„Ponekad ljudi podižu zidove, ne kako bi otjerali druge već kako bi vidjeli kome je dovoljno stalo da ih sruši…“ ležali smo na plaži, sunce je bilo toliko jako da sam se ustajao i već par minuta nakon izlaska iz mora utrčavao natrag. Znoj je izbijao iz svake pore. Ispod spuštenih kapaka vrtio sam kaleidoskop crvenih, žutih i crnih obrisa dok si ti bila fokusirana na riječi Banane Yoshimoto. Zapamtio sam to ime premda ga ranije nisam čuo. Banana. Yoshimoto. Nikada nisam pronašao tu knjigu. Ušao bih u neku knjižaru, prvu koju bih našao nakon kopanja po pločama i tražio ju. Ali potajno sam se nadao da ju nigdje neću ugledati. Pročitala si na glas baš tu rečenicu i pogledala me. „Ja to radim, to sam ja“. Nisi to izgovorila. Ostavljala si dovoljno znakova, zapravo. Nisam ništa odgovorio. Samo si ustala, odbacila knjigu i skočila.
– Oboje smo bili u tom vrtlogu. Ona je vjerovala da mi pomaže ako je tu, ja bih ju odgurivao u svojim sumnjama, a onda bi se i ona kompletno povukla. Ali vraćali smo se na početak. Svako povlačenje ostavljalo je traga i nisam više vidio smisao u tome. Nikada nisam pao tako nisko. Znaš što sam joj rekao. Nisam to zaista mislio. Mislim, jesam, u tom trenutku, ali ne zaista. Uzvratila mi je, istom mjerom, na kraju; da sam nebitan. OK. Vjerojatno ju i jesam povrijedio. Ne znam ni sam što se točno dogodilo, ne bih ti mogao reći. Kad se vratila nakon onog tjedna s tobom, bila je drugačija. I jedini način da oboje izvedem iz tog kruga, bio je da ju povrijedim. Mislio sam da samo tako možemo otpustiti sve. Jel’ možeš shvatiti da niti jedno od nas nije bilo spremno priznati si što zapravo želimo? Lako je držati se… Natjerao sam ju da nestane iz mog života. To je i napravila. Nije bilo načina za povratak…a nije ni bilo mjesta za mene. – rekao je.
Da, svi to radimo. Držimo se iluzija; te ideje o konekcijama. Lako je postati ovisan o nekome, o odnosu. Lako je zavući se u svijet u kojemu ne postoji išta drugo. Osjećam se odsječeno od tebe, jer ja pripadam drugom svijetu tvoga ja. Bio sam samo jedan u nizu kojemu si reflektirala osobnost. Prilagođavala se onome za što si mislila da mi je potrebno. Vidjela si to u meni, ali sebi to ne bi priznala. Na drugima lakše primjećujemo ono isto što odbijamo vidjeti na sebi. Nisi njemu stavljala masku, samo sebi. Slažem sve situacije koje je podijelio sa mnom, a ti nikada nisi. Promatrao sam ga i djelovao mi je iskreno u svemu što mi je rekao. Nisam osjetio nikakvu gorčinu u njegovim riječima, ali bila je u meni, prisutna cijelo vrijeme. Možda zbog spoznaje da si ti držala sav gnjev u sebi. Možda, ako sam iskren uopće, zbog toga što sam nisam upoznao tu Asku. Bih li želio to? Posesivnost mi je novi osjećaj.
Prebacivao sam se s njegovih priča na tih prvih par stranica koje si mu napisala i shvaćao sam da si se, kako je rekao, sama dovodila u ta stanja. Nije mi bilo jasno isprva što si točno željela, no što sam više vremena proveo s njim samo mi se dodatno naglašavala činjenica koju sam pomislio čim sam ga ugledao. Isti ste. Jednako rastrgani između vlastitih želja i konstante borbe za realizacijom. Pronašli ste se u trenutku u kojemu ste oboje bili izgubljeni, premda sam ja vjerovao u suprotno i grčevito se držali jedno za drugo, a niste bili spremni. Možda si i mislila da si napokon pronašla onu ja za kojom si godinama tragala, ali emocionalno, bilo je previše odnosa koje nisi otpustila, krivnje i prebacivala si to na njega. Vidjela si u njemu sve svoje slabosti i pokušavala ih spasiti. On je isto učinio tebi. On nije bio čovjek kojim sam ga smatrao, nije bio ono što sam zamislio. Krivac. Našli ste se, svako u svojem rasparanom plavom kaputu. Bili ste jednako izgubljeni stranci koji su se spojili slučajno. Pitala si ga čemu sve to; vraćam se na to pitanje, ne jer ga branim, jer znam odgovor. Naš je susret možda i bio slučajnost, ali zar nisi shvatila koga si trebala spasiti? Što si trebala naučiti dok si ga odguravala? Vaš je odnos bio odgovor na sve tvoje strahove; dao ti je mogućnost da se suočiš s njima. I nisi izdržala. Opet, baš kao i uvijek si pobjegla. Mislio sam da sam to radio ja ili on, a cijelo vrijeme si to bila ti. Žena s toliko lica.
