Treću seriju autoaktova 2015.-16.
U Galeriji Flora, 17. srpnja u 21 sat hrvatska fotografkinja Mara Bratoš izlaže svoju ‘Treću seriju autoaktova 2015.-16.’. Izložba će biti otvorena do 27. srpnja i moći će se pogledati u radnom vremenu galerije.
Serija fotografija Mare Bratoš nastala je 2015. godine i završna je sekvenca spontanog niza od tri serije autoaktova koje su se čudnom podudarnošću događale u razmacima od točno deset godina. Prva serija analognih crnobijelih fotografija manjeg formata nastala je 1995 (Autoaktovi u šumi), dok je Mara još bila studentica kamere u na ADU u Zagrebu. Druga serija, nastala deset godina kasnije, 2005., rad je već afirmirane fotografkinje, s iskustvom snimanja kako drugih tako i sebe same. Riječ je o velikim kolor povećanjima scenski aranžiranih prizora. Sve ove serije bitno se međusobno razlikuju, kako po tehnologiji tako i po izrazu.
Ova posljednja, osim što je, u skladu s vremenom, ostvarena u digitalnom obliku, i po pristupu je drugačija od obje prethodne. Više je tu ekspresije pa i naturalizma koji je započeo već u detaljima prethodne serije. Već i same po sebi ove fotografije svjedoče proteklo vrijeme koje Mara i ne pokušava nijekati. Nema retuša niti poze koja bi eventualno prikrila tragove proteklih godina, naprotiv, povremeno ona te znakove vremena upravo naglašava. Za razliku od pretežno totala iz prve dvije u ovoj se seriji kadar sužava, kamera je sasvim blizu, tijelo ispunjava uglavnom čitav format. Na djelu je segmentiranje tijela, analiza dijelova. Obilje je tu grča, autodenucijantnih poriva. Fokusirani su fragmenti lica u gro planu, istaknute žile na čelu, dominira ekspresija koja ne odaje sreću.
Lajtmotiv samoće
Notiramo lajtmotiv samoće kao konstantu, ali i dodatak izraza zamišljenosti, tuge, klonuća i straha, mjestimično gotovo strave, blizinu očaja… Uz nedvojbeni izostanak želje za dopadljivošću, očitavamo u naznaci čak i geste samonasilja (gužvanja i štipanja vlastite kože). One kao da žele prizvati i pojačati prisutnost, povratiti stvarnost kao uvjet kontinuiteta.
Osim od ranije prisutne dekorativne cvijetne pozadine koja oponira emanaciji iz općeg raspoloženja prizora, autorica ovaj put rabi i dodatne rekvizite – prazni tanjur i žlicu.
Ti pomoćni predmeti omogućuju joj dodatne gestualne varijacije no istodobno nose i metaforički naboj. Ne, dakle, tek ideju doslovnog manjka fizički hranjive tvari već prije onu koja indicira duhovnu insuficijenciju, otsutnost, bolni osjećaj praznine i čežnju za sadržajem koji će omogućiti izlječenje.
Tako ove fotografije, ma koliko u svojoj motivskoj potki imale neki polazišni (no putem ‘izbljedjeli’) narcistički poriv osobe autorice, u konačnici upućuju na nužnost poduzeća hrabrog suočavanja s vremenom koje ne štedi tijelo od tragova svojega protoka (kao ni dušu od nanosa svojih taloga) te iskaza vlastite tjeskobe. No, iako je tema solipsistička, bez dodatnih aluzija i pretenzija na govor o širem društvenom miljeu, izražena mučnina nije samo subjektivna i privatna nego uključuje i osjećaj prostor/vremena kojega smo, svjedoci, manje akteri, a ponajprije žrtve. Upravo ta činjenica daje težinu razloga kreativne autodenuncirajuće geste te omogućuje i olakšava komunikaciju, odnosno naš prijem sadržaja ovih djela kao šire metafore.
