Sjećam se zadnjeg puta kad sam ju vidio. Usporeni snimak, koji još ponekad vrtim. Pogledala me nakon što se okrenula u odlasku i nasmijala. Znam da je taj pogled bio rezerviran za mene. Oduvijek sam toga bio svjestan. Prije rastanka mi je rekla da joj je osmijeh lažan. Da je i sama lažna. Mislio sam da je to samo faza. Napokon, nije mi bio stran taj osjećaj ljudi koji vrludaju nastojeći ostaviti neki kreativan trag. No, bila je toliko uvjerena u tu izjavu. Nisam to mogao pojmiti zapravo, nisam ni slušao dobro. Bio sam u vrtlogu nekih svojih misli. Htjela mi je objasniti, razgovarati baš sa mnom. Tek sada mi je jasno što sam joj značio, predstavljao toj ženi oko koje sam gradio iluziju svih tih godina. Koju sam pokušavao ne voljeti.
-Sjećam se što si mi rekao kad smo se vidjeli tek drugi put. Stajali smo na ovom istom mjestu….- stajao sam na tom mjestu i sinoć. Ljudi su plesali, dijelili trenutke, vezali se, stvarali neka sjećanja, baš kao i mi nekada. Ali ništa nije bilo isto. Sva ta poznata lica i situacije djelovali su kao potrošeni déjà vu. Nisam ni bio svjestan toga koliko sam ga vezao uz nju.
– …da sam jaka. – zastala je i duboko udahnula. Nazirao sam neku prazninu.
– Kako si me tako krivo projicirao, ha? Ništa od toga nisam bila ja. Samo u tvojim očima možda. Zato sam te toliko i voljela. Mislim da nas je vezala upravo ta projekcija. –
Zagrlila me onako kako je samo ona znala. Zaronila je u moje tijelo. Kao da mu pripada. Cijela. Nosio sam ju još dugo sa sobom. Stisnuo sam ju, svom snagom, ali nisam slutio da će to biti posljednji put da dijelimo trenutak. „Voljela“, možda je i sama slutila… Pustio sam ju da se utisne u mene. Osjećam s vremenom koliko je već iščeznula, ostavila dijelove te nježne strukture po prostorima u koje ju nosim. Hoće li na kraju mojeg puta ostati išta od tog osjećaja? Od nje na meni?
Rekao sam joj to, da. Sjećam se svih razgovora koje smo ikada vodili. Sjećam se i da sam, dok sam se borio sa sobom, jednom pokušao pokazati da nisam nikada baš pamtio što smo pričali, da nije toliko bitna. Htio sam ju povrijediti. Odmaknuti. Tako sebično, znam. Ali poznavala me bolje od svih. Premda su naši susreti bili rijetki. Pripadali smo si. Zadnji je put bila još sitnija nego ranije. Kosa joj je posvijetlila od ljetnog sunca. Lice joj je isijavalo, dok mi se smiješila, jedinim iskrenim osmjehom koji je poznavala, a ja nisam shvaćao da je posljednji kojeg gledam.
@philchester
Propustio sam njen posljednji poziv. Sjedio sam u avionu za New York. Poslala mi je poruku, kakvu ranije nikada nije. Trebala me. Nisam bio tu. Nije da me nije bilo briga. Jebiga, možda iskreno i nije. Ostavila mi je tu težinu. Zaslužio sam ju. Bio sam u svom filmu. Na sve strane, što sam joj mogao ja? Zašto sam joj trebao ja? Tko sam joj bio ja? Bili smo jedno drugome ideja, tu je možda i bila u pravu. Ponekad mi se činilo da pretjerujemo s njom. Naivno smo vjerovali da se nismo sreli slučajno; da to što smo razdvojeni kilometrima; vidimo se rjeđe nego bismo željeli i trebali; živimo odvojenim životima…nije bitno. Što sam joj značio ja? Zašto smo izabrali jedno drugo da prizivamo tu osobu u trenutcima očaja, ali se ne javljamo upravo tada? Kad smo slabi. Kad smo jadni. Učinila je to jedan put. A mene nije bilo.