Vratio sam se u tvoj stan i promatrao sitnice koje su me okruživale. Gdje si? U svemu ovome, tko si ti? I sam se držim za ideje. Površno se poznajemo. Podigla si taj zid. Nitko pa ni on nije srušio taj zid. Učinila si to sama umjesto njega i zato si se bojala. Jer ono što je bilo iza ni sama nisi željela vidjeti. Zar je to toliko strašno? Zato te i nije mogao opisati, zato ne mogu ni pojmiti vaš odnos i sve te padove. Njega si pustila u pukotine, vodila ga kroz njih. Željela si to, a na kraju, upravo to je bilo ono što ti se nije svidjelo. Manipulirala si njime, da. Svaki tvoj korak unatrag, svako zatvaranje, svaka blokada bila je bijeg od toga da netko zaista dopre dublje do tebe. Bio sam u krivu; nije te promijenio odnos s njim. Učinio te stvarnom. Nisi željela „grliti njega“, ona tvoja izjava uopće nije bila o njemu. To si bila ti. U tom trenutku. Otvorila si se po prvi put, meni, a ja nisam shvatio, samo sam te pustio da nestaneš.
Ne mogu izdržati ovdje. U svim tim djelićima, a ne znam mogu li do kraja složiti taj mozaik. Usudim li se. Kasno je. Svi kafići su zatvoreni. Još poneka osoba i pas. Odlazim sutra. Naišao sam i previše odgovora. Prestao sam tražiti krivce i opravdanja. Ponajviše u tebi. Vodim razgovore sam sa sobom, poput nekog luđaka, stvaram u glavi tvoje rečenice. Muči me početak. Volio bih ti reći da napokon znam. Toliko puta sam se ovih dana prebacivao s ideje da smo ti i ja isti, da smo se prepoznali na to da te uopće ne poznajem da se pitam zašto je to uopće bitno. Nitko nema samo jednu nijansu, niti jednu osobu u sebi. Žao mi je što smo oboje stopirali sve trenutke u kojima smo to jasno mogli pojmiti. To je bio strah koji nas je spajao. Strah od razočaranja. Od gubitka. Nitko ne želi iznevjeriti niti ispustiti svoje iluzije. A normalno je imati greške. Normalno je priznati si ih.
Izjurio sam van i prolazim pokraj tvog drveta. Nije neka sreća moram ti priznat. Smrdi po mačkama. Nije mjesto za mene. Ma da, OK, zadrži si ga. Noćas je neka svježina u zraku. Vjetar je hladan. Možda baš kao i one večeri kada si počela bilježiti svoje misli njemu. Kad si pokrenula svu tu lavinu pitanja i traženja. Bili smo u krivu svi; i Chocko i on i ja… svatko je mislio da te riječi ne pripadaju nekom drugom od nas i to me trgnulo. Te njegove riječi. Ali nitko nije shvatio da si pisala to samo i isključivo sebi.
Pokušavala si se zakrpati izbacivanjem svih tih misli. I da, ne bi ti smetalo da ih znam. Ali ne želim ih čitati, želim da mi sama kažeš ono što već sam znam.
– Znam. – to bih ti rekao. Samo to.
– Znaš što? – uzvratila bi mi, premda već znaš odgovor.
– Znam da smo oboje trebali proći kroz… koji kurac sve to uopće je… – smiješ se, očekuješ da nastavim, napokon onim putem kojim nikada nisam mogao. Ista si kao i zadnjeg dana kad sam te vidio.
– …život – spašavaš me svojim upadom, hvala ti. Da, život. Hodaš pored mene dok hodam prema obali tvoje rijeke.
