Uhvatio sam se da nestajem u momentu, okružen sirovim zvukom praznine. Nisam te osjećao u svojoj blizini, nisam te se mogao sjetiti konkretno, postala si blijedi obris. Nestala si. Stajali smo odvojeni nevidljivom crtom koju se nismo usudili prijeći. Dva svjedoka tvojeg postojanja okružena vrućinom koja isparava. Dva vlasnika tvoje intime. Oličenja suprotnosti; već na prvi pogled nismo imali ništa zajedničko. Ništa, osim tebe. Postao sam bolno svjestan činjenice da je mogao postojati samo jedan produžetak tvoje osobe. Vjerovao sam, sasvim posesivno, da je naš odnos onaj spoj ljudi koji se prepoznaju bez riječi, u tišini koja govori umjesto njih. Tišina između nas nikada nije bila ista onoj koju si dijelila s njim. Promotrio sam ga, samo na trenutak i po prvi sam puta gledao u tvoj stvarni odraz. Jesi li to ikada primijetila? Tu zajedničku crtu; crnilo koje preplavljuje dok spaja leću i šarenicu, brišući njihove granice? Pitaš ga, čemu je sve to služilo? Zar ti nije bilo jasno svo to vrijeme koga si tražila u njemu, za što si se držala, što si, kako sam vjerovao, spašavala? Bio je dovoljan taj jedan trenutak da shvatim. Nije mi bilo ugodno priznati si da sam tom strancu nametnuo ono što nije želio, od čega je pokušao uzmaknuti. Grčevito sam stiskao tvoj posljednji otisak u svojoj šaci i predao mu ga bez riječi. Nisam ih pronašao.
U mislima uvijek naviru, tečno i promišljeno, svaka ima svoju težinu i pažljivo joj je dodijeljena; u pravom trenutku. Zamislio sam te razgovore toliko puta. Ipak sad mi djeluju isprazno, površno. Čak nisam obraćao pažnju na njegovu reakciju. Postala mi je nebitna. Ne bih mogao zamisliti o čemu razmišlja. Zatekao me osjećaj praznine dok sam ispuštao tu bilježnicu iz svojih ruku. Toliko dugo sam ju nosio sa sobom, postala je sastavnim dijelom mog putnog inventara, a sad te se odričem, bez glasa.
– To je sve? – njegov je glas pak bio staložen i odriješit.
– Da, to je sve što sam dobio, adresirano na tebe. –
– Pročitao si, pretpostavljam? –
– Nije na engleskom. – pokušao sam se nasmijati.
– Zašto je onda tebi to poslala? –
– Možda greškom. – on se nasmijao uspješnije od mene. Njegova je reakcija bila iskrena, moja samo kamuflaža.
– Sumnjam. Ali, hvala. Vjerojatno to trebam reći. Kad si već došao samo zbog toga. –
– Ne trebaš ništa reći. Nije da sam imao plan. Htio bih da mi kažeš što se dogodilo, ali shvaćam ako tražim previše. Nije ni bitno možda više. Nje nema. –
– Da… nema je. Sjebala je. To je dovoljno. – odmaknuo se od mene i bilo mi je jasno da želi otići.
– Voljela te. – suspregnuo se od odgovora na moje riječi. Zvučale su poput udarca. Ne znam o čemu je razmišljao u tom trenutku. Samo je gledao kroz mene. Negdje između ljutnje i kontrole, lupio je bilježnicom o dlan, a zatim se okrenuo i nastavio se kretati u suprotnom smjeru. Zastao je na trenutak i vratio se. Korak mu je bio odlučniji, užurbaniji. Više nije bilo zadrške.
– Ti misliš da ja nju nisam. Da sam ja razlog za sve njene postupke. Zar ne? – užurbano je disao, ali stajao je sasvim mirno premda sam ja nesvjesno ustuknuo. Imao je prednost u svemu.
– Samo mi nedostaje. I nejasno mi je što ju je natjeralo da odustane od svega. Ali… da, mislim. Zar je uopće važno što ja mislim? –
– Što god da piše u ovom, nije namijenjeno meni uopće. Sve je radila s razlogom. –
– Nego kome? –
– Nitko ti ne pada na pamet? – ponovno je zastao, sjeo na rub stare željezničke pruge i primio se rukama za glavu. Uzdahnuo je, na meni vrlo poznat način.
