@laurkenkendall
Neizdrživo vruće. Skačem u rijeku. Osjeti se miris mulja. Sve isparava. Da, jasan mi je taj osjećaj iznemoglosti od vrućine. Tijelo usporava, ali misli nastavljaju. Struja je jaka. Otpustio bih sve. Čudno, mislio sam da se znam prepustiti tom osjećaju nošenja u nepoznato, ali nije tako. Uvijek imam kočnicu. Uvijek kontrola, negdje iz podsvijesti. U toliko se malo situacija predajemo, a ništa nije realno u našem nadzoru. To si i sama shvatila, koliko god odbijala. Pravimo se da smo vladari vlastitog ja. Došao sam ovdje pronaći dio koji si tako dobro zatomila. Samo su ruševine oko mene. Vrijeme zaista stoji. I ovaj most je takav; ruševna čelična konstrukcija. Imala si pravo, gradimo svjetove na njima, krpamo se konstantno. Ima smisla čak. Kad se raspadneš u potpunosti, tek onda vidiš što je točno ostalo od tebe; što je tvoja baza i uporište. Možeš nanovo graditi. Još nisam došao do toga. Ili jesam, samo nisam još toga svjestan. Možda je ovo proces mog urušavanja. U ovom uspavanom gradu.
Vidio sam njegovo ime na jednoj od tih ruševina dok sam hodao. Ostavlja tragove. Prilično čudno za nekoga tko ne želi biti prisutan. Pitao sam se neko vrijeme zašto ga nikada nisam upoznao, čak ni virtualno. On nije htio biti dijelom tvoje cjeline. Neka tajna, tako atipično za tebe, otvorenu knjigu, iz koje se najviše iščita kad je sretna. Sjećam se kad sam skužio jer, Lena se izlanula da ste se čule i da imaš nekoga, a ja ništa nisam znao. Morao sam to izvlačiti iz tebe. Izdavale su te geste tijekom naših razgovora. Nisi bila prisutna, ne zaista. Bila si opsjednuta tom količinom zadovoljstva koje si od njega dobivala. Bio sam iskreno sretan zbog tebe i bilo mi je žao što sam ti rekao to što jesam:
-nešto tako intenzivno ne može trajati.- Bang! Zatvorila si se. Izolirala me kompletno. Do prvog sloma. Nije ti bilo jasno što se dogodilo. Nije ti bilo jasno odakle to. Ta količina kontradiktornosti, to povlačenje i izoliranje. Ta nestalnost. Tek tada sam shvatio koliko si duboko ušla u taj odnos izvan svoje domene.
Mislio sam da nešto mulja, da sjedi na dvije stolice. Nemam pojma. To mi je bila prva reakcija; nisam znao detalje, mogao sam samo ispaliti nešto. Da sam i rekao nešto konkretnije, ne bi me slušala. Možda je zbilja bio samo…sjeban. Ali tko nije? Svi smo, samo…ideš dalje. Nemaš izbora. Ili odustaneš od sebe. Za to nikad nisam imao muda, iako sam i previše puta razmišljao o tome i bio sam blizu zaista. Pa sjećaš se one epizode? Pretjerivao sam u svemu, ali zaustavio bih se. Trgnuo bi me samo strah od posljedica. Znam što je depresija, živim s njom od kad znam za sebe. Ta stanja zanosa kad misliš da možeš sve, kad imaš toliko motivacije i ideja da ni ne znaš od kuda početi kamoli završiti. Imam toliko snippeta i beatova, Aska, više ih ne brojim. Sve je smeće. Ei, točno to, taj moment, odjednom se zaletiš u zid. Sve je smeće. Ta je sila jača od ostalog. Prale bi me paranoje i urote, a najviše slabost da se suočim sa svim svojim glupostima. Ne možeš biti sretan, ne možeš prihvatiti da sve može biti baš tako kako se nadaš. Posloženo, u ritmu. Sumnja se lako uvuče; dovoljna je samo jedna pukotina i misliš kako nemaš šanse, kako ne vrijediš i nikada se nećeš pomaknuti s iste točke iako to stalno radiš. I onda bježiš. Ali ja sam odlučio praviti se. Pregristi. Uglavnom. Jer, u konačnici; nije se sve vrtjelo oko mene. Ali, posljednja je situacija bila jača od mojih odluka. Ne mogu sad razmišljati o tome zapravo; ne želim.