Snimila je video s mojim imenom koji sam dobio tjednima kasnije. Male crtice. Obraćala se meni, ali mislim da sam bio samo vodič kroz koji je ispoljavala svoje misli. Ni jedna, osim posljednje, nije bila direktno upućena meni, ali moje je ime pisalo na mnoštvu crtica koje je ostavila. Trebala je nekoga kome bi se obraćala bez da bi to uistinu rekla ikome stvarnom, iz njene svakodnevice. Ikome tko ju poznaje. Nastavljala je graditi fasadu. Saznao sam kasnije da je pisala i drugačije poruke; slojevitije, intimnije, ali jednako njene. Njemu. Što bi učinio s njima? Bi li ih ikada shvatio? Je li ikada zaslužio te misli? Aska, što si učinila? Prvi zapis snimila je ranije te godine. U šetnji svojim gradom u koji nikada nisam došao. Iako sam planirao. Planirali smo toliko toga. U samo jednoj večeri našeg susreta isplanirali bi cijeli život, a potom ga otkazivali iz nebrojenih razloga. Glupih razloga. Znali smo da smo si samo fantazija kroz koju liječimo sumnje. Uglavnom, nisam pisac. Misli mi odlaze u digresiju. Ona je bila pisac. Bila je autor tolikih misli. Dok sam ih čitao samo sam se pitao kako je moguće da uopće komuniciramo i razumijemo se? Ta nisam ju mogao ni slijediti u jednostavnim formulacijama. Ali slušao sam ju kroz njen američki engleski. Slušao sam sve njene planove; vizije; bjegove u svjetove koje je htjela graditi, a nije imala priliku. Imala je hrabrosti. Lupala je glavom kroz zid. Za nju ništa nije bilo nemoguće. Ali prepuštala se situacijama koje su ju povlačile unatrag.
Gledao sam te zapise. Mučno. Znajući da je više nema. Činio sam to u tajnosti. U satima kada sam bio sam u studiju. Konstantno se okrećući. Nisam ju želio dijeliti. Osjećao sam da joj toliko dugujem. Otvorio sam taj prvi video. Kratak. Ljeto je. Šeće praznom gradskom pustopoljinom; sunce je visoko i ona se znoji. Vrti se i mumlja neki tjune koji sam kasnije danima tražio. Krivo je zapamtila riječi. Time to move… uvijek u pokretu. Djeluje sretno. Znam sada na što je mislila. Prekasno.
Sletio sam na odredište. Vrućina kao i onog dana kada je snimila video. Po prvi put da me ne dočekuje. Sjeo sam na autobus do njenog grada. Rekla mi je da joj je ta cesta, kojom je toliko puta prolazila, definirala pogled kroz ružičaste naočale. Krivila je to zelenilo i miris lipa za svoju romantičarsku ćud. Provodila je ljeto u svom rodnom gradu. Idealizirala ga. Ali bila je tamo stranac. Tamo je pisala. Rekla mi je da samo u toj zapuštenoj pustinji pronalazi smisao sebe. Ključ njenog stana me čeka u kafiću ispod, javili su mi. Nitko se ne usudi biti tamo. Male drvene kuće na putu okružene drvećem uredno su postrojene uz cestu, izrezane tek ponekim obraslim poljem. Sviđa mi se, bila je u pravu. Divlje je. Mogu se zamisliti da i sam živim u takvom svijetu. U vlastitom balonu. Ionako to radimo, zar ne? Čovjek u potkošulji vozi bicikl. Zaobilazimo traktor. Ulazimo u grad. Prelazimo rijeku. Njenu rijeku. Uz koju je bila toliko vezana. Rekla mi je da je jednom kao mala upala u nju i umalo se utopila. Bila je zima i skliznula je s kamena, sljedeći neku ribu koju je ugledala. Nabio sam slušalice i slušam Lucia Battistija. Svirao je u pozadini na zadnjoj snimci. E penso a te. Jesi sretna, sad, glupačo, ha? Mislim na tebe. Neki čovjek mi objašnjava da idem samo ravno uz rijeku, a zatim skrenem desno i doći ću do njene ulice. Na klupi se neki klinci gutaju. Ne primjećuju ikoga. Ni prejako sunce, ni jednog stranca koji očito tu ne pripada. Hodam gradom za koji mi je rekla da je cijeli izgrađen na starim rimskim iskopinama.
