Književno razotkrivanje: Kristian Novak otkrio nam je više o filmu Črna mati zemla i budućim projektima

I dok ga većina poznaje kao jednog od najistaknutijih hrvatskih pisaca mlađe generacije, jedinstvenog stila pisanja koji spaja duboku emocionalnost s oštrim društvenim komentarima, Kristian Novak je i otac troje djece, suprug, odličan profesor i kreativac. Njegov rad prepoznaje se po kompleksnim likovima, snažnim narativima i kritici društvenih normi, a njegova djela izazivaju snažne reakcije među čitateljima.

Može se pohvaliti brojni priznanjima i nagradama, a tri je godine za redom i službeno bio najčitaniji autor. S romanima poput Ciganin, ali najljepši, Črna mati zemla, Slučaj vlastite pogibelji postao je nezaobilazno ime na hrvatskoj književnoj sceni, a ujedno je i autor koji ne pristaje na ustaljene obrasce, nego neprestano traži nove načine za interpretaciju i istraživanje ljudske prirode.

I dok je prije desetak godina ispitivao i propitkivao moje znanje iz morfologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ovoga puta zamijenili smo uloge. Pitanja sam postavljala ja, a profesor i sadašnji pročelnik na Odjelu za germanistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu spremno je odgovorio na sva moja pitanja.

• Kako je izgledao Vaš književni put? Kada ste prvi put osjetili potrebu za pisanjem i što Vas je potaknulo da ozbiljno krenete tim putem?

Još kao dijete sam volio smišljati priče, ali to je prirodno i univerzalno, vidim to i po svojih troje malih. Dugo ništa nije ukazivalo na to da ću završiti u književnosti jer nisam u tome bio uspješniji od drugih. Ali sam, čini se, bio ustrajniji, imao visoke kriterije za vlastite tekstove. I tako, malo-pomalo, učiš na tuđim pričama, analiziraš ih, dođeš do svog prvog romana, prebrodiš prve loše reakcije i kritike i odbijanja, a vidiš da je u tebi isto ono dijete koje samo želi pričati dobre priče.

• Koja su Vam prva književna iskustva bila najvažnija? Postoji li neko djelo ili autor koji su Vas posebno oblikovali kao pisca?

Bilo je nekoliko osnovnoškolskih lektira kojima sam se često vraćao – Ja, Magarac Zvonimira Baloga, Miki Trasi Vesne Parun, Stanari u slonu Dubravka Horvatića, Mali princ naravno, Junaci Pavlove ulice, dalo bi se tu još nabrajati. I razgovori o knjigama koje sam vodio sa svojom starijom sestrom, to mi je bilo formativno u najranijoj dobi.

• Kako je Vaše podrijetlo i odrastanje u Međimurju utjecalo na Vašu književnost i način pripovijedanja?

Teško pitanje, jer ne vidim sebe u paralelnom svemiru gdje odrastam u Zagorju ili Baranji. Mislim da je dio vizure koju stekneš odrastanjem na nekom specifičnom mjestu uvijek uz tebe. Nešto smatraš velikim, malim, visokim, dubokim jer je tako u odnosu na prostor u kojem si upoznavao svijet. Živim sad već veći dio života u Zagrebu, ali prema Međimurju osjećam baš tešku, gastarbajtersku nostalgiju.

• Koliko Vam je rad u akademskoj zajednici pomogao ili otežao bavljenje književnošću? Kako usklađujete ta dva svijeta?

Dosta sam loš u multitaskingu tako da se raspadam i pucam po šavovima čim glavom moram biti u više projekata odjednom. Tako da bi za moju akademsku karijeru bilo bolje da ne pišem i obrnuto. Ali to nije realno. Ako se ne dogodi neki teški poremećaj u mom životu, trebam i faks i pisanje da bih se osjetio čitavim. To je jednostavno tako, tako sam to prihvatio, makar se često te dvije stvari u mom životu međusobno poništavaju.