Napravio sam nešto. Oprosti mi, ali moram znati. Zbog tebe. Moram razumjeti zašto si to napravila. Nazvao sam tvog starog frenda. Znaš, Chocko. Nalazim se s njim. Nisam siguran da želi to.
– Ne mislim da je to baš dobra ideja. – rekao je. Ostavila si meni to s razlogom. Možda nisi htjela da ijedan od nas to pročita. On možda nikada neće ni poželjeti to. Ali ja moram. Ulazim u bar. Sjedi i gleda me preko pivske čaše. Vojničina. Gledam ga i pitam se jesi li nas sve samo sakupljala? Toliko smo različiti. Koliko nas ima? Tvojih bliskih prijatelja, koji ne znaju ništa o tebi. Imaju samo neke komadiće. On je imao cjelinu, u to sam siguran. Njega nisi pokupila, njega si željela, ogolila si se. Sad mi navire što si mi govorila u studiju jednom.
-Ovo je nešto osobno? – pitao sam te, dok smo se igrali s tvojim stihovima. Nisam imao pojma što ću s njima, ali napokon sam dobio što sam tražio, neki konkretan lajn, koji ima smisla.
-Ne bih mogla pisati o sebi – rekla si i napravila onaj uzdah. Udahnula bi, zadržala taj zrak i izdahom bi ispustila neki tih, ali težak zvuk. Uvijek, neki grčeviti „ah“. Kao da ti je neugodno što uopće postoji; tvoj dokaz sumnji u sebe.
– Probala sam jednom. Uplašila sam se kao nikad, nakon toga. Ali glupo je, smijat ćeš se.- samo sam čekao da nastaviš i drkao po synthu.
– OK, napisala sam jednom nešto. Nije nikad nigdje objavljeno, samo to čuvam, bila sam klinka. Napisala sam lik baziran na sebi. Čitala sam to kasnije, neke od situacija koje su bile tako mučne; stanja koja si nikad ne bih poželjela. Ne znam ni sama odakle je to izašlo, kasni tinejdžerski angst valjda…ali, dogodila su mi se. Prepoznala sam ih. Imam osjećaj da ako pišem o sebi da ću samo to što napišem i privući. Neke neželjene posljedice. Valjda je to dio mentaliteta kojem pripadam. Teško se boriti protiv socijalnog DNA. –
– Pa napiši nešto idealno onda, ako se ostvaruje. Lova, otok, seks… –
– Ha! Ali to nije život. –
– Možda si ovo ti u budućnosti, samo to sad ne znaš. Ogoliti osjećaje i predati se. Meni to ne zvuči tako loše. –
On je to učinio tebi. Pokupio te u svoju kolekciju. Ne znam točno čega, ali je. Samo te u procesu učinio ruševinom. Jednom od duhova ovog mjesta.
– Ima najtoplije oči koje sam vidjela. Uvijek je zen. Ali ne bih nikada voljela otkriti njegovu tamnu stranu. Nitko nije toliko nedodirljiv. – tako si ga opisala. I bila si u pravu. Jedan od ljudi s kojima je lako pričati, ali ne libi se biti direktan.
-Tebi je jasno da kad ovo pročitamo možda ni ti ni ja nećemo više gledati na nju isto? Meni su draga moja sjećanja. I znam da je mogla biti teška, ali ne želim znati za njene slabosti; na što se točno svela. Ne želim znati što se dogodilo između njih. To je njihova priča. Ostavila ti je to? Piše tvoje ime na tome? – govori gotovo hladnim tonom.