-Gradimo mjesta na kostima onih koji su tu bili ranije – rekla je – zar to nije fascinantno? –
– Ne znam baš. Ako ti tako kažeš, meni je morbidno – uzvratio sam. Samo mi je dobacila pogled kroz velike sunčane naočale. Mogao sam ju zamisliti kako šeće uz mene. Zapalila bi cigaretu i duboko udahnula. Primila bi me za ruku i objesila se na nju. Pustio bih ju. Sve sam joj puštao. Napokon, bili smo isti. Ona i ja. Mogli smo vidjeti svoj odraz jedno u drugome. Bili smo ista osoba u dva tijela. Zato smo se odmah i prepoznali.
Sjećam se prvog susreta. Imao sam gažu na brodu. Bila je prva koja je došla na sajt. Slučajno, rekla je. Vjerujem, jer uvijek je inače kasnila. Valjda je bila sudbina, što god to značilo. Mene su dobacili prerano. Pobrkala me s nekim poznanikom i zaletjela se u mene. Nije shvatila da sam netko drugi dok me nije počela ispitivati o novostima, a ja sam ju puštao. Najsmješnije, poznavao sam tog lika. Nismo se razdvajali tog dana; držao sam ju uz sebe; gledao ju kako pleše. Pripadala joj je svaka stvar koju bih pustio, ali imala je tako direktnu reakciju kad joj nešto ne bi odgovaralo. Stala bi, dosadno, usred podija i čekala novi moment. Moj ego je to mrzio, ali barem je bilo iskreno. Imali smo osjećaj da se poznajemo odavno i samo smo nastavili gdje smo stali, s neke nepoznate točke. Nismo se nikada upoznavali, samo smo dijelili misli. Toliko puta sam te sanjao, Aska. Sjećaš se? Sjećaš se onih suludih snova koje smo istovremeno sanjali? Na istim lokacijama? S istim razgovorima? Budio bih se obliven znojem, a onda bi mi ti s jutrom poslala poruku: „sanjala sam te.“ Rijetko sam ti odgovarao na njih, jer me to pomalo plašilo. A tebi je to bilo tako normalno za nas.
-Daj ne dramatiziraj. To samo znači da smo se noćas sreli. Što je tu tako čudno? –
Čovjek je bio u pravu. Tvoja ulica je bila tu. Duga i ravna. Ključ je u kafiću. Žena s dugom ispucanom crnom kosom i umjetnim noktima me odmjerava. Stranac, engleski, ti…ah da. Gleda me s onim pogledom sažaljenja, ali suzdržava se komentiranja. Kao da sam neki ranjenik. I jesam, osjećam to, ali ne prihvaćam. Ti bi popizdila svejedno na taj pogled. Na tu lažnu patetiku. Iz neke dužnosti. Smiješno mi je, jer zamišljam tvoje komentare.
Evo ga. U mojim rukama. Tvoj ključ. Udahnuo sam duboko miris tvog haustora koji si tako voljela jer je bio znak da si doma. Zašto si bila toliko vezana za to doma? I njega? Nisam spreman na to. Što bih mu rekao? Zašto sam toliko gnjevan i zašto sam to odlučio? Što bi ti sad rekla na to? Nisam siguran da bi odobrila ovaj moj plan. Možda je to nalet nekog mog ludila. Pogledao sam kroz mali haustorski prozor koji gleda na tvoje drvo. Često si ga spominjala. Kesten…. kosa ti je bila te boje. Tek sad sam toga svjestan. U stanu su spuštene sve rolete. Gotovo je mrak. Sunce je zapeklo i kroz njih i zrak je tako…sladak. Presladak čak. Otvaram prozor. Klima ti ne radi. Naravno. Mrtav sam. Sjedam na pločice koje djeluju hladne, ali griju se brže nego se ja hladim. Okrećem glavu. Na dnu hodnika je ogledalo. Ono ogledalo u kojemu si snimila svoje posljednje misli upućene meni.
