„Ponekad se vratim na početak i onaj osjećaj… zanosa? To je prava varka. To nikada ne traje. Treba odlučiti zadržati to. Ti nikada nisi. Vratio si mi dijelove koje sam zaboravila, ali pretvorila sam ih u krajnost. Dugo sam vjerovala da sa mnom nešto nije u redu. Rijetki znaju kakav je to osjećaj krivnje i zatvorenosti. Rijetki o tome govore. Preispituješ svaki svoj postupak i misao. Kriviš se za sve. Za svoju frigidnost. Začarani krug opsesije za pokretom i nemogućnost ostvarenja istog. Sjećam se kako sam samo ležala. Ali nisam bila u stanju za išta više i mislila sam da sam zauvijek zatvorena. Do tebe. Na toliko polja. Na kraju, pronašla sam taj oblik i u tebi; samo ne fizički. Tvoji simptomi su bili druge prirode. Iznevjerila sam to, znam. Trudila sam se duže nego ikada zadržati te.
To nema smisla. Ne možeš nekoga silovati odnosom. Znam taj osjećaj; doživjela sam ga i prenijela na tebe. Bila sam sebična, a onda i jadna. Kako sam samo bila jadna… Možda sam to oduvijek bila ja, ali ne usudiš se pogledati u taj mračni dio sebe. Pojede te, a zatim više nemaš kontrole. Držao si me predugo i jednako sebično. Na distanci, a uvijek tu. Ponekad se pitam čemu sve ovo? Što je lekcija koju iz svega moram izvući? Dugo nisam mogla pronaći odgovor. To je najveći košmar jer mi nije bilo jasno. Nakon svega. Pogreška u mojoj strukturi. No, upravo sam si dala odgovor i da te citiram: „poslužio si mi.“ Nije li to suludo? Poslužio si mi da dotaknem dno. Ima nešto u tome; možeš se samo pokrenuti i početi izlaziti iz te rupe. To i nije loš osjećaj. Ne više, sad kad me nije strah biti sama.“
Zaustavila si se tu. Nisi to napisala u jednom dahu. Znam što je bilo na početku, ono nezaustavljivo ludilo. Nisam li ti rekao da to ne traje? Rijetko sam u pravu. Zapravo, tako rijetko sam te slušao pažljivo u tim trenutcima, a sad ih se sjećam detaljno.
– Nisam ljuta. – Nisam ti vjerovao. Bila si povrijeđena. Taj napuhani ego. Daj, priznaj, prihvati to i idi dalje.
– Nisam ni povrijeđena. On misli da jesam. Još jedan u nizu njegovih propusta, ali nisam, zaista. – Bila si povrijeđena. Bila si prazna da, onog tjedna na moru. Ležali smo satima na površini vode i govorila si misleći da te ne čujem. Prigušena jeka ispod valova. Plutali smo cijeli dan u napuštenoj uvali u potpunoj izolaciji. Pronašli smo kostur srušenog aviona iz drugog svjetskog rata koji je ostao ležati toliko plitko da smo proveli cijelo popodne roneći oko njega. „Što li se desilo s pilotom?“, pitala si me, ali u glavi si već izradila sve njegove paralelne stvarnosti. Zanimale su te samo priče stranaca i što leži iza njihovih pojava.
Ne mogu plutati. Sjećaš se? Noge mi tonu. Vuku me na dno. Izdržao bih tek par sekundi i nastavio plivati za tobom i tvojim potpuno opuštenim tijelom. Smijala si se tome i promatrala me kao neku rijetku pojavu. Uvijek me nešto sputava, uvijek nešto gutam iako na van…; svi čitaju samo moj humor. Arlo, razredni klaun. Obrambeni mehanizam kako nikoga zaista ne bih pustio dovoljno blizu. Ne znam kada je počelo; ne kopam po tome. Kopam po sebi sam, konstantno i izluđujem se vrtlogom sumnji. Nisam razmišljao o tome što sam ti napravio. Bilo je glupo, glupost povlači osjećaj srama, a sram nameće bijeg. Oboje smo to izbrisali, kao da se nije dogodilo.
– Želiš mi nešto reći? – pitala si me sljedećeg jutra.
