Uskoro nam počinje omiljeni književni festival u Zagrebu – Festival svjetske književnosti. Od 1. do 7. rujna posjetit ćemo razne tribine, razgovore s autorima i portrete, a u metropolu dolaze neki od najuzbudljivijih modernih autora. Dolazi i Vincenzo Latronico. Riječ je o jednom od najtalentiranijih modernih europskih pisaca koji će na Festivalu predstaviti svoj novi roman, Savršenstva. Prije nego Festival počne, razgovarali smo s Vincenzom. Evo što nam je otkrio.
Ove godine sudjelujete na Svjetskom festivalu književnosti u Zagrebu. Što vas je privuklo festivalu i čemu se najviše radujete?
Imam duboko poštovanje prema onome što Fraktura predstavlja kao izdavač – izuzetno originalna i neovisna, s interesom za autore koje najviše cijenim na međunarodnoj razini, te vjerom u duboke i izazovne knjige. Možda zvuči malo sebično da to kažem – ipak su oni moj izdavač! – ali moje poštovanje prema njihovom radu prethodi ovoj knjizi i osjećao sam se tako sretnim i počašćenim kada su otkupili Le Perfezioni (Savršenstva). Zato sam izuzetno znatiželjan posjetiti Festival.
Vaš novi roman, Savršenstva, objavljen je ove godine. Možete li podijeliti nešto o svom procesu pisanja i kako ste došli na ideju za ovu knjigu? Spomenuli ste da je ovaj roman posveta djelu Georgesa Pereca, Stvari. Kako vas je taj roman inspirirao za Savršenstva?
Godinama sam želio pisati o tome kako naš digitalni život oblikuje naš fizički – kako slike koje pregledavamo, stalna prisutnost bestjelesnih fotografija, utječu (ponekad i pozitivno!) na naše želje i vrijednosti, naš osjećaj sebe. Ipak, sama priroda digitalnog – sveprisutna, nematerijalna, istovremeno prisutna posvuda – izazov je za formu romana, koji je linearan i može se baviti stvarima koje se događaju negdje, jedna po jedna. Možete napisati roman o stvarima koje se događaju online – ali postoji nešto gotovo spektralno, nepostojano u tome: nema scena, koje su osnovni gradivni elementi fikcije kakvu poznajemo. Većina mojih pokušaja nije uspjela.
Ali onda sam ponovno pročitao Perecov Stvari, i shvatio da je forma za pisanje o internetu izmišljena tri desetljeća prije samog interneta. U toj maloj knjizi, Perec želi pisati o konzumerizmu i o tome kako je on, također, utjecao na želje, vrijednosti i osjećaj sebe cijele jedne generacije u Europi. Otkrio je da je najbolji način za to ne korištenje scena, već opisa: predmeta, posjedovanih ili priželjkivanih; idealnih stanova; potrage za savršenom sofom ili postupnog otkrivanja najpoželjnijeg obroka. Počeo sam, gotovo kao igra, prepisivati njegovu knjigu dvije generacije kasnije. I od tog trenutka sve je došlo gotovo automatski.
U Savršenstvima se bavite temama poput interneta i kulture društvenih medija, apatije, virtualnog svijeta i kako to utječe na nove generacije. Što biste rekli da je ključ za autentičnost u svijetu koji više cijeni društvene medije nego stvarnost?
Mislim da je “autentičnost” jedna od onih igara u kojima je jedini način da pobijedite taj da ne igrate. Čim tražite nešto “autentično” – iskustvo, proizvod – ono prestaje biti takvo, jer sam čin njegovog reklamiranja kao autentičnog dodaje mu nešto neautentično. Ono što me više zanima je zašto smo u ovih dvadeset godina razvili taj kult autentičnosti. Prije nije bilo tako. Opsjednuti smo vintage izgledom i estetikom, “prirodnim” i “tradicionalnim” namirnicama i procesima proizvodnje – stvarima koje su 1970-ih bile smatrane nazadnima i konzervativnima. Ako malo razmislite, u našoj opsesiji stvarnim ili zamišljenim prošlim vremenima ima nečeg konzervativnog, nečeg dekadentnog i stagnirajućeg. Ali pretpostavljam da je to zato što je sadašnjost, koja je trebala biti budućnost, prilično razočarala. Željeli smo globalni mir i tehno-socijalizam, vječni život, putovanje u svemir i leteće automobile. Dobli smo Instagram.
Napisali ste četiri romana koja su dobila sjajne kritike i nagrade. Koji bi savjet dali nekome tko želi krenuti vašim stopama?
Oh, mislim da nema načina da odgovorim na ovo pitanje, a da ne zvučim pompozno i paternalistički. Ali riskirat ću i reći ovo: Savršenstva je izašao na talijanskom 2022. godine. Moj prethodni roman izašao je 2011. U međuvremenu sam započeo i nikada nisam dovršio više knjiga nego što mogu izbrojati. Izgubio sam vjeru bezbroj puta. Radio sam kao likovni kritičar i kao stolar; pokušao sam se preseliti u Francusku i Kanadu. Kada sam završio Savršenstva, imao sam tako malo povjerenja da bi mogao pronaći čitatelje – osjećao sam da je previše čudan i eksperimentalan – da sam se u svom e-mailu svom agentu ispričao što ga šaljem. Mislim da ova priča ima dvije pouke; jedna je “ne odustaj”, što je doista pompozno i paternalistički; drugu ne znam što bih rekao.
Mnogi vas smatraju jednim od najtalentiranijih mladih europskih pisaca. Kako se osjećate s takvim atributom uz vaše ime i što vam pomaže da ostanete prizemljeni?
Pogled na moj bankovni račun me drži prizemljenim! Ali šalu na stranu, mislim da imam vrlo jasnu svijest o tome koliko kolektivnog napora stoji iza uspješne knjige, iako je ime na naslovnici samo moje. Ova knjiga ne bi bila moguća bez strpljenja moje sestre i partnerice, koje su pročitale svako poglavlje i nacrt; ona uključuje moje ideje, ali i beskrajne razgovore s drugim piscima koji su mi poput braće i sestara – Claudia Durastanti, Francesco Pacifico, Lauren Oyler i Elvia Wilk, među ostalima; objavljena je zbog povjerenja koje su moja agentica Claire Sabatié-Garat i moja izdavačica Beatrice Masini imale u mene nakon deset godina u kojima nisam objavio ni retka; postoji u Hrvatskoj zahvaljujući povjerenju i hrabrosti Seida Serdarevića i tima u Frakturi. Bez ijedne osobe s ovog popisa – i mnogih drugih – moja knjiga ne bi postojala ovakva kakva je sada. Ja sam samo mali dio toga.
Kako se približavamo kraju našeg intervjua, možete li preporučiti neke nove knjige u kojima ste uživali?
Čitam Sommerstück, klasik Christe Wolf, i iznimno uživam. Upravo sam pročitao Le détroit de Bering, stari esej Emmanuela Carrèrea, upravo ponovno objavljen na talijanskom; i Mille images de Jérémie, eksperimentalnu gay ljubavnu priču Clémenta Ribes – čiji pristup književnosti, smatram, ima mnogo zajedničkog s onim što me zanima.
Foto: Maria Ródenas Sáiz de Baranda, Marcus Lieder, Fraktura
