Uoči njezine prve samostalne izložbe popričali smo s mladom kiparicom Adelom Mesić

Četvrtak, 23. ožujka 2023.

Autentičnost je postala must have, a paralelno s tom pojavom rapidno se gubi. Upravo zato su takve individue potrebnije nego ikada. Adela Mesić jedna je od takvih. Rijetkih. Talentirana, pametna, sposobna, vrijedna i marljiva – rekli bi da ima sve ono što je potrebno za uspjeh. No upravo bi veličina njezina uspjeha mogla ležati u onoj drugoj strani njezinog karaktera, a to je opuštenost, neposrednost, nevjerojatna kreativnost i sjajan britak smisao za humor.

Ova kreativna menadžerica i akademska kiparica u moru obaveza i svakodnevnih aktivacija uspjela je pronaći vrijeme kako bi u omiljenom nam Love, Ana. Studiju u Dežmanovom prolazu postavila svoju prvu samostalnu izložbu simboličnog naziva Ruke.

Adela Mesić

Adeline ćete kreacije vidjeti u brojnim marketinškim projektima, a da niste ni svjesni da ona stoji iza toga. Kao dio kreativnog tima, advertising agencije Alert, svakodnevno briše granicu između umjetnosti i marketinga. Njoj to ide dobro i uspješno to balansira. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. godine. Ovo joj je prva samostalna izložba te tako i prva prilika za kupnju njezinih radova. Na izložbi vas očekuju radovi s prikazima ruku u različitom položaju, od malih verzija napravljenih od hrasta i aluminija, do velikih napravljenih od jelovine i bakra.

Što Adela kaže o izložbi, motivaciji, inspiraciji, ali i kombinaciju naizgled dva nespojiva svijeta, pročitajte u intervjuu.

Ovo je tvoja prva samostalna izložba?

Da, i jako sam sretna što će se održati baš u Love, Ana. studiju u Dežmanovom prolazu kroz koji sam svaki dan prolazila dok bih išla na Jabukovac gdje sam studirala na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti.

Zašto Ruke?

Oduvijek sam fascinirana rukama, roditelji su mi rekli da sam još kao dijete koje ne priča, dok bih nešto držala samo to pustila i počela s čuđenjem gledati ruke iz svih kutova. Njima sve radimo: stvaramo, održavamo, popravljamo i uništavamo. Rukama nekad govorimo i poručujemo više nego riječima. Naše geste rukama nesvjesno sugovorniku otkrivaju naša emocionalna stanja, a postoji i cijeli jezik znakova i signala u kojima pokretima umjesto riječima prenosimo poruku.

Osvrnimo se i na broj fraza koje uključuju ruke: ići na ruku, ići od ruke, imati tešku ruku, doći praznih ruku, dočekati raširenih ruku, na svoju ruku, imati zlatne ruke, prljati ruke, itd. koje imaju najrazličitija značenja, dočarana samo metaforom ruku u različitom kontekstu. Tu je i velik broj umjetničkih djela koja su inspirirana rukama od samih početaka civilizacije, počevši od špiljskog slikarstva i „Točaka rukom“ nađenih u Brunelovoj komori u Chauvetu, do Michelangelovog „Stvaranja Adama“ na svodu Sikstinske kapele i mnogih kasnijih velikih imena.

Ono što mi je posebno zabavno i oduševljavajuće kod ruku na ovoj izložbi, je što će ih svaka osoba protumačiti na drugi način, nekome će par ruku uperenih prema nebu predstavljati radost i slavlje, a nekoga će asocirati na utapanje ili pohlepu i težnju k nečem višem. Sve ovisi o tome kako se u tom trenu osjećamo i tumačimo situaciju pred sobom.

Kako si ih izrađivala i koliko ti je trebalo? Je li bio zahtjevan proces?

Ruke u manjim formatima izrađene su od aluminijske žice koju oblikujem te fiksiram na obrađeni postament izrađen od hrasta. Ruke većeg formata bile su ponešto kompleksnije za izradu, odmah ću vam reći da uistinu nije lako golim rukama savijati bakrenu šipku promjera šest milimetara i hvala mom tati što je bio najstrpljiviji asistent ikad i svaku moju, pod navodnicima fantastičnu ideju, mi pomogao provesti u djelo. Od oblikovanja bakrenih šipki do obrade ogromnih greda od jelovine.

Pošto sam izložbu pripremala uz puno radno vrijeme i povremene prekovremene na poslu, trebalo mi je par tjedana, zapravo mi je najteže bilo dobaviti sirovine. Generalno mi nije bio problem nakon cijelog dana na poslu, koji je sam po sebi kreativan i iziskuje konstantan rad na sebi i usvajanje novih sadržaja na dnevnoj bazi, sjesti u auto i brzo voziti doma da se bacim na izradu radova. Umjetnost je poziv iznutra, luđaštvo i ljubav koja ne jenjava. Nisam se jednom ulovila kako je već prošla ponoć, a ja sam i dalje u prašnjavoj garaži, šmirglam, bojim, imam fiksaciju kako bih ovo htjela završiti ili ono promijeniti, bez ikakvog opterećivanja što se sutra moram dići za posao.

Mislim, nećemo se lagati, nekad bih nakon posla samo sjela u auto i brzo vozila doma da se strovalim na krevet i stisnem tipku za gašenje za taj dan. (hehe)

Osim što si akademska kiparica, radiš i u advertising agenciji Alert, kako si pospojila to dvoje?

Krenula sam raditi u Alertu još za studentskih dana gdje je moj talent vrlo brzo bio zapažen te sam netom nakon diplome dobila i posao za stalno i napredovala na mjesto kreativne menadžerice. Posao je vrlo izazovan i kreativan, pa ne mogu reći da sam se toliko jako odmakla od umjetnosti pošto sam u većini projekata zadužena za vizualni dio.

Završila sam kiparstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti, gdje mi je tempo bio vrlo dinamičan pošto smo uz praktične, umjetničke predmete imali i puno teorijskih koje smo slušali na Filozofskom i Učiteljskom fakultetu, stoga su mi dinamičan raspored i brojni rokovi bili poznati i prije nego sam počela raditi u marketingu.

Iskreno, jako sam sretna što sam našla posao u kojem mogu primjenjivati svoju kreativnost na svakom projektu kojeg radim i što je svaki dan drugačiji, nepredvidiv i izazovan. I veliko hvala mojoj direktorici što me i dok sam studirala poticala te što je prepoznala moj talent i pružila mi priliku da još više proširim svoje horizonte.

Što te inspirira u stvaranju? Imaš li u pripremi još neke radove?

Inspiracija mi se nikad ne najavi i pokuca, samo bane u najneočekivanije doba i na najneočekivanijim mjestima. Dok šećem ulicom i gledam ljude i fasade, dok čitam ili slušam nešto, dok trčim, dok kuham kavu ujutro ili sjedim navečer s prijateljima u zadimljenom kafiću, doslovno nema pravila. Nikada ništa ne ide isforsirano. Nekada dođe kada krenem nešto raditi, ali nekada prođu sati u kojima samo blejim u prazno i ne mogu dokučiti što bih, a misli mi se u glavi roje i roje.

I dakako da imam, ali zahtijevaju puno više vremena no što mi obaveze i raspored momentalno dopuštaju, moram čekati od vikenda do vikenda tako da su sada u TBD fazi.