Američko je novinarstvo šezdesetih i sedamdesetih vrvjelo muškim figurama o kojima se i danas s divljenjem piše – samo su neki od njih Truman Capote, Gay Talese i Tom Wolfe na čija ćete imena uvijek naići kad se govori o tzv. ‘new journalism’ pokretu u američkom novinarstvu. Međutim, paralelno je i suptilno uz njih stasala i Joan Didion, novinarka, autorica, kulturna ikona koja je prije nekoliko dana preminula u 88. godini života od posljedica Parkinsove bolesti i ostavila autorsko nasljeđe vrijedno proučavanja, podučavanja i čitanja iznova i iznova.
Joan Didion – kultno ime američkog novinarstva
Prepoznatljiva po elegičnom, ali iznimno pronicljivom stilu pisanja, Didion je popularizirala vrstu novinarskog štiva u kojem kroz vlastito iskustvo i percepciju komentira aktualnu društvenu klimu pa i vlastite životne okolnosti. Oni se prepliću, često tako britko i intenzivno da jednostavni stil pisanja kojim se Didion proslavila dobiva novu dimenziju. Nije rijetkost da uz njezino ime dolaze epiteti najbolje američke prozaistice, idola, ikone kulturnog komentara koje je zavrijedila svojim novinarskim radom, pet romana, šest scenarija i nebrojenim publicističkim radovima. Svoju je dugačku karijeru Didion započela upravo u Vogueu u kojem je sa samo 21 godinom osvojila natjecanje u pisanju i u njujorškim uredima kultnog časopisa ostala još sedam godina.
Upravo je u Vogueu upoznala Gregoryja Dunnea, također književnika i novinara o kojem će napisati svoje najpoznatije djelo The Year of Magical Thinking. Njih su dvoje vrijeme dijelili između New Yorka i Los Angelesa i družili se s drugim umjetnicima koji će kasnije prerasti u ikone Hollywooda kao što su Roman Polanski, Janis Joplin, Sylvia Plath, Warren Beatty i drugi. Već se prvom knjigom 1963. Didion nametnula kao ključan glas svoje generacije, a svakim je novim djelom izazvala još značajnije reakcije u krugovima kulturnjaka, intelektualca, hollywoodskih kreativaca i drugih. Upravo je iz njezine zbirke eseja The White Album proizašao slavni citat “We tell ourselves stories in order to live”, a u osamdesetima se okrenula politički angažiranim tekstovima. Didion je tijekom života pisala hvaljene scenarije, među kojima je i onaj za film iz 1976. A Star is Born na kojem je radila sa suprugom.
Jedno od njezinih najosobnijih djela, knjiga u kojoj je tema tuge, gubitka bližnjeg i tugovanja opisana na način svojstven samo Joan Didion, The Year of Magical Thinking, popularno je smatrana njezinim najvećim djelom. U intimistički napisanom memaru Didion se osvrće na godinu u svom životu u kojem je izgubila svog dugogodišnjeg supruga Johna Gregoryja Dunnea. U iskrenom osvrtu na brak i iskustvo gubitka, autorica nas vodi prvenstveno u nekoliko dana prije Božića 2003. godine kad se njihova jedina kći Quintana teško razboljela i završila u komi, na aparatima koji su je održavali na životu. Nekoliko dana kasnije, upravo tik prije Nove godine, John Gregory Dunne doživio je težak srčani udar i preminuo u njihovom domu nakon što su se vratili iz posjeta bolnici. Knjiga je osvojila Pulitzerovu nagradu, a samo nekoliko mjeseci nakon izdavanja, Didionina kći Quintana preminula je sa samo 39 godina.
Tijekom godina se profilirala i kao ikona stila pa pa je tako sa 80 godina postala lice modne kuće Céline, svaka je njezina pojava u javnosti izazvala divljenje. Kao žena ispred svog vremena, Joan Didion inspirirala je brojne druge kreativce pa je tako Tracy Daugherty napisala njezinu biografiju 2015. godine The Last Love Song, a Griffin Dunne, njezin nećak, snimio je dokumentarni film Joan Didion: The Center Will Not Hold koji se prikazuje na Netflixu. Baš kao i mnoge druge žene ispred svog vremena, primjerice Fride Kahlo ili Ruth Bader Ginsburg, Joan Didion i sama se profilirala kao ikona pop kulture, ali njezine knjige i riječi čine je puno većom od samog simbola…
Foto: Profimedia.hr
