Razgovor koji vrijedi pročitati: Slikar Bojan Šumonja ugostio nas je na svojoj zagrebačkoj izložbi

Sve do 10. svibnja galerija Trotoar privremeni je dom novih radova koje renomirani umjetnik Bojan Šumonja predstavlja zagrebačkoj publici. Patak, crni Štrumpf, plastični flamingosi, božićni sobovi, lubanje, insekti i leteći proklijali krumpiri… samo su neki od motiva koje ćete uočiti na koloristički impozantnim ostvarenjima izloženima na izložbi koja nosi naslov Tulip Hysteria. Bio je to sjajan povod za naš razgovor, a isti vam donosimo u nastavku.

• Što vas kao umjetnika privlači u distopijskim scenarijima i ambijentima? Ili jesu li ona samo izražajno sredstvo za kritiku ili analizu aktualnih društvenih fenomena?

Utopija je u prijevodu, dobro mjesto koje priželjkujemo, ali to mjesto ne postoji; ujedno je afirmacija i negacija. Distopija je loše i pogrešno mjesto.

Upravo čitam knjigu Marija Vrbančića Što nakon distopije gdje u uvodu piše kako je 20. stoljeće, simbolično započelo Marinettijevim manifestom futurizma i puštanjem u pogon prve proizvodne trake u tvornici Henryja Forda, slaveći život, brzinu, promjenu, neki novi svijet, a 21. stoljeće započinje rušenjem blizanaca, činom užasa, slavljem smrti i destrukcije.

Distopijski scenariji i ambijenti su, na neki način, ogoljena verzija naše stvarnosti bez šminke, bez iluzija. U našoj je sadašnjosti utopijski koncept zamijenjen s distopijskim. Distopija nije nužno predviđanje budućnosti, ona je snažno povećalo sadašnjosti. U tom smislu ona nije samo scenografski ili estetski okvir, nego trenutačno stanje svega onoga što živimo.

Distopija je i način djelovanja, društveni narativ, a manifestira se kroz tjeskobu, kontrole, dehumanizaciju, otuđenje… Naravno, distopija je i moćan alat kritike. Kroz nju možemo postavljati pitanja o smislu, moći, konzumerizmu, identitetu, medijima….. Ona je poput ogledala koje ne prikazuje doslovnu sliku, nego emocionalnu i duhovnu rezonancu svijeta u kojem jesmo. Dakle, distopijski motivi su mi i izražajno sredstvo i konceptualna potreba. Oni mi omogućuju da govorim o stvarima koje nas bole, muče, provociraju, ali i fasciniraju.

• Mora li umjetnost uopće uvijek nositi neku višu poruku ili sama sebi može biti svrha?

Znaš što… Ne mislim da umjetnost mora išta. To je valjda jedino mjesto gdje stvarno možeš biti slobodan – bez zadatka, bez svrhe, bez objašnjenja. Umjetnička djela mogu, ali ne moraju uvijek nešto poručivati, jer ako stalno poručuju, postaju propaganda, manifest, deklaracija. A mene to baš i ne zanima. Mislim da nije potrebno neprestano pokušavati reći svijetu nešto pametno, ponekad je dovoljno uhvatiti osjećaj, atmosferu, tišinu. Ili vlastitu zbunjenost.

Naravno, umjetnost može nositi jaku poruku, i često jest refleksija društva, komentiranje stvarnosti, neki oblik otpora. Ali isto tako, može biti potpuno osobna, intimna, hermetična. Može biti igra. Može biti greška. Ne vjerujem u formule. Ni u obavezu.

• Radovi koje imamo priliku vidjeti smješteni su u distopijske ambijente šuma i deponija. Kako ove lokacije utječu na interpretaciju vaših slika? Kako birate mjesto radnje u svojim djelima?

Šuma i deponij su, osim što su šume i deponiji, zapravo i stanja svijesti. Simbolički, ali i konkretni. U njima se susreću prirodno i odbačeno, živo i raspadnuto, tišina i kaos. To su mjesta na rubu, rubu civilizacije, rubu čovjeka, rubu uma. I upravo me taj rub zanima.

Šuma je prostor nesvjesnog, instinkta, povratka iskonu, ponekad strašnom, ponekad spasonosnom. A deponij je pejzaž zaborava, potrošnje, neuspjeha ideala. Kad stavim likove u te ambijente, ne radim to da bih doslovno prozivao društvo, to je više moj način da kažem: Evo gdje smo završili, evo što nosimo sa sobom i što iza sebe ostavljamo. To nisu prostori budućnosti, to su prostori sadašnjosti koje smo samo naučili ignorirati.

