Brončana skulptura Marije Jurić Zagorke na početku Tkalčićeve ulice u Zagrebu
Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji ju je i nagovorio na književnost i pisanje. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliću ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Mnoga njezina djela su ekranizirana i postavljena na kazališne daske.
Marija Jurić Zagorka
O životu Marije Jurić malo je toga poznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873., no uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin i oca Ivana Jurića. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece živjela je, kako to i sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.
Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u zagorskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se odmalena odmah isticala, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. Marija je izrazila želju biti glumica. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina velika želja je bila postati poštaricom. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina.
Privatan život i brak
Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje, mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca (čak sedamnaest godina!), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku. Za ideale svoje mlade žene mađarski činovnik nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće i prekidom odnosa s roditeljima. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca sređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice jer je njezina majka svjedočila njoj na štetu. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine. Kasnije se još jednom udala za kolegu, novinara Slavka Vodvařku i njihov je brak trajao desetak godina. Živjeli su prilično intimno i povučeno tako da malo toga se o braku zna.
Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
Novinarski i književni rad
1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objavljen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz. Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da s njima radi žena. No, Strossmayer je stao iza nje i Marija Jurić je primljena na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.
Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže svoje mjesto. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama; Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.
Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest.
Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica. Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.
Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
Odnos publike i kritike prema Zagorkinom djelu
Pisala je komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani iz 1917. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.
No, Zagorku je publika jako voljela! Možda joj baš zbog toga nisu bile sklone tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije mnogo mislila o svome djelu ili bolje rečeno nije imala visoko mišljenje o njemu. Možda se o Zagorki najbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.
Marija Jurić Zagorka preminula je 29. studenoga 1957. godine te je pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.
Svake godine, početkom ožujka, obilježava se njezin rođendan se u Centru za ženske studije, u memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, na Dolcu 8. Posjetite stan, razgledajte i naučite nešto više o ovoj našoj iznimnoj književnici i novinarki.
Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
Foto: Lice Grada, MGZ