– Da, uglavnom, da bih shvatio. Ja ili ti, nevažno je. Tako je jednostavno. Kompliciramo si život odnosima koji uopće nisu za nas. Stvaramo konfliktne situacije i stalno, uporno inzistiramo na tome da nešto moramo. Izgubio sam se u svojoj stvarnosti. Dugo sam ju gradio. Dugo sam mislio da želim baš to. A iskreno, znaš i sama da nemam pojma što želim. Nije bitno više jesam li iscrpio potencijale, bitno je da se nisam nikada prepustio ičemu. Da uopće nemam kontrolu nad svojim životom. Uvijek više, uvijek još. Čega? – puštaš me da izbacim sve van iz sebe. Samo šutiš. Sjeo sam na obalu i legla si na stepenice ispod mene. Samo me promatraš i smiješ se i dalje jer sve već znaš.
– Bombona – ubacuješ.
– Ne prekidaj me… – mogao bih pojesti bombon sad. Znaš kad je to bilo zadnji put? – Uglavnom, prekinula si me sad. – uvijek to radiš. Ne možeš izdržati. Znaš unaprijed što ću reći i mrziš što mi treba toliko da dođem do toga. Ali to su moji koraci, moj ritam, tek sad ga ponovno učim hvatati. Čekaj malo.
– Htio sam reći, jasno mi je zašto on, ne ja. Ljubomoran sam, da. Želiš to čuti? –
– Možda… malo. – samo gledaš u mene s istim izrazom lica. Tebi je to zabavno, jel’ da?
– Sorry, opet upadam. Oprosti. – Stalno oprosti, volio bih da prestaneš s tim. Volio bih da se prestaneš opravdavati za sebe i svoje postupke. Kome se ispričavaš? Meni sigurno ne.
– Prestani, živcira me to. –
– Što? Oprosti. –
– To, oprosti. Ta sumnja u sebe. Prema meni. Ne želim da mi se ikad ispričavaš. Želim da si uvijek ti…-
– OK, mogu to. – zastaješ. – Mislim da mogu. Hoću, evo. Nema više sorry. –
– Dobro. Htio sam reći da znam zašto on. Kolateralna žrtva. Jer ja nisam bio spreman. I htio bih ti sad reći oprosti, ali nećemo to. Oboje smo bili u drugim situacijama i borbama. Nikada se ne bismo zaista vidjeli. I imala si pravo, ne bismo nikada došli do te točke. Ti si mene otpustila odavno, jer ti nisam dao izbora. Nisam te pustio nikada dovoljno blizu da oboje učinimo ono što smo trebali. „Uvijek na distanci“, to si napisala.
-Pročitao si? –
– Jesam, da. Samo dio, ali dovoljno. Zar nisi to htjela? Šuti, nemoj odgovorit. – ne odgovaraš.
– Nisi ništa forsirala. A mislim da je sam baš ja trebao srušiti taj zid. Zato si mi i pročitala taj glupi citat. Nisam te slušao. Nikada te zapravo nisam slušao. Oprosti. –
– U redu je. – udahnula si, okrenula glavu prema rijeci.
Ostavio sam te tamo, te večeri. Ujutro sam pokupio sve svoje stvari i ostavio stan točno kakvim sam ga zatekao. Potrudio sam se izbrisati svoje tragove. Sve osim jednog. Ostavio sam prijevod tvojih riječi na polici u tvojoj sobi, između ploča. Nije bitno više, jer znam sve ili želim otkriti sam. Želim da me vodiš kroz ta stanja. Ključ sam ostavio u sandučiću, javio sam Chocku sve. Odradio sam svoje u ovom gradu. Pronašao sam nas oboje ovdje.
Stojim u redu za chek -in. Nazvao sam agenta i otkazao sve svoje gaže. Znam što radim, govorim si. Zamišljam te u izolaciji koja je tog tjedna pripadala samo nama. U kojoj smo pokušali pobjeći od svega, a nismo si dopustili, kao i toliko puta ranije da pobjegnemo u ono što bi moglo biti. Hoću li te pronaći tamo? Pripadamo li tom svijetu oboje? Hoćemo li voditi onaj razgovor ili on više neće biti potreban? Jer, dopustila si mi da te vidim. Vidiš li ti mene? Da. Znam.
‘Udahnula bi, ispustila zvuk’ roman je u nastavcima autorice Ane Tash, prijašnja poglavlja možete pročitati ovdje.
Foto: Instagram