Mjesto radnje nikad nije samo pozadina. Ono diktira ton, osjećaj, cijelu atmosferu slike. Biram ih intuitivno, ali iza te intuicije stoji puno unutarnje buke. U šumi se još uvijek nešto skriva. U deponiju više nema ničega. A između toga dvoje, smjestio sam čovjeka.

• Iako ste formalno obrazovani kao kipar, slikarstvo je postalo vaš primarni izraz. Kako je to obrazovanje oblikovalo vaš pristup slikarstvu? U kojoj mjeri kiparstvo još uvijek ima (ili nema) utjecaj na vaše slike?

Studirao sam kiparstvo jer me oduvijek privlačila tjelesnost i ekspresivnost trodimenzionalnog medija. Ima nešto kontaktno u radu s volumenom, s materijalom koji pruža otpor, s prostorom koji se mora osjetiti, ne samo zamisliti. Kiparstvo te nauči da tijelo nije samo obris nego entitet, nešto što ima svoju svoju sjenu, svoju tišinu. Međutim, slikarstvo je čista alkemija, magija i trenutačno usklađenije sa mnom i mojom unutarnjom frekvencijom.

• Rekli ste da najbolja slika nastaje kada se odmaknete od poznatog sebe. Možete li objasniti kako to izgleda u praksi? Koji su izazovi i koristi od takvog pristupa? Ima li kod vas treme od bijelog platna?

Da, često kažem da najbolja slika nastaje kad se maknem od onog sebe kojeg poznam. Kad prestanem ponavljati ono što već znam da “funkcionira”. U tom trenutku započinje put ka novoj smislenost i pravoj slobodi. U praksi to znači raditi bez oslonca u navici. Znači preuzeti rizik propasti, skretanja u krivi smjer. Ali upravo tamo, u tom nesigurnom prostoru, događa se nešto autentično. Krivi smjer postaje pravi. Neka nova istina, za koju ne znaš da je u tebi ispliva.

To je jako zajeban proces. Svaki put moraš “zaboraviti” što znaš, pa čak i ono što si ti. A to nije lako, ego se ne voli gubiti. Ali kada uspiješ, kad slika krene govoriti istinitim jezikom, tada znaš da si došao do nečeg stvarnog. I zbog tog osjećaja vrijedi sve.

A trema od bijelog platna? Nikad ne slikam na bijeloj pozadini.

• Također, kažete da pokušavate iznenaditi sebe kroz svoju umjetnost. Koje ste si do sada najveće iznenađenje priredili? A drugima?

To oko iznenađivanja sebe je vezano ono odmicanje (od sebe). Kad se uspiješ odmaknuti onda se možeš i iznenaditi kad vidiš što sve može ispasti iz tebe. Ako se ne iznenadiš barem malo, onda je to vježba, formula, proizvodnja… duh umjetnosti je entitet koji silazi u pojavni svijet. Najveće iznenađenje? Kada su počele izlaziti slike koje nisu bile moja ruka – barem ne ona koju sam do tada poznavao. To su trenuci kad se zbilja osjetiš živim.

Što se tiče drugih, nisam siguran. Možda to što sam završio u slikarstvu, s obzirom na to da sam krenuo kao kipar. Mislim da ljude ponekad iznenadi kontrast između onoga što radim i onoga tko sam privatno. Moji radovi znaju biti tjeskobni, mračni, nabijeni nelagodom, a ja sam u životu zapravo poprilično vedar.

• Osim kao umjetnik, djelujete i kao umjetnički direktor galerije Poola u Puli. Koliko je Bojan umjetnik djelovao na Bojana umjetničkog direktora? Nadopunjuju li se u nekom pogledu ili žive odvojene živote?

Zanimljivo je to pitanje, jer ja iz ateljea i ja iz galerije, često vode paralelne, ali vrlo različite živote. Jedan je impulzivan, intuitivan, voli tišinu i kaos ateljea. Drugi mora biti organiziran, racionalan, voditi računa o rokovima, budžetima, ljudima. Nije im uvijek lako zajedno, ali s godinama su se naučili trpjeti.

Vrlo dobro znam što znači sumnjati u vlastiti rad. To iskustvo na neku foru prenosim u način kako vodim Poolu – s razumijevanjem prema umjetnicima.