– Pusti. Samo sam malo pretjerao. Nije ništa više od toga. – Znala si da lažem, ali pustila si me. Zamjerao sam ti to jer si prihvatila moju igru i opet smo samo nastavili. Nisi kopala, a trebao sam to očito. Prihvatila si to kao epizodu, slučajnost. Previše svega. A istina je da sam bio sam ili usamljen. Uz sve što i koga sam imao, tada sam bio sam. Čudno kako se sada kad sam napustio sve, ne osjećam tako. To je bio trenutak moje putanje prema dolje. To kljukanje svime dok si ti ležala u sobi do. Nisi ni primijetila koliko sam se sustavno uništavao tih dana. Bila si zaokupljena sobom i njim i svime što to nosi. Tebi bih to napravio, za tebe se nisam bojao. Dok nisam ugledao tvoje lice u panici. Možda mi je to trebalo; vidjeti nekoga toliko šokiranog mojim stanjem, pustiti nekome toliko fizički slabijim od mene da me vuče pod hladan tuš i panično prebire po listi kontakata u mom telefonu. Samo sam ležao, nepomično, jednako opušten u kadi kao ti u moru, gledajući te kako se trudiš zadržati glave nas oboje iznad razine vode. Odlučila si biti fokusirana na tren, pribrala si nas oboje. Sebično, ha? Stalno se vraćam na tu riječ. Nisam to učinio namjerno, ali poveo sam te na to putovanje samo kako se ne bih osjećao usamljenim. Stalno okružen novim licima, a potpuno sam. Ti nisi znala biti sama, samo si se uvjeravala kako je to dio tvog identiteta.
– Moram pobjeći, jednom godišnje barem, od svih i sebe. Zato i dolazim ovdje. Biti sama.- Istovremeno baš kao i on vezala si sve nas uz sebe. Držala nas na distanci, u svojoj izolaciji. Zar misliš da to ne znam? Bježala si jedino od sebe i nemogućnosti da se suočiš sa svojim odlukama.
Zašto mi nisi rekla za tu situaciju, za taj osjećaj koji si nosila u sebi, tu blokadu? Misliš li da ne bih razumio što znači zatvoriti se grčevito do te mjere da ne trpiš više fizički dodir? Kako on postaje motorika nakon nekog vremena? Postojali su trenutci u kojima sam imao osjećaj da silujem Lenu. Borili smo se s tim. Osjećao sam se odvratno zbog toga. Puštao sam ju. Ali bili smo pri svom kraju; postali smo fokusirani na sebe, a zaboravili smo druge. Više nije bilo poveznice, čak ni motoričke. Da, o tome se ne govori. Nisam znao. Ali to nije mogao biti jedini pokretač za vaš odnos, za tvoju ustrajnost. Sebično, kopa me ta riječ večeras. Kažeš da si sebična, mogu shvatiti na što misliš.
– Napravila sam nešto krajnje sebično, znaš? Potpuno infantilno i u tom trenutku sam shvatila da sam prešla sve granice. Ucijenila sam ga emotivno. I znam da bih, da slušam bilo koga kako mi priča istu stvar koju ja tebi govorim danas, reagirala potpuno hladno i logično. Rekla bih toj osobi da je to glupost. Znaš da bih. Ali ne mogu si pomoći. Jače je od mene i uopće mi nije jasno kakva je to ovisnost. Uvijek je lakše promatrati nešto i nekoga iz perspektive stranca. Znaš što bi trebao napraviti. Imaš sve odgovore. Misliš da nisam svjesna svog ponašanja? Trudim se izvlačiti racio. Trudim se biti strpljiva, a to nikada nisam. I mislim, ok, savladat ćeš to; možda trebaš prihvatiti baš tu vrlinu, naučiti kako se nositi s njom. To je kao kad sanjaš situaciju u kojoj želiš pobjeći, znaš da moraš. Želiš vikati i govoriš samom sebi: trči, daj, trči, vrišti, bilo što. Ali tijelo ti je usporeno i riječi ne izlaze. Mrzim to. Frustrira me. I nestrpljiva sam. Želim sve, odmah, sad. Znam se dovoljno dobro ili barem toliko da si mogu priznati sve.–
