Službena biografija, internetu dostupna, kaže:
Maša Kolanović (Zagreb, 1979.) radi kao docentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istome je fakultetu diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost te doktorirala. Do sada je objavila niz autorskih članaka o književnosti i popularnoj kulturi, knjige fikcije: Pijavice za usamljene (Studentski centar, Zagreb,
2001.); Sloboština Barbie (V.B.Z., Zagreb, 2008.); Jamerika: trip (Algoritam, Zagreb, 2013.) te studiju Udarnik! Buntovnik? Potrošač…: popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.). Njezina knjiga Sloboština Barbie prevedena je na njemački (Underground Barbie, Prospero Verlag, Berlin-Münster, 2012.). Uredila je zbornike Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva (FF Press i Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2013.) te The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia: (Post)Socialism and its Other (Palgrave Macmillan, New York, 2017., zajedno s D. Jelačom i D. Lugarić).
Povodom zaista maestralne zbirke priča „Poštovani kukci i druge jezive priče”, otvorili smo još i neke druge teme.
Kako kod Gregora Samse tako i kod nas: ekonomska beskorisnost poništava smisao naše egzistencije. Što nam literatura može ponuditi od odgovora?
Literatura u tom pogledu ne pokušava ponuditi konačne odgovore, već prije uprizoruje i očuđava ono na što smo otupjeli, ono što svakodnevno gledamo, ali na što često odmahujemo rukom, zaobilazimo ili smo toliko okupirani sami sobom da to i ne primjećujemo. Ako dovoljno pozorno čitate Kafkin roman i uspijete se uživjeti u sve bolne posljedice Samsine preobrazbe od kojih je najbolnija ona bešćutnosti njegovih sustanara, nadam se da ćete se naježiti od nelagode, zamisliti se i zastati u svojoj pragmatičnoj putanji svakodnevice. A i samim time što čitate, ekonomski ste beskorisni, je l’.
Riječ „poštovani“ je izgubila svaki smisao – tvrdite u jednom intervju. Postoji li alternativa ovoj gruboj stvarnosti?
Naslovnom sintagmom knjige nastojala sam očuditi taj kurtoazni komunikacijski manevar koji proizlazi iz kapitalističkih centara moći, primjerice kada nam se u pismima iz banaka oslovljavaju s ”poštovani”, a pri tom nam gule kožu jer ste, recimo, dignuli kredit po jednom tečaju švicarskih franaka koji je u međuvremenu podivljao, ali kog briga. Vjerujem da alternativa postoji, ali je njezina izgradnja mukotrpna i iziskuje energiju i vrijeme koji nam svima kronično manjkaju. Ali, evo, stvari nisu tako crne, upravo svjedočimo pobjedi jedne takve alternative, presude o ništetnosti i nezakonitosti valute u švicarskim francima u slučaju kreditnog zaduženja, presude do koje je došlo solidarnom borbom i naporima Udruge Franak. Njihova Crna knjiga u kojoj su na potresan način zabilježene gorke posljedice bešćutnosti banaka ima happy end i s punim ponosom mogu pokazati svijetu ”što je nama naša borba dala”. I nadam se da neće biti ironije za kraj.
Teško je optužiti za neprijateljstvo nešto što je toliko sveobuhvatno poput kapitalizma, ili?
Kapitalizam je puno više od ekonomske dimenzije. On je ”struktura osjećaja” kako bi to rekao britanski teoretičar kulture Raymond Williams i ima tendenciju kodificirati se kao sustav vrijednosti po kojem bismo trebali bespogovorno funkcionirati. Naravno, da to nije neki zlokobni leteći tanjur koji baca radioaktivne zrake nama bespomoćnim ljudima. Ljudi su ti koji u konačnici nose taj sustav i pretvaraju ga u vrijednost koju ga u konačnici prakticiraju. Isto tako, ljudi su ti koji se tome također mogu kritički oduprijeti, ili iako izazivati i korigirati njegove nemoralne postavke.
Pri Hrvatskoj zakladi za znanost vodite projekt koji istražuje međuodnose ekonomije i književnosti, kako književnost reflektira ekonomske procese, kako ekonomija upotrebljava književnost. U kojoj je fazi projekt?
Ako preuzmete takvu analitičku perspektivu, primijetit ćete da književnost gotovo uvijek govori o ekonomiji bar u određenoj mjeri, u različitim stilskim formacijama i na različite načine. Pa i same stilske formacije u tijesnom su odnosu s ekonomskom dinamikom i vrijedilo bi propitati taj međuodnos estetske i ekonomske logike prema kojoj realizam percipiramo kao realizam, modernizam kao modernizam… Projekt je u završnoj fazi, a cilj nam je bio analitički senzibilizirati istraživače za ovu temu iako nismo prvi ni jedini koji se time bave. Time smo nastojali uputiti na važnost književnosti u našem suvremenom kapitalističkom sada i vratiti se društvenom znanju o ekonomiji koje nude književni tekstovi, često kao alternativu mainstream ekonomskim tumačenjima. Neke smo teme osovili na noge, raspisali neke tekstove, pripremamo i završnu konferenciju u prosincu ove godine.
