Dženisa Pecotić: ‘Inspiracija dolazi iz sredine u kojoj odrastate, ona vas oblikuje’

U Galeriji Kranjčar na zagrebačkom Kaptolu otvorena je izložba Dženin kabinet čuda kojom Dženisa Pecotić (od milja Dženi), jedna od najuspješnijih hrvatskih kostimografkinja obilježava 40 godina iznimno bogate umjetničke karijere.

Izložba nije klasična retrospektiva koja nas vraća u Dženinu ‘kostimografsku prošlost‘ – izložba je nešto potpuno novo, nova cjelina. Doduše, izlošci su nastali za vrijeme lockdowna, čime je Dženi potvrdila  kako se i protiv tektonskih društvenih poremećaja ‘bori’ umjetnošću. Svaki rad je (umjetnička) priča za sebe, ali na svima je vidljiv spoj mode, baleta, drame, likovnosti. Dženi  je vrstan poznavatelj povijesti umjetnosti i povijesti odijevanja, glazbe i plesa, umjetnosti općenito. A sve to protkano je strašću i ljubavlju. I to se vidi!

Posebno voli barok, razdoblje raskoši i sofisticiranosti. Veličanstvenosti, rekla bih. Modernistički se poigrava s barokom – dijelovi nekih kostima izrađeni su od plastičnih vrećica. Zabrinuta je za budućnost planete, zato najviše voli reciklirati i tako stvarati novo i jedinstveno. Ostatke tkanine, plastike, stakla, drveta, cvijeća, papira, metala i sl. šiva, lijepi, spaja, boja… Tako nastaju Dženina čuda. Maštovitost bez premca!

Veliki projekti koji su obilježili kostimografiju

Pišu kako je Dženi ostvarila više od stotinu kostimografskih projekata. Neki od njih su: Labuđe jezero, Ana Karenjina, Enciklopedija izgubljenog vremena, Dama s kamelijama, Don Quijote, Tonček i Točkica… Vjerujem kako nema niti jednog ljubitelja kulture u Hrvatskoj (a i šire) koji se nije susreo s kostimima drage i kreativne Dženi. Poznato je kako Dženi uvijek i sama aktivno sudjeluje u izradi kostima. To potvrđuje i anegdota koja kaže kako Dženi trči za krojačicama i viče: ‘Pusti, ja ću!’ A tako rade samo najveći, a Dženi to jest.

Dženi nikad nije stala, ova izložba je nastavak (ili novi početak) umjetničkog rada jer i sama kaže: Aktivna sam jer ako se zapustiš, ti si gotov čovjek!

Nadam se da sam vas već u uvodu dovoljno motivirala da se do 2.8.2022. uputite na zagrebački Kaptol, u Galeriju ‘Kranjčar’, zavirite u Dženin ‘ormar čuda’ i popričate s Joškom Tešijom, Dženinom umjetničkom muzom.

Izložba kao presjek bogate karijere

Izložba je idealna prilika da pobliže upoznamo Dženi, što ju pokreće, inspirira, brine, tko se ‘skriva’ iza maštovitih kostima koje izrađuje. Razgovor s Dženi vodila sam telefonski iz Velog Lošinja, okružena suncem, morem i zelenilom, uz glazbenu podlogu cvrčaka. Moj okolina je baš i nije impresionirala. 🙂

Dženi: Ja nisam morski tip. Ono što ja oduvijek želim je jedan sasvim drugačiji način života od ovog kojeg živim. Kad sam bila dijete jako sam puno čitala bajke i svu dječju literaturu. Najviše sam bila fascinirana likom Heidi, a Heidi je djevojčica koja je živjela u brdima, hodala je po planinama, igrala se sa svojim životinjama. E, to sam vam ja!

• Na samom početku, čestitam Vam na dvostrukom jubileju – 40 godina rada i 70 godina života. Kako se osjećate?

Život ide dalje. Ne vidim razlog zašto bi čovjek trebao to na neki način slaviti, ali obilježiti da. Događaju se sjećanja, lijepa druženja s mojim prijateljima. Tu sam izložbu, između ostalog, najviše napravila za prijatelje kako bih barem malo osjetili veselje koje je mene ispunjavalo dok sam stvarala izloške koji su izloženi u Galeriji Kranjčar.

• Što Vam prvo pada na pamet kada se prisjetite svojih umjetničkih početaka?

Joj, svašta mi pada na pamet… moja kći koja je bila malena, a ja sam odlučila upisati treći fakultet kao ‘treću sreću’ – studij dizajna tekstila i odjeće. Logično je da sam inspirirana svojom djevojčicom počela s kreiranjem dječje odjeće s kojom sam i ušla u ULUPUH prije 40 godina. Kako je moje djetešce raslo tako smo rasle i ja i moja moda, pa sam na kraju završila kreirajući odjeću za odrasle i ozbiljne ljude. Srećom i za neke neozbiljne što me dobro izvlači.

Projekti koji se ne zaboravljaju

• Kada pokušate rekapituliraju sve što ste napravili, koji biste projekt istaknuli kao posebno drag?

Ne mogu nešto istaknuti.