Znala si svoje mane i iskorištavala ih. Volio bih te kriviti zbog toga, ali ne radimo li to svi – žrtve od sebe? Imam potrebu vraćati se na sve razgovore tog tjedna, ali prekinuo sam te, nisam ti ni jednom dozvolio da mi zaista kažeš sve što si htjela. Nisam htio slušati o njemu i stavila si mu masku. Uopće ga ne vidim. Tvoje predstavke njega idu iz krajnosti u krajnost i ja sam ih se držao. Veze su komplicirane, zar ne? Uvijek štitimo nekoga, to nam je prirodno, to smo si sami ugradili u ponašanje. Uvijek sebi nabacujemo krivnju. Kršćanske vrijednosti urezale su se u nas – mea culpa. Uvijek mea, nikad nostra. Priznala si si ipak, da ranije nije bio problem isključivo u tebi, ali danas, vezano uz njega, sve više mi se čini da si pretjerala. Da si tjerala oboje do krajnjih granica, poput onih šetnji nakon kojih bi se samo srušila u krevet i bježala u fantaziju; igrokaz svih odnosa koje si gradila, kako imaginarnih tako i stvarnih. Bojim se da si s njim prešla samo u imaginarno, zavaravala se. Poneslo te, zato i kažem da te promijenio. Prije je taj svijet bio rezerviran za ideje i ambicije, a zatim samo za vas. Oboje smo bili sebični – ja jer sam htio da vidiš moje stanje, napokon. Ti, jer si htjela vidjeti samo njega. Ja sam bio sam, ti nisi nikada mogla biti sama. Točno si to rekla. Samo se pitam zašto toliko volimo biti u vrtlogu vlastitih misli i njihovih dekonstrukcija? Nikada fokusirani na sada, uvijek na prošlosti i pogreškama na kojima nemamo hrabrosti učiti ili na budućnosti i svemu što je moglo biti. Apsurdno. Sve što je moglo biti, taj izraz; prošlost u budućnosti. Ako razmišljamo tako, gdje smo zaista? Ne stojimo ni u jednom vremenu, kao da ne postojimo.
Navikao sam na tišinu ovog mjesta, a tvoj glas u glavi je toliko snažan da gotovo i ne čujem telefon – poruka na fejsu. Spuštam tvoju bilježnicu i na ekranu gledam u njegovo ime.
– Čujem da me tražiš. Ne želim pričati o njoj. Nemam ti što reći o tome i ne želim se dublje uvlačiti u njene laži i priče. Pusti to.–
Čovjek u plavom kaputu. Mislio sam da sam korak ispred. Mislio sam da ću ga pronaći u njegovoj pustinji kad za to budem potpuno spreman, kad posložim sve činjenice. Još nije vrijeme.
– Imam nešto kod sebe, namijenjeno tebi. Dugujem joj to. Ili ona meni duguje da saznam što se dogodilo. –
Dugo nije odgovarao. Sjedio sam u tvom hodniku čekajući neki znak. Neki pomak, ali ništa. Imaš pravo – kako doprijeti do nekoga tko ti to ne dozvoljava? Laži. Kakve laži, o čemu? Ne razumijem ništa. Pitam se jesi li lagala isto kao i ja? Prešućivala ono bitno? Ili je tu nešto više? Ljuti me to. Ljuti me ideja da narušavam sliku tvoje osobe, ali svjestan sam koliko smo se idealizirali. Jesmo li se uistinu poznavali?
– Ne želim to. Nemam potrebu za tim. Oprosti, ali zbilja ne vidim smisao u tome. –
Gledam u njegove riječi i razmišljam o tome što da mu kažem. Ne vidim ni ja možda više, ali ovdje sam. Ti nisi, nikada se više nećeš vratiti i čini mi se kao da ni za mene nema povratka s ove točke.
– U gradu sam i dalje. Gle, ne želim kopati po ičemu. Želim ti dati što ti je namijenjeno i razmisli o tome. Valjda se samo želim oprostiti s njom. To možeš shvatiti? –
Nisam čekao odgovor. Nisam ni trebao. Rekao sam ti jednom da imaš tip. On je bio upravo to. Procjenjujem ga dok mi prilazi. Nepoznanica. Gledam ga kako se nosi. Samouvjereno, ali zatvoreno. Djeluje nervozno, ja smrdim na strah. Od suočavanja s tobom. Oboje smo izvan zone komfora. Što si uopće možemo reći?
‘Udahnula bi, ispustila zvuk’ roman je u nastavcima autorice Ane Tash, prijašnja poglavlja možete pročitati ovdje.
Foto: Instagram
