Bartol Galović lice je jedne nove hrvatske
umjetničke scene. Upoznajte ga

U sklopu ciklusa samostalnih izložbi pod nazivom Kolekcionart: Nove Perspektive umjetnik Bartol Galović predstavlja izložbu koja nosi naziv Male noćne slike. Istu možete razgledati u galeriji Kolekcionart na adresi Zvonimirova 7 sve do subote, 24. veljače. Upravo je ona bila sjajan povod za naš susret s mladim umjetnikom, a u narednim redcima vodimo vas i u virtualni razgled izložbe.

• U izložbi postavljenoj u galeriji Kolekcionart predstavljaš nam radove iz ciklusa Male noćne slike. Zašto si se upravo odlučio ciklusu podariti ovo ime?

Naslov je sarkastičan jer su formati zapravo veliki. Druga stvar je pozadina koja se pojavljuje na svim radovima. Treća stvar je referenca na klasičnu glazbu, jer ciklus obrađuje klasične (svakodnevne) teme. Dakle slike su noćne jer se kompozicije nalaze ispod zvjezdanog neba, a male su, odnosno nisu, to je jedan element iznenađenja koji sam priželjkivao da će se dogoditi kad gledateljev predumišljaj pronađe ulaz u galeriju. Jedno od mojih uvjerenja jest da pogled u zvjezdano nebo izaziva indiferenciju prema materiji.

• Svaki će posjetitelj u njih upisati svoje značenje, no koje to značenje ovaj ciklus ima za tebe?

Ovaj ciklus znači predgovor diplomskom radu, koji će biti grande finale, odnosno razrada i zaključak ove orijentalne estetike. Ono što povezuje estetski i značenjsko u ovome ciklusu je arabeska, tj. vijugava flora koja je prisutna u svim radovima. Preispitivanje bitnosti materije i izvora naših želja koje vode k materijalizaciji. Uloga morala u tom procesu materijalizacije, ako ga uopće ima. Takva i slična pitanja postavlja ovaj ciklus, a spomenuta razrada bavit će se arhetipizacijom stereotipa koju ćete moći vidjeti početkom srpnja u Galeriji SC.

• Prvenstveno nam se predstavljaš vizualnim medijima, no sada ćemo te zamoliti da to učiniš onim tekstualnim. Tko je Bartol koji stoji iza ovih slika?

Bartol iza ovih slika je sada već mladić koji je odrastao u Sesvetama, završio ŠPUD kao grafički dizajner te upisao ALU, također Grafiku. Do prije dvije godine, bavio sam se grafikom, posebice litografijom pa je interes s vremenom preuzelo slikarstvo, većinski zbog kolorita koji je u grafici izuzetno zahtjevan, iako nije nemoguć. Trenutno sam diplomant na Grafičkom odsjeku te sam u sretnoj vezi s kolegicom Gabrijelom. Vrijeme provodim slikajući i ponekad igram Jamb, a od fizičkih aktivnosti najviše volim hodanje. Volio bih dio života posvetiti samoodrživom razvoju, permakulturi, biodinamici te ruralnom životu. Trenutno živim u gradu, ali radije ne bih.

• Povedi nas malo “iza kulisa”, odnosno “iza platna”…. Kako pristupaš praznom platnu? Kako izgleda tvoj kreativni proces?

U zadnje vrijeme pristupam platnu s predumišljajem, odnosno s isprintanom skicom u ruci. Prije nisam tako običavao, pa su mi se često gaće tresle od praznog papira. Od trenutka kada sam si samodijagnosticirao poremećaj straha od praznog prostora, sve mi je krenulo od ruke. Sada skice radim digitalno, a izvedba je svojevrsna disciplina koja često zahtijeva velike doze strpljenja i nekoliko svijetlih piva.  Za skice koristim motive bliskoistočnjačkih kultura, koje onda po vlastitom nahođenju uobličim u kompoziciju kojoj značenje pretpostavljam, nekad prije, nekad kasnije.

Odnedavno sam počeo naručivati rame za platna, dok sam prije toga radio na prepariranom papiru kojeg se većina ljudi zgražala. Tako da sad radim u klasičnom mediju (ulja na platnu) koji je navodno na umoru, iako ne znam što planira zamijeniti taj medij, a i to što ga zamijeni imat će drugačiji naziv, dok će funkcija likovnog umjetnika ostati ista.

• Ono što i neupućeni promatrač prvo primijeti jest da slike odišu koloritom. Zaziremo li danas od upotrebe boje?

Moj odnos s bojom je prilično dinamičan, prvih šest godina školovanja nisam ju koristio, dok zadnje tri godine radim isključivo s bojom. Premda posljednje vrijeme težim balansu između te dvije polarnosti, ne mogu sa sigurnošću reći što će točno biti u budućnosti. U širem društvu primjećujem popularnost neboja i nemam problem s time, jer mi na neki način pruža priliku da kolorit ponovno iznenadi.

• Kao što si i sam konstatirao, u svijetu koji slikarstvo često naziva medijem na umoru, je li pomalo hrabro baviti se ovim pozivom? Ima li tu egzistencijalnog koprcanja?

Pa bilo je hrabro upisati strukovnu srednju, koja nosi stereotip klošara, bez obzira na to što sam imao prosjek za gimnaziju. Nastavak u istome smjeru nije neka hrabrost već dosljednost i uživanje u onome što radiš. Samim time i nije neka muka ta nesigurnost koju donosi kreativni posao, doživljavam to kao konstruktivnu prepreku iz koje naučim štogod svjetovnih lekcija. Egzistencijalno koprcanje primjećujem u ljudima koji rade ono što ne vole, usiljeno, bez obzira koja su struka. Neki slikaju na silu dok drugi nevoljko stoje na blagajni. Jedina razlika je osjećaj koji ih vodi svakim danom. Jedna od zamki je utjecaj komercijalnog pogleda na stvaralaštvo, koji te može odvesti u neiskrenom smjeru.

• Vratimo se na početak, gdje leži korijen želje da se baviš umjetnošću?

Želja za stvaranjem, pojavila se rano, možda čak i prije osnovne škole. Ono što me poguralo dalje u tom smjeru je želja da mi nitko ne zapovijeda. Premda je to paradoksalno jer u strukovnim školama radiš pretežno uniformirane zadatke, ali s vremenom dođe zaslužena sloboda. Ta ista želja za izražavanjem me ne napušta, ali se javljaju neke nove, samo treba stvoriti mjesta za oboje.

• Što si priželjkuješ u bližoj budućnosti? Radiš li već na nekom novom ciklusu?

U bližoj budućnosti me očekuje Dual izložba u Lexartu, gdje ću dijeliti izložbeni prostor s Vitom Trbuljakom. To će za mene biti potpuni odmak od dosadašnjeg izraza, svojevrsni odmor od zasićenosti koji si već dugo priželjkujem, više o tome će se znati uskoro. Također me očekuje već spomenuta završna izložba, odnosno obrana diplomskog rada u Galeriji SC. Uz slike bit će bakropisa i skulptura, a ovotjedna izložba je nekakav uvid u sveukupnu estetiku.

Foto: Martina Movrić