-Košmar sam – rekla si.
– Osjećam se tako isprazno i izgubljeno i po prvi put više nemam snage ponovno sakupljati djeliće sebe. Mislila sam da sam se izgradila, napokon. Znaš? Mislila sam da sam napokon ja. Cjelovita, iskrena, snažna….onako kako si me i ti zamislio. Hei, Arlo, nisam li ti rekla da sam ja uvijek u krivu? Kad je o meni riječ – ispravila si se i iskrivila usta. Često si to radila. Ispuštala si onaj zvuk. Onaj zbog kojeg sam mislio da nešto nije u redu, a tebi je to samo bio uzdah.
-Čak i kada djeluje suprotno. Znam, uvijek sam djelovala tako…sigurno u sebe. – sjedila si na tom istom keramičkom podu, samo u gaćicama i ogrtaču. Ispred tebe je bila puna pepeljara. Cigareta u ruci. Lice ti je bilo užareno. Vjerojatno si, kako ti ono kažeš? Cmizdrila, da, ranije. Nisi gledala u kameru, izbjegavala si me pogledati premda nisam bio tamo. Da bar jesi. Vidjela bi me u svom odrazu. Možda bi se sabrala. Na tren barem. Ali i to bi možda bilo dovoljno.
Frižider ti nije prazan, vjerojatno zbog mog dolaska. Da si tu, bio bi prazan zar ne? Ti nikada nisi jela normalno. Znam da je našeg zajedničkog prijatelja to izluđivalo.
-On ne razumije. Mene boli briga što ću sutra jesti. Ne želim znati ni što ću sutra raditi, kamoli što ću jesti. Najgora sam, znam. Znam zašto mu je to bitno, ali to nisam ja, A. Mene treba podsjetit na hranu. Naravno, njega to izluđuje. Jer on kuha. I kao da kuha neka čuda. Svaki put moram analizirati što je sve unutra, kakvi skriveni čarobni sastojci… To je jebena pašta ili odrezak, for fuck’s sake! Ali ne… –
Da, pričao mi je, kako nisi cijenila njegovu kuhinju i kako nikada niste bili u stanju jesti zajedno. Njemu je bilo bitno to, ne hrana. Neko druženje, ali možda je već bilo prekasno. Najviše ga je izluđivalo to kako si poslije jela stojeći iznad peći iz zdjele. Hladnu hranu! Izluđivala si ga. Bilo mi je žao kad ste prekinuli. On je dobar frajer. Ali razumio sam te. Oboje zapravo. Bilo mi je jasno što ste gubili, ali tebi je trebalo nešto drugačije. Trebalo ti je da netko tebe drži za ruku kroz život, a ne da ti stalno povlačiš. Bila si umorna od konstantnih borbi i guranja oboje i osjećala si se usamljeno u tome. Znao sam to. Nisi mi trebala reći. Sreo sam ga nedavno. Bilo mu je teško pričati o tebi, a ja sam mislio da nam je to obojici potrebno. Rekao mi je što sam odavno znao. Da si me u jednom trenutku i previše voljela. Dok ste još bili zajedno. Ali, mi smo odradili taj razgovor. Ja infantilnije od tebe. Svojim glupim ponašanjem. Kad sam te pokušao odgurnuti od sebe. Jer sam želio isto. Ali znali smo oboje, zar ne? Znali smo da nema smisla prepustiti se tome. Povuklo bi toliko teških trenutaka i slomljenih odnosa da bismo u konačnici ostali sami u gorčini svojih odluka. A zašto? Za neki trenutak u kojemu smo mogli podijeliti baš sve? Misliš li da bi trajalo? Možda mi se sad čini da smo trebali. Možda smo mogli prebroditi sve to i nastaviti zajedno. Možda bih sad bio ovdje i ti bi bila tu. Ne, bila si u pravu. Poznavala si nas oboje bolje.
