Sada već prilično davne 2002. godine, mlada češka autorica Hana Andronikova (1967.-2011.) izdala je svoj prvijenac, „Zvuk sunčanog sata“, za koji je dobila prestižnu češku književnu nagradu, „Magnesia litera“, te time potvrdila status mlade literarne nade. Nažalost, svoj talent, koji je do punog izražaja došao već u prvijencu, nije mogla dalje razvijati, jer je 2011. godine izgubila bitku s rakom dojke, te su tako mnoge njene priče ostale neispričane. Srećom, imamo ovo izvanredno djelo, kojim je pokazala da pripovijest o Drugom svjetskom ratu i holokaustu može biti otkrivena ponovno, na posve drugačiji i inovativan način.
Daniel Keppler odlazi sa suprugom, djecom, i unukom na skijanje u Colorado, gdje slučajno prepoznavanje nekoliko čeških riječi, kojima se vlasnica pansiona Anne obraća svojim mačkama, otvara dugo zatvorena vrata. Susret dvoje čeških ekspatriota u novogodišnjoj noći 1989. godine, vodi ih prema nezamislivoj slučajnosti, gdje shvaćaju kako ih vežu zajedničke spone. Tijekom narednih nekoliko sati, Daniel i Anne će jedno drugome otkriti nedostajuće karike u njihovim životnim pričama: ispada da je Anne nekada davno poznavala Danielovu majku…
Iako bismo na prvu pomislili da je ovo roman o Danielu i Anni (i je, jer pratimo i njihove životne priče), on je prvenstveno roman o Danielovim roditeljima Tomu i Rachel, inženjeru građevinaru njemačko-češkog podrijetla i Židovki, koji se zateknu u Čehoslovačkoj, usred uzleta Trećeg Reicha, i svih užasa koji s time idu ruku pod ruku.
Najmanje pobjede u jezivim uvjetima jesu i moraju biti razlog da ideš dalje
Mogli bismo očekivati kako je Andronikova napisala (još jednu) tužnu, tragičnu i bolnu priču o ratnim strahotama, ali to baš i nije tako. Naime, autorica je uspjela ostati fokusirana na ono pozitivno, na svjetlo i nadu, na činjenicu da i najmanje pobjede u jezivim uvjetima jesu i moraju biti razlog da ideš dalje… Osim toga, dobar dio romana smješten je u vibrantnu Indiju sredine tridesetih godina prošlog stoljeća, gdje mladi i zaljubljeni Tom i Rachel, s malim Danielom nekoliko godina žive (Tom gradi postrojenje češke tvornice Bata u Indiji).
Upravo zato imamo neočekivani kaleidoskop s jedne strane zvukova, boja, okusa i mirisa očaravajuće Indije, koju svo vrijeme čitanja zamišljamo kao veselu ciku šarenog praznika Holi, poznatog indijskog festivala koji slavi sreću i ljubav. Kao opreku imamo Treći Reich i Drugi svjetski rat, neshvatljive zabrane, terezinski geto (sabirni logor, iz kojega su Židovi transportirani u Auschwitz i ostale logore smrti, a koji je imao i monstruoznu ulogu prikrivanja „konačnog rješenja“, odnosno načina konačnog istrebljenja Židova), koncentracijske logore, i svu tešku i gustu patnju i strah malog čovjeka – jedno veliko, tužno, jezivo, neponovilosenikadviše sivilo. Ali, mali se čovjek nekako snalazi, prkosi, ide dalje, u terezinskom getu svira i pjeva, kako bi nahranio dušu, kad već ne može tijelo…“Glazba kao kisik. Najdragocjeniji dar.“
Hana Andronikova napisala je doista sjajan, vanserijski roman, kojemu ne želim niti pokušati naći neku „manu prvijenca“. Počevši od temeljitog istraživanja, koje je autorica provela, kroz složenu, fragmentarnu kompoziciju i šetnju kroz različita desetljeća i kontinente, različite pripovjedne linije i pripovjedače, uz dodatak indijske, indijanske i židovske mitologije, te doista krasne, lirske rečenice – ovaj roman ima sve… Ovo djelo kao da je nastalo nakon što je u autorici pukla neka nevidljiva brana, a ono se jednostavno razlilo…
„Zvuk sunčanog sata“ iznimno je inteligentan, intrigantan, dinamičan i višeslojan roman, prepun dubokih misli i prekrasnih rečenica, koji na posve drugačiji način priča o temama, za koje nam se čini da je već sve rečeno. Ali, nije. Velika je ovo priča. Oda ljubavi, prijateljstvu, preživljavanju, nadi, praštanju, hrabrosti, inatu, snazi malog čovjeka, koji se ne svojom krivnjom našao u vrtlogu užasa. Ali, ovaj roman nadilazi samu priču o Drugom svjetskom ratu, nadilazi prostor i vrijeme, i postaje univerzalan, jer ljubav, ljepotu, ljudskost, nadu, snagu, ali i mržnju, strahote rata i ostale užase, ne moramo promatrati strogo vezane za određeni povijesni period, oni se uvijek opetovano vraćaju. I ono dobro, i ono loše…
„Najveći neprijatelj ljudi je njihova vlastita ograničenost.“
A nas valja podsjećati što smo to mi ljudi u stanju učiniti jedni drugima, pod različitim parolama, onako usput, ne propitkujući previše da li to smijemo, i da li smo i dalje ljudi nakon što smislimo neku posebnu gnjusobu, ili pak, jednostavno, poslušamo (glupe, odvratne, besmislene) naredbe. „Najveći neprijatelj ljudi je njihova vlastita ograničenost. Njihov strah. Strah od različitosti, strah od druge kulture, od nečega što ne poznaju. Simbolima njihovog straha onda postanu simboli druge kulture.“ Da li nam je ovo poznato? Mislim i predobro…
Ali, sasvim nas očito treba opetovano podsjećati i na našu veličinu, snagu, hrabrost, humanost, jer i to je ono što mi, ljudi, posjedujemo, a često zaboravimo. Upravo je „Zvuk sunčanog sata“ predivan smjerokaz ka ponovnome pronalasku tih vrijednosti…
„Mi smo priče. Mi smo mitovi i bajke. Mi smo poezija. Naši su životi knjige. Knjige pune listova ispisanih rukopisom naše sreće i tuge, naših uspjeha i poraza. Mi smo stranice ispisane ljudima i stvarima koje su nam se dogodile. Njegujemo rukopise onih koji su nas očarali ljepotom svojih tijela i duša, onih koji su nam podarili svjetlo i spoznaju, rukopise koji su grijali i hladili. Rukopise voljenih.“
Foto: Hena com, Instagram
