Otkako su nam se oči prvi puta susrele s plesačicama na svili, ne prestajemo im se diviti, kao i lakoći s kojom izvode svoje plesne točke takoreći ‘lebdeći’ u zraku. Jedna od njih, koja nam je inspiracija i jedna istinska ‘wonder woman’, zove se Nikolina Komljenović i najbolji je dokaz toga kako jedan veliki hobi, zahvaljujući svojoj strasti i predanosti, pretvoriti u životni poziv i karijeru. O cirkusu u kojem sudjeluje, zračnom plesu i raznim drugim ‘up in the air’ aktivnostima, s Nikolinom smo razgovarale na dugo i na široko!
- Kako je i kada započela tvoja ljubav prema zračnim rekvizitima?
Moja ljubav prema akrobacijama je počela sasvim slučajno. Došla je zbog dobre atmosfere, zajedništva i fizičke aktivnosti, a i zbog stila života. Zbog putovanja. Počela sam sa žongliranjem vatrom i to mi je otvorilo čudesna vrata cirkusa iza kojih su se krile aktivnosti koje nisam ni sanjala.
- Jedna si od začetnica plesa na svili u regiji, koliko je zahtjevno bilo krenuti od nule?
Bilo je to vrijeme prije YouTubea i društvenih mreža. Prvo su tu bile rijetke radionice stranaca i interes jedne šačice ljudi koja je samo htjela nastaviti vježbati što su naučili. I jedan dan sam bila upitana od Borisa Barte koji je radio u centru gdje smo vježbali, želim li preuzeti odgovornost za otvorene treninge. Ples na svili mi je bio samo hobi, divna aktivnost i druženje s ljudima koji su voljeli ove lude aktivnosti, a onda mi je, da nisam ni primijetila postao profesija i posao.
- Koliko je teško baviti se zračnim plesom? Je li to rezervirano samo za određenu skupinu ljudi?
Neću reći da je lagano. A nekad nekome baš je 🙂 Ali, ti su u manjini.
Zato je zaljubljivanje u akrobacije na svili zarazno i lako! Svako tko ima volju je ta određena skupina ljudi! Muškarci i žene, i sve ostale skupine, kako se tko osjeća.
- Gdje si se educirala i gdje se ljudi u Hrvatskoj mogu educirati? Postoje li škole?
Cirkuska umjetnost formalno ne postoji u Hrvatskoj. Svi mi koji se bavimo cirkusom radimo to iz čiste ljubavi i sami nalazimo put. Za vrijeme izolacije smo se povezali i pokrenuli ideju osnivanja strukovne udruge. Sad radimo na tome. Želi li se netko baviti zračnim akrobacijama, akrobacijama na svili može nas potražiti na Facebook profilu s.VILA. S treninzima počinjemo od 5.10., dva smo trenera na svakom treningu radi bolje sigurnosti polaznika, imamo dječje i odrasle, početne i napredne grupe…
Osim mene, treninge vode još Virna Jeričević i Tesa Herceg, a imamo i pomoćne trenere koji uskoče kad treba pomoći. Prostor smo našli u foto studiju Katran. Mjesto je super, ugodna ekipa, cool kafić u sklopu objekta, parking… što više poželjeti!
- Je li ples na svili opasan?
Ples na svili je opasan, ali isto tako je siguran, ako se koncentrirano radi. Najveći problemi nastaju kad netko zna napraviti figuru i uđe u automatizam. Tu se događa najviše grešaka. Par puta sam i sama upala u tu zamku. Srećom, u zadnji tren primijetila sam grešku i brzo se primila da ne propadnem do kraja. Na treningu je bitno slušati trenera kad daje upute, koji put se uputa čini nemoguća ili nelogična, no vjerujte nam da znamo :).
- Volontirala si čisteći krovove nakon zagrebačkog potresa, koliko je to za tebe bilo zahtjevno, i emocionalno i fizički?
Bilo je super raditi sa svim ljudima koji su bili tamo. Bilo je isto tako neko posebno stanje u kojem smo se nalazili. Bilo je i teško i lako ponekad, bilo je veselo jer smo se trudili zabaviti jedni druge. Ljudi kojima smo dolazili su bili uglavnom divni. U stanju u kojem je cijeli Zagreb bio u tim mjesecima između stalne trešnje i korone, skoro da je ići na krov bila najbolja odluka za mene. Fokusirati se na nešto, biti fizički aktivna, sačuvati zdrav razum.