– Mislio sam da je to gotova i nebitna priča. Ona se tako postavila, ne znaš to? – pogledao me direktno; potpuno drugačije nego ranije, gotovo zabrinuto, ali ne za sebe kako bih očekivao.
Siguran sam da sam djelovao iznenađeno. Ti nisi odustajala, to nisi bila ti. Tvoja upornost je bila ono što te najviše povrijedilo. Ili sam baš tu pogriješio?
– Što ti uopće znaš? – Zatekao me. I sam sam se pitao isto. Pokušao sam vratiti sve naše razgovore, ali nisam znao pronaći početak.
– Samo fragmente. Zapravo, ništa. Pokušavam već mjesecima shvatiti što joj je prolazilo kroz glavu. Mislio sam da se u ovome nalaze neki odgovori. –
– Siguran sam da ne. To je samo hrpa riječi kojima je sve zavaravala. Znala je igrati se idejama. Staviti ih suptilno u nečije misli i pustiti da polako odrade svoje. –
– Zvuči vrlo manipulativno. –
– To je istina. Ja ju nikada nisam upoznao. Ne zaista. To je sve što bih ti mogao reći. To je možda i jedina istina. –
– Distancirala se od svih, dok je imala tebe. Ništa mi konkretno nije govorila. Znao sam samo za neke situacije koje su bile potpune krajnosti; od ekstaze do raspada. Ali, bolje rečeno, znao sam za stanja, ne i što se događalo. –
Odlazila si u izolaciju. Nikome nisi dopustila pristup tom odnosu. Nezdravo i opet; sebično. Mislio sam uvijek da on to ne želi, biti dijelom tvojeg svijeta, ali nisi mu dopuštala to zar ne? Pronašla si ga upravo ovdje, u gradu u kojemu ništa ne postoji, neku iluziju. Zaista si uspjela pobjeći.
– Raspada? Ona se nikada nije raspala. Barem ne zbog mene. Sama se dovodila u ta stanja. Ponekad mislim da sam na trenutke poznavao dvije potpuno različite osobe. Imala je faze, da. To si točno rekao. Stalne oscilacije. Popušio sam ih sve, do jednog momenta kad više nisam mogao. Znaš li koliko je puta samo nestala? Ne mislim da je ovaj put išta drugačije, samo više nisam samo ja u tome. I ti si, očito. Potpuno isključenje. Možda sam ja i isforsirao taj početak. Stalno se vraćala na to. Bilo je to suludo i previše za oboje. –
– Kako to misliš? –
– Poneslo nas je nešto na što nismo bili spremni. Ona se izgubila u svemu tome. Mislim da zapravo to nije željela, ali nije htjela…-
-….pustiti to. Biti sama, misliš? –
– Da, tu je ta podijeljena činjenica. Htjela je istovremeno dvije različite stvari. Baš te koje si spomenuo. I biti u tome i uopće ne. –
Zastao je na trenutak i odmahnuo glavom.
