Iako već uobičajeno “kukam” kako živimo u predigitaliziranom svijetu, kako sam sva analogna i kako mi društvene mreže prečesto serviraju sadržaje “sumnjive” kvalitete, ipak vrlo često naiđem na istomišljenike i vrlo zanimljive ljude baš preko društvenih mreža. Upravo je Instagram bio “krivac” i za moj susret s Ivanom Lulić.
Naime, zapratile smo se prepoznavši se kroz ljubav prema knjigama. Ivana je jedna od onih svestranih, mladih žena, zaraznog, očaravajućeg osmijeha: ona je multitalentirana umjetnica čije polje djelovanja obuhvaća glazbu, kratku priču, pjesme, crteže, čak i uspješnu reparaciju namještaja, koju također možemo promatrati kao vid umjetnosti.
Uz sve to, ona je i diplomirana marketingašica, a kao glazbena marketing menadžerica i glazbena novinarka radi, kako bi se uvriježeno kod nas reklo, kao freelancer. Ivanina jesen bit će puna događanja: u zagrebačkoj knjižnici Staglišće priprema izložbu crteža, uskoro objavljuje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, te pokreće i web shop putem kojeg će njeni crteži postati dostupni široj javnosti, uz torbe, majice, bookmarkere s njezinim motivima… Dok se to ne dogodi, njene radove i interese možete škicnuti na Instagram profilu @ivanaiknjige.
- Ivana, ti si multitalentirana umjetnica. Misliš li da svi ti umjetnički pravci mogu funkcionirati zajedno, s obzirom na današnje vrijeme u kojem se posebno cijeni uska specijalizacija?
Periodično imam interese prema određenim vrstama umjetnosti. Recimo, ako me zanima obnova namještaja, mjesecima radim samo to, a kad sam se aktivno bavila glazbom, godinama sam bila usredotočena samo na nju. Trenutno najviše volim pisati poeziju, iako mi se u glavi kuha i neka kratka priča, ali nikako sjesti i početi pisati. Ne mogu sve raditi u isto vrijeme. Vikendom crtam, a kroz tjedan pišem. Učim se planirati. Primjerice, imam izložbu crteža u rujnu, i to mi je sada cilj na koji sam se usredotočila. Kad znam da u određenom vremenu trebam nacrtati 20-30 crteža, lakše mi je podijeliti vrijeme tako da se u određenom razdoblju usmjerim na točno određenu vrstu umjetnosti.
- Bi li se mogla ograničiti samo na nešto, da nešto prestaneš raditi u potpunosti?
Ne znam događa li mi se to sada s glazbom i je li došlo do nekog zamora, ali već dugo ne osjećam inspiraciju za glazbu. Ništa me ne vuče na ponovno stvaranje u tom smjeru. Sada me sve vodi ka crtanju i poeziji.
- Mene su fascinirali tvoji crteži, nacrtala si mi Mešu Selimovića. Kako si uopće došla do tog vida umjetničkog izražavanja? Kako se u tvojoj životnoj priči pojavio crtež?
Nisam crtala od srednje škole i satova likovnog, ali dogodila se korona i dogodilo se to da nemam što raditi. Glazba je stala, nisam mogla o njoj pisati, nisam mogla odlaziti na koncerte, a da ispunim svoje naglo oslobođeno vrijeme, krenula sam detaljno preuređivati stan. Radila sam sama i zidove i stolariju, i kad sam to završila, primijetila sam da mi zidovima ipak nedostaje neka živost, neka umjetnost. Tada su bili jako popularni oni skandinavski, linijski crteži i s obzirom na neizvjesnu situaciju, odlučila sam uštedjeti novac i, umjesto kupovine postera, odlučila sam uzeti flomić i povući crtu.
Nisam imala ni papir, samo mnoštvo starih knjiga koje su se raspadale, i tako sam počela crtati na stranicama knjiga. Istraživala sam nove mogućnosti i sve više razvijala vlastiti stil. Logično, sljedeći korak je ipak bilo ulaganje u likovnu mapu, tuš i ostali crtaći pribor. Shvatila sam da me najviše ispunjava to što ne znam gdje ću stići tušem, gdje će mi se na papiru razliti u vodu i što će nastati od toga. Čak je i ta moja šlampavost ispala simpatična jer mi nerijetko tuš kapne na posve kriva mjesta uslijed crtanja. To mi je sad već zaštitni znak! (smijeh)
- Kako ljudi komentiraju tvoje crteže?
Ili kažu da su skroz bezveze ili su im odlični! Sada sam puno sigurnija u sebe, ali dugo mi je trebalo da prihvatim da moji crteži nešto vrijede. Oduvijek sam imala potrebu, kada nešto radim, dobiti potvrdu autoriteta. Da malo utišam tog svog unutarnjeg kritičara, baš zato što je ovo moj prvi izlet u novu vrstu umjetnosti, ipak sam potražila mentora slikara, koji me ohrabrio da ustrajem i nastavim crtati. U ove dvije godine koliko sam aktivna u toj svojoj likovnosti, vidim ogromnu razliku: od onoga kad sam mislila da ne znam crtati, do toga da stvaram crteže koje želim poslati dalje u svijet.
- Ja sam poželjela crtež Meše Selimovića, a mojoj si mami nacrtala Marca Chagalla. Imaju li i drugi tu privilegiju da im radiš po narudžbi? Znamo da je veliki dio umjetnosti kroz povijest nastajao upravo po narudžbi?