– Ne, samo njegovo. Ali stiglo je meni zajedno s hardom sa zapisima za mene i nekim pločama. –
– Onda je valjda i htjela da ti to imaš. Možda da jednostavno ne nestane?-
– To ne mogu znati. Jer ne znam što piše unutra, ništa ne razumijem. Zato sam ti se i javio; ne bi joj smetalo da ti to pročitaš. Siguran sam u to. Znaš da sam došao tu da mu to dam? Da ga pitam što se dogodilo zapravo. –
– Loš plan, buraz. –
– Jedini koji imam. –
– On ne želi imati veze s tim. Ne želi imati veze s njom. Ona za njega nikada nije ni postojala. Toliko znam. –
– Kako to misliš?-
– Rekao joj je to. Njihov zadnji razgovor. To mi je ispričala. Tad sam se i sam zadnji put čuo s njom. –
Znam koji je to dan bio. Dan kad se nisam javio. Kad sam razmišljao o tome koliko sam sjebao vlastiti život. Dan kad sam mislio da prelaskom oceana sve rješavam. Ako odem dovoljno daleko, sav nered koji sam ostavio riješit će se sam. Dan kad nisam bio tu, za tebe.
-Što ti je još rekla?-
-Zvučala je vrlo kontrolirano zapravo. Rekla je da je gotovo. Siguran sam da je bila ozbiljna i da je tog puta bilo finalno. Da ga napokon pušta, da je probala sve što je znala, ali da je sve bila laž. Mislim podupro sam ju u tome da ga pusti više. Što sam drugo mogao? Ionako se to predugo razvlačilo i gubila se u tom odnosu. Rekao sam joj da to samouništavanje nema smisla, da on to ionako ne vidi. –
– To sam joj i ja rekao. A zbog čega? Zbog par uspomena? –
– Znaš da ga ja nikada nisam upoznao? Ne znam ni kako izgleda. I bolje. Znam samo njene priče. Nismo dugo razgovarali, uglavnom. Rekao joj je da to nije nikad bilo to što si je ona zamislila i da mu je poslužila za…nešto. Ne sjećam se više što, ali zapamtio sam to „poslužila“ jer ju je očito pogodilo. –
Napili smo se. Chocko i ja. Sviđa mi se. Dva pacifista; jedan s poluautomatikom, HS2000 za opasačem, drugi sa pečatnjakom na prstu. Nismo više pričali o tebi. Popili smo i previše piva kasnije na doku te tvoje rijeke, okruženi klincima i lošom glazbom. Vrtio sam u glavi jednu od ploča koje si mi poslala. Jedva sam se dovukao nazad do tvog kreveta.
Poslužila. Zaspao sam razmišljajući o tome. I meni si poslužila, ali nikada to nisam tako doživljavao. Nikada ti to ne bih tako rekao, ne bih to do sada ni pomislio. Međusobno si služimo u odnosima da zaliječimo boljke, da se podsjetimo ili otkrijemo tko smo. Više od svih poslužila mi je Lena. Nemam se više čemu vratiti. Ne osjećam se da igdje pripadam, nemam želje nastavljati išta. Poslužila si mi i sada da se trgnem. Sve je ovo sebično, svjestan sam toga. Došao sam ovdje pronaći tebe samo da osvijestim da imam motivaciju za nešto, bilo što.
Bavim se tvojim životom da zaboravim na svoj, na sve što sam uništio. Opet sam to napravio: opet sam pobjegao. Prvenstveno od sebe. I ti si to radila, dolazila bi ovdje da se makneš od svog života, od raznih šušura koji guše misli. Slušam ove zvukove koje sam snimao danas i pitam se što radim? Što sam mislio da ću s njima? Slušati ih i odmah odvrtiti nešto u glavi? Sve će se posložiti? Mislio sam to i kad sam dolazio ovdje, ako će me išta inspirirati onda je to tvoja okolina. Ali, ništa. Jer, za razliku od tebe, ja ne pripadam ovdje. Ovo nije moje mjesto za bijeg.
