Portreti 21. stoljeća: Sa slikaricom Patricijom Purgar razgovarali smo o izložbi ‘Iza ekrana’
Smatrate li kako smo u današnjem vremenu svi suviše opsjednuti “ekranima”?
“Začarani“ i povremeno hipnotizirani u određenoj mjeri jesmo. Pri tom sam možda optimistična, ali mislim kako ona prava opsjednutost ipak pogađa manji broj ljudi, bar prema onome što sam uspjela primijetiti u svojoj bliskoj okolini. No ta opsjednutost ekranima je danas kod svakoga moguća i čeka iza ugla pa je bitno održavati zdravu distancu (kritičko mišljenje) i mjeru prilikom uživljavanja u određene sadržaje.
Prikazani likovi djeluju turobno, bezizlazno zagledani u svoje ekrane. Postoji li razlog zašto ste ih naslikali upravo tako?
Možda nekome mogu djelovati turobno, ali ja na njihovim licima više primjećujem pasivnost, ravnodušni izraz zamišljenosti nad onime što promatraju na ekranu. Neki možda pritom djeluju ozbiljnije, neki umorno, a neki samo opušteno, no sve je i stvar subjektivnog dojma. Kod ljudi koji su udubljeni u svoj mobitel primjećujem kako je naoko ozbiljniji izraz možda posljedica opuštenosti lica prilikom zaokupljenosti sadržajem s ekrana. Um pridružen očima je tu puno aktivniji od tijela (lica).
Naslikani će portreti doslovno i biti bezizlazno zauvijek zagledani u ekrane, jer u prirodi slikarstva jest “zarobljeno vrijeme“, ali zapravo oni opisuju kratke ili duže periode bijega od vanjskog svijeta kojima smo svi danas podložni jer nam je ta opcija i doslovno na dohvat ruke u obliku džepnog ekrana prepunog zanimljivih slika i ostalog sadržaja.
Ekrani vs. stvarni život: Mislite li da će se povećavati jaz između virtualne i “stvarne realnosti”?
To se ponekad može gledati kao jaz, a ponekad kao suradnja, no danas postaje sve kompleksnije razlučiti gdje stvarnost počinje, a virtualnost završava, ili obrnuto. Pritom niti sam pojam realnosti se više ne drži na čvrstim nogama, ako uopće ikad i jest.
Široko je to pitanje o kojemu je iz svih područja ljudskog djelovanja danas moguće raspravljati. Stoga iako je i slikarstvo podložno daljnjem eksperimentu, i promišljanju te je također dio virtualnog svijeta drago mi je što ipak još i dalje postoji u svom izvornom “primitivnom“ obliku (mrlja i linija kao trag na površini).
Postoji li poruka koju ste željeli prenijeti ovim djelima ili su ona jednostavno vaš dojam svakodnevice?
Moram priznati kako nikada nisam imala neku konkretnu poruku koju sam željela prenijeti preko bilo koje serije slika koju sam do sada izvela. Ni s ovom serijom nemam tu veliku ambiciju. To su slike koje opisuju moju, a vjerujem i svima lako prepoznatljivu svakodnevicu okruženu svjetlećim plohama. Nekima ona može biti manje ili više tragična, ali meni osobno je sve pomalo. Ponekad vesela, pa tmurna, pa tragična, pa inspirativna, dosadna, zabavna i tako ukrug. Ali to su ionako opće karakteristike života oduvijek, samo što se okruženje (setting) malo promijenilo.
Stoga slike su bez konkretne poruke, ili kritike te uvijek otvorene za daljnje interpretacije i dojmove.
Donose li vaši planovi za budućnost nastavak bavljenja ovom temom ili se okrećete novim projektima?
Ovo je u potpunosti nova tematika s kojom se ne bavim dugo pa ju svakako nastavljam dalje razvijati i raditi na njoj.
Stoga budući da se radi o relativno ranoj fazi serije postoje motivi koji su mi istovremeno zanimljivi (portreti, TV set u interijeru stana, sami ekrani kao emitirajuće svjetlosne površine) no pretpostavljam kako će mi se pažnja u daljnjem slikanju malo pomalo sužavati. Trenutno su mi npr. “svjetleći ekrani“ najzanimljiviji pa u njima možda najviše leži daljnji nastavak ove serije slika.
Za mene je uvijek najbitnije da mi tema ili motiv koji istražujem kroz slikarstvo potiču zadovoljstvo, igru, izazov i zanimanje, a motivirajuće je razmišljati u kakva bi me sva slikarska rješenja u daljnjem radu mogli odvesti.
Izložba Iza Ekrana umjetnice Patricije Purgar u samoborskoj maloj dvorani Galerije Prica ostaje otvorena do 2. listopada.
Foto: ustupila Patricija Purgar