• Vaši romani istražuju kompleksne teme, od trauma iz djetinjstva do identiteta i društvenih pitanja. Kako birate teme o kojima pišete?

„Birati“ je zanimljiva riječ u ovom kontekstu jer mi se čini da je malo toga tu stvar mog svjesnog odabira. U pravilu pišem o onome čega se ne mogu otarasiti, o čemu opsesivno razmišljam, što mi zaokuplja svijest i podsvijest, što sanjam. Kad me nešto prati kao sjena, znam da je to nešto što će završiti na papiru, kad-tad.

• Koliko istraživanja radite prije nego što počnete pisati roman? Možete li podijeliti primjer gdje je istraživanje značajno utjecalo na razvoj priče?

Kako kad. Neke su priče takve da većinu istraživanja mogu odraditi u svojoj glavi, introspekcijom, propitivanjem vlastitih dvojbi, prizivanjem potisnutih sjećanja. Kod drugih priča, kada se radi o nečemu što je daleko od mog životnog iskustva, trebam ići u svijet, među ljude, u arhive da bih složio uvjerljive likove i kontekste. Prilikom rada na Ciganinu, ali najljepšem, primjerice, nije išlo bez razgovora s informantima, i stvari koje sam čuo od Roma, migranata s Bliskog istoka, policajaca, socijalnih radnika, u velikoj su mjeri obogatile priču i učinile je uvjerljivom.

• Vaš stil je vrlo atmosferski i emotivan. Kako gradite emocije u svojim romanima i što Vam je najvažnije u stvaranju odnosa između likova?

Svatko tko piše čini to na neki svoj način, ja polazim od pretpostavke da se emocija neće prenijeti tekstom ako se prilikom pisanja nisi ubacio u neko svoje emotivno stanje. Vidi se na tekstu kada je lažnjak, osjeti se to. Tako da grabim iz svojih iskustava, loših i dobrih, i pokušavam to prenijeti na likove u priči.

• Koliko se Vaši likovi razvijaju tijekom pisanja? Imate li ih jasno oblikovane od početka ili ih oblikujete kako priča napreduje?

Recimo da volim prije početka raspisivanja priče imati u glavi neke koordinate likova, karakterne crte, kakve odnose imaju, kako reagiraju na probleme, a kako na uspjehe. Međutim, prilikom pisanja sam svjestan da je to kako sam zamislio neki lik možda potpuno krivo i ponekad se doista dogodi da lik zaživi svojim životom i krene u suprotnom smjeru od onoga kako sam zamislio. U pravilu pustim da se to dogodi. Dobar dio pisanja proizlazi iz podsvijesti.

• Veliku pažnju javnosti izazvala je vijest da će filmsku adaptaciju romana Črna mati zemla raditi Nebojša Slijepčević. Kako je došlo do te odluke?

Nebojša je svoj nagrađivani film Čovjek koji nije mogao šutjeti radio s produkcijskom kućom Antitalent, odnosno s producentima Katarinom Prpić i Danijelom Pekom, koji imaju i prava na adaptacije sva moja tri „međimurska“ romana. Tijekom rada na Čovjeku došlo je i do razgovora o filmskoj adaptaciji Črne mati i Nebojša je rekao da bi ga to zanimalo. Ali, zanimljivo i ispravno, rekao je da prvo treba vidjeti ima li smisla adaptirati taj roman. Jer, ako se filmom o toj priči nema što novo reći, adaptacija nema smisla. To je i razlog zašto često kažemo „Ali, knjiga je bila bolja“. Međutim, on je itekako našao načina kako da u filmskom mediju uđe dublje u tu priču nego što sam ja znao s tekstom kad sam ga pisao. Jako sam sretan što se prihvatio tog posla, naježio sam se kad sam vidio dio njegove zamisli.

• Jeste li uključeni u trenutni proces adaptacije? Ako da, na koji način?