– Odlučili smo se na fantaziju A. Znam da te imam, da si tu. Zamisli sad, da uvučemo sve te ljude u nešto što će se odmah raspasti? To što uopće imam tu ideju i slobodu da ju izvučem u svojim mislima kad god mi treba mi omogućava da vidim svoj život kakav je, shvatim koliko sam zapravo sretna, jer… zamisli nas. Isti smo. Htjeli bismo previše jedno od drugog i to bi nas… – nisam ti dopustio da završiš. Nismo nikada do kraja izgovorili sve što smo i htjeli. Naravno da sam se složio, bilo je komplicirano, ali lako je zamisliti ono što bi moglo biti u idealnim okvirima. A mi se nismo spojili unutar njih. Ne za takav odnos. Dugo sam te ignorirao nakon toga. Ne direktno. Sad se sjećam svih svojih gluposti. Kako nisam htio razgovarati s tobom kad bi ostali sami. Šutio sam, a istovremeno prekidao svaki tvoj razgovor koji nije uključivao mene. Znam sve. Budala. Mogao sam iskoristiti to vrijeme toliko bolje. Ali ništa nisi rekla. Nisi se bunila. Pustila si me da budem razmaženi, povrijeđeni klinac koji želi sve, a nema muda za išta. To sam ja. I sad.
@jessytai
Uglavnom, on je dobro. Ostvarilo mu se ono što ti nisi željela, ne s njim, ne tada; ja uvijek jesam, a nisam dobio. Nije laž da mu nedostaješ. Bila si prva osoba koja je utjecala na njega. Ali dobro je. Znam da ti je to uvijek bilo bitno. Previše je ti je bilo stalo do svih, Aska. A ostavila si toliko praznih mjesta sada. Ne mogu se suočiti s tvojim prijateljima. Planirao sam. Ja sam planirao nešto! Zamisli! Gledam u praznu stolicu. Sjećam se neke tvoje fotke, kako sjediš na baš tom mjestu. Nije teško zamisliti te u tvom prostoru. Ali tvoj je identitet stopljen sa sitnicama drugih iz tvoje obitelji. Tu nisi samo ti. I ne znam zbunjuje li me to ili olakšava u pronalasku nekih dijelova tebe koje ranije nisam poznavao.
Što li si radila te večeri? Što se dogodilo? Otvaram vrata sobe u kojoj si spavala. Posteljina je čista. Htio sam osjetiti tvoj miris. Ali vjerojatno je to nemoguće nakon toliko vremena. Ipak je prošla točno godina. Zašto čuvati sva tvoja sjećanja; čistiti sve, održavati, a ti se očito ne vraćaš? Iznad kreveta je stari gramofon. Nije spojen. Ok, to mogu. To znam. Moje ploče su tu. Kako to da ti prvu nisam poslao? Ostavila si vani CSN. Ne baš tipičan izbor, ali svašta si voljela. Puštam Dark Star. Na maksimum. Tu si, kao da nisi otišla.
Stan je pun knjiga i albuma i bilježnica. Tvoj rukopis? Toliko smo si pisali, a nikada nisam vidio tvoj rukopis, dok nisam dobio i papire za njega. Jesu li to bilješke ili tekstovi? Ideje ili konkretne stvari? Volio bih da ih razumijem, ali stran mi je tvoj jezik. Oprosti. O kome si pisala? O čemu? Imam kod sebe što si mi ostavila. Nisam se usudio otvoriti tu malu bilježnicu. Rukopis je isti. Jesi li ju uvijek imala uz sebe i bilježila svoje misli samo za njega? Zašto si se ograničila, Aska? Želim znati što si mu pisala. Želim znati što si htjela dijeliti samo s njim. On ne zna. On ne zna sigurno ni za mene ni za sve što si mi pričala ni zašto sam ovdje. Zar ne? Večer se spušta, Aska. Možda upravo prolazi ovom tvojom ulicom.
Foto: Instagram