- Neprestano otkrivaš neke nove predmete koje bi mogla iskoristiti u svom plesnom izričaju, gledali smo te s novim rekvizitom – flaksom, možeš li nam opisati kako si došla na tu ideju?
Flaks, flas, najlon, krena, pandivjerna, pela, fildešpanj, silk :). Sve su to nazivi za isti predmet, ovisno o tome na kojem geografskom dijelu Hrvatske se nalaziš. Dok sam se igrala s kosom razmišljala sam koji bi to materijal bio koji bi izgledao kao kosa, a izdržao tijelo koje se po njemu vere. A onda sam radila na predstavi Objekt u subjekt prelazi #kralježnica i to je bilo to! Napravila sam istraživanje koji bi me silk držao, nabavila sam ga i krenula u avanturu! Za predstavu mi je trebao materijal koji drži tijelo u zraku, u drugom gravitacijskom stanju od onog koje nam je uobičajeno, a također da ima strukturu tijela. Sada radim na novoj predstavi Tanka linija za koju koristim zastor pandivjerne – u idealnom slučaju cijelu bih pozornicu napunila flaksevima i kretala se kroz njih ne dodirujući pod.
Također sam za performans Toplina i nedavnu predstavu Samo Nini smislila kretanje po okomitim slojevima užadi. Još jedna ideja za igrati se :).
- Koje je najčudnije mjesto s kojeg si objesila svilu, a s kojeg bi jako rado htjela, iako nisi dosad?
Evo ispunili ste mi jednu želju, a to je da objesim svilu sa zagrebačke petlje napokon! Već ju jako dugo gledam i tražim razlog da se odvažim objesiti svilu i flaks na najveću petlju u Hrvatskoj, popesti se na cestu dok mi auti trube jer ne znaju koje su mi namjere (smijeh). Sad moram smisliti novi izazov za postavljanje svile. Možda najčudnije mjesto na kojem sam visila je, osim naravno zvonika crkve, bila uska kala u Rovinju. Tamo sam objesila svilu na uže koje je sa svake strane grlilo prozore kuća.
- Kako su na tvoj odabir reagirali tvoji najmiliji? Je l’ ih strah za tebe?
Je, bilo je takvih komentara, al navikli su se čini mi se. Sad osluškuju druge oko njih kako strahuju i smiješe se ponosno.
- Imaš status slobodne umjetnice i istovremeno si pedagoginja, pišeš projekte, radiš predstave, što ti je od svega toga najdraže?
Najdraže mi je kreirati, plesati, istraživati tijelom. Oslanjati se na vlastitu tjelesnost i trenutak u kojem se nalazim. Upotrebljavati somatski pristup percepcije prostora i razumijevanja realnosti. Dati tijelu da me vodi. Pedagogija mi super pomaže u tome jer je izazov koliko jasna mogu biti kad nekome tko se nije nikad popeo na svilu objašnjavam pojedine poteze. Koji slijed logike tko ima, koje asocijacije bi najbolje pomogle, je li osoba vizualan, taktilan, verbalan tip… Tako upoznajem bolje tijelo i materijal koji manipuliram, koji manipulira mene.
- Koliko je teško u Hrvatskoj gurati ovu priču, kakva je scena i kakvi su međusobni odnosi?
Hm, da. Nije najlakše. Ja sam paralelno u dva izvedbena izričaja, suvremeni ples i cirkus. U plesu vodimo stalne borbe kao pripadnici nezavisne scene s financiranjem, a cirkus ima čak i manje mogućnosti jer još takoreći nije ni rođen u pravnom smislu. S druge strane jako je atraktivno baviti se cirkusom i postoje mogućnosti koje su manje moguće u suvremenom plesu. A scena! Velika je ustvari! Ima cirkusanata svugdje u Hrvatskoj! Od Samobora do Hvara :). A odnosi su dosta dobri. Pomažemo si međusobno. Povezujemo se svi međusobno bez obzira u kojem smo gradu. Nedavno smo, nekolicina nas. podržali prvi cirkuski festival u Splitu, festival neobičnih obitelji, a sljedeći mjesec idem na rezidenciju kod Cirkus kolektiva. Prostor nam kronično fali, pogotovo nakon potresa nama koji se bavimo zračnim akrobacijama… Borimo se… za osmijeh na licu svaki dan.
Foto: Sanja Tušek