Ne miješam se gdje me ne trebaju. Stavio sam se na raspolaganje – što god treba, tu sam. Ali kod toliko ozbiljnog projekta, treba sve prepustiti redatelju.

• Koje su, prema Vašem mišljenju, ključne teme i poruke Črne mati zemle koje bi trebale biti istaknute u filmskoj adaptaciji?

To je pitanje i prvi veliki izazov pri adaptaciji. Što staviti u prvi plan, što će biti „kralješnica“ te priče? Primjerice, u kazališnoj je adaptaciji u prvi plan stavljen odnos dvojice odbačenih dječaka i kontekst da je zajednica ta koja odgaja dijete, ali i da zajednica može biti ta koja će ga uništiti. U filmskoj će adaptaciji stvari biti postavljene malo drukčije. Jedva čekam.

• I roman Ciganin, ali najljepši privukao je veliku pažnju, postao je također i uspješna predstava. Sprema li se i njemu neka vrsta televizijske adaptacije? Načuli smo da bi mogao postati serija.

Tako je, i Ciganin bi mogao doživjeti svoju adaptaciju i to vrlo vjerojatno kao mini-serija. Ali kada će to biti i u kojem obliku – neću se istrčavati. Nekako je došlo vrijeme kada je malo toga sigurno i malo se toga može predvidjeti.

• Slučaj vlastite pogibelji bila je među najčitanijim knjigama dvije godine za redom. Što mislite koja je tajna Vašeg uspjeha među publikom?

Da doista postoji neki recept, neki prečac, davao bih ga i sebi i drugima, jer ovako je iza svega samo puno rada i mučnih sati. Mislim da se nešto može pripisati i činjenici da sam sad već više od desetljeća prisutan na književnoj sceni, pa se stvorila i neka kritična masa publike koju zanima što pišem. Iako u samom procesu pisanja krećem od nule, proces spajanja gotove knjige s publikom sada mi je puno lakši nego prije.

• Kada biste mogli razgovarati s bilo kojim piscem iz prošlosti ili sadašnjosti, tko bi to bio i što biste ga pitali?

Franz Kafka i Sylvia Plath, oni su mi prvi pali na pamet. Čini mi se da mi ne bi bio smor s njima sjediti i piti pivo.

• Knjiga koju biste preporučili?

Preporučujem je već neko vrijeme – Rutger Bregman: Ljudski rod. Treba nam malo nade u ovo dosta mračno vrijeme.

• Omiljeni citat?

Što se tiče pisanja, bez konkurencije ovo što je rekla Margaret Atwood: The only way you can write the truth is to assume that what you set down will never be read. Not by any other person, and not even by yourself at some later date. Otherwise you begin excusing yourself. You must see the writing as emerging like a long scroll of ink from the index finger of your right hand; you must see your left hand erasing it.

*(Slobodni prijevod: Jedini način na koji možete napisati istinu jest pretpostaviti da ono što ste zapisali nikada neće biti pročitano. Niti će to itko drugi pročitati, pa čak ni vi u nekom kasnijem trenutku. Inače se počinjete opravdavati. Morate vidjeti kako pisanje izlazi poput dugačkog svitka tinte iz kažiprsta vaše desne ruke; morate vidjeti svoju lijevu ruku kako to briše.)

• Radite li trenutno na nečem novome? I možete li nam otkriti barem djelić toga?

Bavim se pročelničkom funkcijom na Odsjeku za germanistiku, za malo drugog ostaje vremena. Mandat je dvije godine, odradio sam, u trenutku ovog intervjua, 138 dana, 12 sati i 58 minuta. Postoji razlog zašto brojim.

• Kad bi se snimao film o Vama, koga biste voljeli da Vas glumi?

Jednom, kad sam bio mršaviji, netko mi je rekao da sličim Leonu Lučevu. Ne bih imao ništa protiv.

*Zahvaljujemo Peaches & Cream baru na ustupljenom prostoru za snimanje.

Foto: Anja Kukor