Sljedeća dva dana proveo sam čekajući. Prešetao sam ovo mjesto; svaki kvart. Pere me nervoza jer nakon ove točke nema povratka. Pitao sam se hoću li umjesto njegova imena negdje ugledati i tu pojavu? Vjerojatno bih samo prošao pored njega. Ipak smo stranci. Hei, jesi li mu pričala o meni? U ovom mjestu nema slučajnih susreta; prepušten si samom sebi i vlastitim mislima koje se roje. Polako i sustavno. Tjera me da razmišljam o tome koliko mrzim svoju situaciju, za koju sam odgovoran samo ja. Chocko se pojavio usred noći s tvojom bilježnicom i prijevodom za mene. Zastao je na odlasku, ali samo je rekao:
-Nisam to očekivao. Ne znam što sam mislio da je unutra, ali nisam to našao. Razmisli još jednom. Ovo nije namijenjeno ni jednom od nas. Mada…, voljela je malo drame. Inače bi joj bilo dosadno. Mislim da je to…ma, vidjet ćeš. –
Ostavio me da opet sjedim na pločicama u tvom hodniku. Našao sam svoje mjesto usred svih tvojih ostavština i sjećanja. Vidim te s one strane ogledala. Misliš li ti da sam sebičan? Jesam li prešao sve granice? Iznevjerio te? Ne govoriš ništa. Kako bi i mogla. Tvoje riječi su sada samo simboli na papiru. Možda ja mogu sve to uzeti umjesto njega, jesi li to htjela? Uzdahnuo sam, kao i ti, ali nemam glas.
„Oprosti? Je li to riječ s kojom trebam započeti? Oprosti jer… za što se točno ispričavam? Za svoju slabost, ustrajnost ili glupost? Ne znam, ali osjećam da je to onaj osjećaj koji ti dugujem. Oprosti jer te trebam? Oprosti jer želim sve što smo zamislili, što je bilo toliko moguće? Samo ti i ja. Ovisnički okus. Znaš stvoriti takve ljude. Pustila sam sve zbog te ideje. Ja sam se zaustavila. I sve me podsjeća na ta iskustva. Ne mogu više ostati ovdje. Ne, to nije tvoja krivica, zapravo ti nisi kriv za išta od kaosa koji se odvija u mojoj glavi.
Upozorio si me na to, a ja sam odbijala prihvatiti stvarnost. I zbunjuje me što se više ne prepoznajem. Nikada se nisam tako izgubila; u tako dubokom stanju nesigurnosti. Ali za to su krive samo moje percepcije, moje neutemeljene želje. Istina? Znam da nema povratka. Povratka na što? Nemoguće je izbrisati posljedice vlastitih djela. Racionalna sam sada. Da si tu sigurno bi mi rekao kako se osjećam i bio bi u krivu. Znaš da mrzim kad mi drugi govore kako se osjećam. I sama pomisao na to me živcira. Uopće me ne poznaješ. Ne, zaista. Ja sam upoznavala tebe. Jednostrana igra. Jednostrana afekcija. Meni nepoznata.
Izbacila sam te psihofizički. Grčevito sam se držala za tu školjku sa željom da izbacim sve iz sebe. I ono što ne mogu na taj način. Svjesna sam toga da ostaje tu. Sjedim na krovu zgrade. Da, na onom mjestu koje se ljušti. Puše hladan vjetar. Napokon. I misli su mi prazne. Napokon. Ne mogu reći da osjećam više išta. Trebala sam te kad je od mene ostala samo ta ljuska; pohabana i izvana. Bio si jedina osoba s kojom sam imala snagu to podijeliti. Od koje sam očekivala da će…ne znam zašto sam išta očekivala.
Nemam se više gdje sakriti, nema više lažnog smiješka. Ne vidim mogućnost da to popravim. Nisi bio tu. Nisi htio. Taj jedini put kad sam te zaista, ozbiljno trebala. Znaš li kakav je to osjećaj? Ta vandalizacija tijela? Nemogućnost kontrole? Samo strah koji paralizira. Oprosti, jer imam potrebu podijeliti s tobom što smo imali kroz moje oči. I da, ti nisi kriv što je bilo tako. Ti nisi kriv za moje postupke. I ne sumnjam u ovaj sada. Strah me, ali ne koči me. To je moja odluka. Stojim iza nje. Ovog puta samo ja odlučujem, za sve.“
‘Udahnula bi, ispustila zvuk’ roman je u nastavcima autorice Ane Tash, prijašnja poglavlja možete pročitati ovdje.
Foto: Instagram