A “umjetnički direktor” me je natjerao da izađem iz ateljea, da gledam široku sliku, da budem dio zajednice, da budem odgovoran, da sagledam društvenu dimenziju, da uvidim da umjetnost nije samo individualni čin. On me stalno podsjeća da umjetnost možda nije samo ono što se stvara – nego i kako se dijeli.

• Mnogi mladi umjetnici bore se mislima kako ostati autentični u doba umreženog društva. Kako ste vi uspjeli ostati vjerni sebi? Imali u tome i malo bunta?

Mislim da je autentičnost danas postala gotovo subverzivan čin. U vremenu kad su svi dostupni svima, kad algoritmi kroje vidljivost, lako je upasti u zamku uspoređivanja, prilagođavanja, čak i nesvjesnog imitiranja. A istovremeno svi govore: „budi svoj.“ Paradoksalno, zar ne?

Uvijek me više zanimalo što se događa ispod površine slike i na slici nego oko nje. Nisam nikad bio previše zaokupljen brendiranjem sebe. Niti imam previše znanja, a niti strpljenja za strategije vidljivosti. Vjerujem da su mi vrline upornost, tvrdoglavost, unutarnja nesigurnost i zdravi bunt. I kad se god dogodi da osjetim da bih mogao krenuti putem koji je sigurniji ili trenutačno prolazi, onda namjerno skrenem, idem suprotnim smjerom. Ne zato što mislim da je to pametno, nego zato što drugačije ne mogu.

Naravno, to ima svoju cijenu. Nekad si na margini, nekad si sporiji. Ali meni je važnije da se prepoznam u onome što radim. I da ne osjećam da sam prodao nešto što još nisam stigao niti razumjeti. Taj bunt nije uvijek glasan. Nekad je to samo tiha odluka da zastaneš kad svi jure. Da (sa)slušaš sebe. I to je, po meni, jedini put prema nečemu što možeš nazvati autentičnim.

• Postoji li nešto što biste poručili mladim umjetnicima koji tek kreće na svoje umjetničko putovanje?

Rekao bih im da budu strpljivi. Da si dopuste ne znati odmah tko su i što točno žele reći. Umjetnost je proces, a identitet nije gotov proizvod, on se stalno gradi, ruši i iznova sastavlja. I neka se ne boje tišine. Danas je velika buka, svi govore, pokazuju, traže potvrdu. Ali važne stvari često nastaju u tišini, kad se ništa ne događa, kad se izgubiš. Taj osjećaj izgubljenosti nije slabost, on je često početak nečeg bitnog.

Poručio bih im i da budu znatiželjni. Da gledaju, čitaju, slušaju, i ono što im se sviđa i ono što ih ljuti. Umjetnost se ne stvara u vakuumu. Ona je reakcija, sudar, ogledalo.

• Smatrate li da je danas odluka baviti se umjetnošću, i je li za vas bila “hrabra”, s obzirom na sredinu koja nerijetko nema razumijevanja prema kreativnim izražajima?

Iskreno, baviti se umjetnošću nije mi bila “strategijska odluka”, više neka unutarnja potreba koju nisam znao, ni mogao zaobići. A je li hrabra? Pa… ovisi kako gledaš. U društvu koje često ne razumije vrijednost procesa, nevidljivog rada i sumnji koje prate stvaranje, možda i je.

Sredine poput naše znaju biti grube prema svemu što ne donosi „konkretne rezultate“ ili ne ide jasnim putem. Kreativni izrazi često su promatrani kao hobi, faza, luksuz. I tu, da, treba hrabrosti da ustraješ, ne zato što vjeruješ da si genij, nego zato što znaš da bi izdaja tog impulsa značila izdaju sebe. Ali možda je najhrabrije pokazati ranjivost, stavljati pred druge nešto što je duboko tvoje. I vjerujem da svatko tko krene tim putem zna da neće biti lako, ali ide jer ne može drugačije.

• Što biste voljeli da ostane nasljeđe Bojana Šumonje?

Ne razmišljam o naslijeđu u tom klasičnom smislu. Umjetnost je za mene više proces nego spomenik. Ali ako bi nešto trebalo ostati, volio bih da ljudi, gledajući moje radove, osjete da je tu netko pokušao nešto (is)kopati. I možda još nešto… da nekog, tko se tek pita ima li smisla baviti se umjetnošću, potakne na još jednu potragu. To bi bilo sasvim dovoljno.

 Foto: Anja Kukor