– Znaš što je najčudnije? Mislio sam, zašto ti ne bih rekao sve, uništio ju za tebe, kad je već to željela? Možda ponizio? Ali, nema smisla. Nakon toliko vremena mislim da smo se samo pogubili u vlastitim situacijama. Zatvorili smo se i prenosili jedno na drugo vlastite košmare. Mislili smo oboje da smo pronašli u drugoj osobi izlaz iz toga, ali nismo to bili. Nije uopće stvar u meni. Nije tu postojala niti jedna određena dramatična situacija. Osim što joj se nije svidjelo kad bih uzvratio istom mjerom. Niti jedno od nas nije znalo što zapravo želi i lako se izgubiti u tome. –
– Da, znam ponešto o takvim situacijama. –
I ja sam se izgubio. Ispustio sam Lenu, odustao sam od svega. Gledao sam ju kako ponovno pronalazi onu sebe koju je zatomila i zavidio sam joj na tome. Razmišljao sam o godinama našeg odnosa i što one znače za ijedno od nas. Stao sam u viziji toga da joj otvaram neke nove stvari, da sa mnom može proživjeti sve što možda inače ne bi. Ali to nije dovoljno, a nisam nudio ništa više. Trebao sam joj ja, trebala joj je moja stabilnost, za koju nisam imao hrabrosti. Samo sam pričao o tome i očekivao od nje da preuzme tu odgovornost na sebe. Zavaravao sam se da želim život neke „odrasle“ osobe. Godine donose taj pritisak. Svima si odjednom dužan za svoje postojanje. Sve ono što te uče, pravi put, ostvarenje svih svojih potencijala i društvena odgovornost u jednom. Dug koji se gomila i ja sam ga svjesno htio prebaciti na nju. Preostao sam gledati na nju kao na išta više od oslonca koji treba preuzeti sve; odreći se dijela sebe kako bih ja ostvario svoj potencijal. Nisam nas gledao kao razdvojene osobe s drugim potrebama. A potencijal? Nema ga više. Mislim da sam ga odavno dosegnuo. Jadno. Što ostaje od toga? Što sam u svemu tome ja zapravo; na što se svodi moj identitet? Vjerojatno sam ju i mrzio kad sam shvatio da je ona napokon pronašla svoj. To je teška riječ, ali ne usudim se biti ništa manje nego realan sada. Moram si to priznati, jer to je moja pogreška. Jednostavno ju više nisam vidio.
– Rekao si da je lagala. O čemu? –
– Lagala je da. Ne toliko meni… teško mi je to opisati. Lako je uvjeriti se da nekoga voliš. Imamo taj neki kod u sebi da je to vrlo iskrena emocija i svima potrebna. Nakon nekog vremena ili želiš biti sam ili ti je već dosta natezanja i kad nešto, netko naiđe, u pravom trenutku…. prepustiš se. Ali kad je ljubav u pitanju ljudi zapravo vole taj osjećaj, tu potvrdu o sebi, o tome kako su u stanju osjećati pripadnost nekome. Volimo to kako se sami osjećamo zbog toga što mislimo da volimo nekoga. Jel’ ima smisla? Mislim, napravio sam isto. Bili smo u istoj situaciji. Oboje smo željeli previše. Uvjerila se da je to neka nemoguća ljubav, neki svemirski efekt, da je skroz u tome, a zapravo nikada nije bila. Uvukla me u to na neko vrijeme. Ne mislim da je to napravila namjerno, siguran sam da je vjerovala u sve. Samo, to je bila najveća laž. Ne prema meni, sebi je to nametnula. Čitavo je vrijeme zapravo živjela u drugom odnosu. –
– Misliš, kompenzirala je? –
– Kompenzirala… hvala; osjećam se odmah bolje sad kad znam da sam kompenzacija. – nasmijao se ponovno. Više nisam vodio razgovor sa strancem.
– Ali, znao sam to dugo. Odbijala je priznati mi to. Kao i mene i sebe je znala uvjeriti u ono što je željela. Odgovaralo mi je biti s njom. Nije da nisam imao izbora. Bili smo preslični zapravo. Ja sam se trudio prihvatiti ideju da sam spreman ponovno biti u vezi, ona također. Samo, za razliku od mene, ona zaista nije otpustila sve od prije. I svaki put kad bi imala kontakt s tom osobom, došlo bi do povlačenja. Još uvijek nisam siguran definiraju li nas strahovi i sumnje i kako se nosimo s njima ili ono što je moguće. Ako ništa, zahvaljujući njoj, tom odnosu, počeo sam malo drugačije gledati na sve. Fakat smo sjebani. To je ona rekla, btw. –
Jesmo, da. Povlaštene generacije uvjerene da im svijet pripada, da im je dužan nešto, a sami ne znamo jasno definirati što jer imamo i previše opcija. Gušimo se u njima jer ne znamo razabrati prave ciljeve i vrijednosti, ne znamo se definirati, a dajemo si toliko vremena i prava da otkrijemo tko smo. Slušao sam njegove opise tebe i postajala si mi jasnija. Napokon si imala pukotine, a ja nisam znao kamo ih smjestiti. Pitam se tko si uopće bila cijelo vrijeme našeg poznanstva; istina ili laž. Samo moja percepcija?
‘Udahnula bi, ispustila zvuk’ roman je u nastavcima autorice Ane Tash, prijašnja poglavlja možete pročitati ovdje.
