiti se dolje na tlo, na sigurno. Usporedio bih to s hodanjem kroz šumu, noću i zimi, kroz snijeg i hladnoću. U daljini vidiš topla svjetla ljudskog obitavališta i u tom trenu to ti je sve – sigurnost, toplina, život, opstanak. Nisam bio u takvim situacijama u šumama, ali slične misli su mi prolazile kroz glave dok sam u par navrata letio preko Sibira za čistog neba i promatrao izolirana svjetla tisućama kilometara udaljenih jedna od drugih. A kad tamo dolje na Zemlji gomile kretena se masakriraju oko toga kako se zove ono u što vjeruju. Usput ne razumiju da je razlog svakog rata isključivo profit i da iza toga stoje ljudi kojima se klanjaju i koje slijepo slušaju.
Koliko ćemo tu svi skupa nastradati ako se što prije ne osvijestimo da živimo na planeti na kojoj su sva živa bića povezana?
Nemam iluziju da mogu učiniti velika djela, jedino što mogu je ići od sebe i pokušati dati primjer. Zvučim si naivno cijeli život, to se isto očito neće promijeniti. I ne pričam ja tu o nekim nedokučivim ljudima, moćnicima što sjede u kulama bjelokosti, najčešće mi nisu jasni ni bliski ljudi. Ne mislim da vidim neobične pojave, sve se dešava pred nosom i ne moraš biti Tesla da to primijetiš, a oni veselo cvrkuću i nastavljaju po svome.
Koliko je tu važna uloga umjetnosti?
Nekada komuniciram poruke kroz radove ali nemam ambicije to uvijek činiti. Ljudi ionako ne slušaju nikoga osim sebe. Mislim da je Banksy imao fantastičnih poruka. Koji je rezultat postigao? Budi nadu nama naivcima. Ovako kroz intervjue ili neke objave na profilu vidim da najviše ljudi pogode neke banalnosti. Čim treba pročitati i kritički razmisliti, broj značajno pada, možda ne jer ne shvaćaju već se uopće ne žele opterećivati stvarnošću, radije žive u balonu koji su si osmislili. Zapravo je svejedno jer ne mijenja na stvari. Onaj tko si može iole zamisliti budućnost, to mu neće ništa pomoći u odnosu na ove nepametne ili one koji se prave takvima. Kao što sam ranije rekao, svi smo na istoj pikuli koja leti svemirom i sve nas čeka ista sudbina.
Foto: Sanja Tušek