• Pročitala sam da Vam je posebno lijepo bilo raditi predstave za djecu u kazalištu ‘Žar ptica’.

Ah, da, Pustolovine baruna Munchausena. Dosad sam napravila tri predstave u ‘Žar ptici’ i to mi je uvijek posebno veselje, opet se vraćate na početak, radite za djecu, krug se zatvara. Rad na predstavama u ‘Žar ptici’ (Pustolovine baruna Munchausena, Tonček i Točkica, Plava boja snijega) gastronomskim rječnikom nazvala bih – najljepšim desertom.

• A koji Vam je projekt bio posebno zahtjevan, modernim rječnikom izazovan?

Najizazovnije je kad radite klasični balet. Odradila sam većinu klasičnih baleta, a neke od njih sa svojom mentoricom, kostimografkinjom Ikom Škomrlj (Labuđe jezero, Don Quijote, Pepeljuga, Trnoružica i dr.). U klasičnom baletu na vrhunskoj razini mora biti zanat što silno cijenim. Kreacija je manje više zadana, postoje varijacije na temu koje su meni uvijek interesantne, ali zanat je nešto čemu se najviše divim u životu.

Glazba kao inspiracija

• Često u intervjuima spominjete koreografe Iku Škomrlj i Milka Šparembleka

Oni su moj ‘number 1’. Dali su mi najviše od onoga što sam ja danas, vezano za kazalište, naravno.

• Što Vas pokreće u radu, gdje crpite inspiraciju?

Ne mogu to definirati, nema formule. Jedan dan probudite se tužni, drugi nesretni, treći veseli, jutro vam bude sunčano kao što je sada na mom kuhinjskom stolu. Mene to sunce inspirira da se opet sjetim kralja sunca Luja XIV. kao na mojoj izložbi gdje je Luj XIV Joško Tešija, moja najveća muza zadnjih par godina.

• Ističete kako Vam je glazba jako bitna.

Naravno, glazba je nešto što me pratilo od najranijeg djetinjstva jer je moja mama prekrasno pjevala. Inspiracija često dolazi iz sredine u kojoj odrastate i koja je po meni jako važna, određuje vaš ukus i vaše afinitete, vašu želju za stvaranjem. Ja sam imala jednu takvu sredinu. Moja mama je bila vrlo osebujna osoba koju je sve zanimalo, npr. znala je cijelog Jesenjina napamet. Ne morate znati da je to Jesenjin, ali pamtite te stihove. I tako ja pamtim sve te informacije, ‘oslobođene od emocija’, one su ‘urezane’ u mom mozgu kao neka vesela djeca. One samo izlaze iz mene, igraju se sa mnom i ja s njima.

• Zabrinuti ste za budućnost planete. Na ovoj izložbi jedan je izložak napravljen od plastične vrećica. Ne čeka nas blistava budućnost ako ovako nastavimo živjeti?

Nažalost po tom pitanju sam vrlo pesimistična, iskreno vam moram reći. Naravno, nada je uvijek prisutna i nadam se da će to moje nadanje nadvladati prisutni pesimizam. Krenimo npr. od Zagreba, ljudi kad kažu kako vole svoj grad zapravo ne znaju što to znači. Voljeti svoj grad znači ne bacati smeće po cesti, pokupiti smeće i baciti ga u kantu, ne šarati po kućama, ne raditi stvari koje ranjavaju grad. Nažalost, nismo osviješteni u tom smislu. To što sam rekla za Zagreb možemo primijeniti i na cijeli svijet. Ljude puno više zanimaju potpuno efemerne stvari kao npr. kako je prva dama bila odjevena na ovom ili onom događanju, a o ekologiji i jedinoj planeti Zemlji brine se premalo ljudi.

• Čini se da umjetnički ne mirujete, ova izložba otvara novo poglavlje. Što novo pripremate?

Kod mene nema novih početaka, to je nešto što stalno teče. Nemam pojma što ću izmisliti sljedeće, puštam da se to jednostavno događa. Imam neke planove vezane uz teatar za koje je prerano govoriti. Vezano uz izložbe neko ću vrijeme ‘šutjeti’, iscrpila me ova izložba iako je moja namjera bila veselje. Jer, i veselje iscrpi. Ne stajem, nešto uvijek moram raditi. Puštam mašti da me vodi.

• Znam da puno volite putovati, otkrijte nam koja vam je sljedeća destinacija?

Tijekom pandemije otkrivala sam ljepote Hrvatske. Vidjela sam Ozalj, Klanjec, čarobni muzej u Klanjcu, genijalnu hidroelektranu u Ozlju za čiji izgled je zadužen Herman Bolle. Dakle, ima i kod nas puno prekrasnih lokacija, a da ne govorim o prirodi koja je čarobna. Mi uvijek mislimo da je negdje drugdje bolje i ljepše. Ne, život je točno tu gdje jesmo.

Do sljedećeg susreta kod HNK-a i Kavkaza, puno Vas pozdravljam i zahvaljujem što ste nam otkrili dio svog osobnog i umjetničkog svijeta.

Tekst: Nives Čavić

Foto: Budi KULTURAn, Juraj Vuglač