Nisam znala mogu li uopće crtati po narudžbi jer mi je dotad bila potrebna inspiracija da bih stvarala. Kad je tvoja mama zaželjela Chagalla, zapitala sam se mogu li ja to uopće tako. Nisam ni znala kako Chagall uopće izgleda! Meša Selimović mi je ipak poznat kroz književnost, kroz novinske članke, poznajem mu crte lica i znam neku njegovu priču.
Osjećala sam povezanost sa Selimovićem, ali kako nacrtati nekoga s kime uopće nisam povezana? Međutim, ispalo je zapravo sjajno. Upravo me taj crtež odveo na novu razinu gdje sam shvatila da je stvar u tehnici, kako promatrati lice, sliku, i pokušati to reproducirati kroz neke moje naočale. Tada isto izađe nešto moje autentično. Ako ne pronađem povezanost s temom na nekakvoj emotivnoj razini, to jednostavno ispada skroz bezveze, bilo da je riječ o pjesmi ili crtežu…
- Odvajaš li se teško od svojih radova?
Baš mi taj zadnji crtež uvijek bude najbolji koji sam ikad napravila (smijeh), i teško mi je odvojiti se od njega, ali sada imam praksu da ga nalijepim na zid, da bude sa mnom neko vrijeme, pa kad nacrtam još nešto bolje, onda može ići dalje! (smijeh)
- Odakle crpiš inspiraciju, ideje, motive za cjelokupno tvoje umjetničko stvaranje?
Što se tiče crtanja, najviše portretiram književnike i glazbenike. Pokrenula sam svoj Instagram profil kao svojevrsni dnevnik čitanja, a sad su mi i izložbe postale godišnji dnevnici gdje bilježim autore čija sam djela zavoljela. Što se tiče poezije, kao što sam ranije rekla, nešto me mora jako emocionalno dotaknuti da bih o tome mogla pisati. Kada mi nešto ne izlazi iz glave, onda par dana promišljam o tome, oblikujem ideju koja kad-tad izađe na papir.
- Što tebi predstavlja tvoje umjetničko izražavanje kroz crtež?
Kad imam košmar u glavi ili kad se osjećam iscrpljeno, izvadim papir, tintu, vodu i redis pero, i slikam. Ni ne primijetim kako mi se um prebaci u neki drugi svemir. Nakon par sati crtanja osjećam se kao da sam odspavala cijelu noć, skroz sam odmorena i to mi je neki posve novi doživljaj.
- Umjetnik Slavko Kopač rekao je da svatko može biti umjetnik, samo je potrebno malo hrabrosti. Što misliš o tome?
Slažem se. Treba imati hrabrosti, ali i volje i vremena posvetiti se tome. Mislim da su svi ljudi kreativni, ali da su previše zakopani u svoju svakodnevicu. Umjetnost ti ipak na opipljiv način pokazuje što nosiš u sebi, ali nismo svi spremni suočiti se s time. Jednostavnije je imati svoju rutinu, držati se navika i ne dovoditi se u situacije koje te potencijalno mogu izuti iz cipela. Umjetnost te ipak tjera na neko promišljanje.
Meni se sve preokrenulo kad sam počela propitivati zašto me toliko privlače crnilo i ružnoća, zašto biram teške teme, zašto su mi odbojne boje i što stoji iza tog otpora, zašto mi je draže crtati muške portrete od ženskih, odakle neugoda zbog akta i takve nekakve stvari. Ako ne obraćaš pažnju na to, ne odgovaraš si na neka pitanja, a mene sve više zanima ono nesvjesno u nama.
Dugo sam bila u ladici “ja sam glazbenica”, a onda sam si dala dozvolu biti i pjesnikinja, i pisati kratke priče, i crtati… Nitko mi ne može reći da nemam pravo postati štogod želim u bilo kojem trenutku, osim same sebe.
- Što je s tvojim pjesmama?
Ne mogu pisati novu poeziju. Primijetila sam da se to događa otkad sam završila rukopis koji bih željela objaviti do kraja godine. Vjerojatno mi se stvorila blokada zato što nisam skroz dovršila tu priču jer, iako je rukopis završen, zbirka kao knjiga još nije.
- Hoće li zbirku pjesama pratiti tvoji crteži?
Najvjerojatnije! Želim da poezija i crteži budu spoj svega što mi se događalo posljednje dvije, tri godine. Nakon izložbe počinjem crtati motive iz pjesama!
- Tko o čemu, ja uvijek o knjigama. Možeš li nam izdvojiti neke autore/autorice i djela koja su te oduševila?
Od poezije bih izdvojila Radmilu Petrović „Moja mama zna šta se dešava u gradovima”. Kad sam pročitala njene pjesme o selu, shvatila sam da je ona od moje vrste i nešto se otvorilo u meni. Uvijek se vraćam Olji Savičević Ivančević, Danijelu Dragojeviću, Gudelju, Carveru i Cohenu. Svima ponavljam da treba pročitati “Divlje guske” Julijane Adamović, Enu Katarinu Haler i njen debitantski roman „Nadohvat” i Želimira Periša koji je napisao jedan od najboljih domaćih romana – „Mladenku kostonogu”. Od publicistike stvarno vrijedi Robert Torre i „Ima li života prije smrti“. Mogla bih nabrajati unedogled!
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Frano Ožbolt GleFotka Studio, Ivana Lulić