Kada pišete? Kada znate da “imate nešto za reći”? Transakcija zna biti zeznuta…od ideje do realizacije. Kakvi su vremenski procesi?
Proces pisanja ima prvo neki svoj nulti stadij u kojem se dogodi to da vam se neka ideja zakači za mozak. Onda shvatite da je se ne možete riješiti jer previše o njoj razmišljate i to postane opsesija u kojoj, ako ste dovoljno uporni, nailazite na potvrde i znakove da o tome ima smisla pisati. Pišem obično u predahu između dva znanstvena ili administrativna poluvremena posla kojim se bavim, raspisujem margine koje su se otvorile u tom međuprostoru. Književnosti i znanstveno bavljenje književnošću su kod mene tijesno povezani. Književnost govori s jednim nepredvidivim viškom znanja i proizvode efekt u našim emocijama koje znanstveni diskurs nije u stanju postići.
Gubi li književnost “značaj” ili se i ona nastanila u drugi medij? A znanost ju još nije zapratila? Barem ne “naša”?
Književnost je već odavno izgubila značaj dominantnog kulturnog narativa. U usporedbi s filmom, to je stara vijest. Ali mislim da ona danas ima itekako puno toga za reći i da je vrijeme da joj se vratimo. Ne zato da bi joj pridodali na konkurentnosti, već jednostavno zato što ima važnu spoznajnu dimenziju u logici temporalnosti naše suvremenosti. U usporedbi s brzinom drugih medija i nestrpljivošću kojom ih konzumiramo, književnost otvara prostor za jednu polaganiju inkubaciju ideja i refleksiju koja ima složeniji proces od instant kulture društvenih mreža.
Književno ste, recimo tako, obradili rat 90-ih u Hrvatskoj, jugoslavenski socijalizam, u predzadnjem, postsocijalistički pogled na Ameriku. Sada je došao na red “hrvatski kapitalizam”? Koje su mu značajke u odnosu na druge, zapadnoeuropske oblike?
Prodor kapitalizma je svojevrstan leitmotiv svih knjiga od Barbike do Kukaca, ali je on ponegdje eksplicitan, a ponegdje pozadinski motiv. Što se tiče kapitalizma na hrvatski način u zadnjoj knjizi, razlikovne značajke su mu, primjerice, cijepna podloga jedne postsocijalističke zemlje u kojoj ljudi još uvijek pamte ono prije, a to je socijalizam u kojem su neka temeljna socijalna prava bila zajamčena, a egzistencija nije imala ovako nesiguran, prekarni oblik. Građani su se našli u situaciji u kojoj ”sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim”, te se promjene odvijaju u vrtoglavom ritmu i ostavljaju duboke brazde u našim životima.
Popularni feminizam u Hrvatskoj zapravo ima dugu i dobru tradiciju još od Marije Jurić Zagorke koja je popularnu kulturu dovela na feminističku frontu koristeći romansu i ženske časopise za pomicanje emancipatorskih predodžbi o ženstvenosti. Kako vidite današnje mlade i nešto starije feministkinje, u svojoj, medijskoj borbi? Puno ih je osuda dočekalo, samo jer su “lijepe” i “popularne”…Mislim na #spasime.
Zagorka je krčila teren kako na terenu popularne kulture, tako i primjerom vlastite sudbine emancipirane žene u nesklonom joj vremenu i uvijek bismo joj se trebali vraćati da ne zaboravimo da nam naša današnja prava nisu pala s neba. Da nije bilo Zagorke, ne bih ni ja, primjerice, danas u Vašem časopisu bila predstavljena kao književnica. Kontinuitet borbe i solidarnost je izrazito važan u svakom pokretu, a napose feminističkom. Ideje se grade u dijalogu kontinuiteta u kojem su za mene u domaćem kontekstu važni glasovi od Zagorke preko Lydie Sklevycki, Biljane Kašić, Slavenke Drakulić, Rade Borić, Nadežde Čačinović sve do mlađih poput Ankice Čakardić… da spomenem samo neke. Pritom mislim na konstruktivan i produktivan dijalog, a ne na optužbe koje se tiču ”ljepote” i ”popularnosti”, to su dimne bombe koje skreću pozornost od relevantnih pitanja.
Rodni su stereotipi jedan od najboljih generatora potrošnje. Taj je stereotip naprosto dobro isplativ: od žanra romantične komedije preko mode do igračaka. Ali tu je i starost koju se grozomorno iskorištava.
Starost je konkretizirana babaroga potrošačkog društva koje fetišizira novo i mlado. Biti danas star je jedna od najranjivijih kategorija naše suvremenosti. Ako budemo imali sreće, možda to i iskusimo na vlastitoj koži. U potroškom društvu oduvijek je na snazi bilo nešto poput stigmatizacije ili u najboljem slučaju prikrivene stigmatizacije starosti. Starost gotovo da ne postoji a da pritom ne govorimo o strahu od starosti. Umjesto da govorimo o njezinom prihvaćanju, solidarnosti i plodovima koje bi ta starost u vidu naših dragocjenih i teško proživljenih iskustva mogla donijeti. Plus, starost nije ekonomski perspektivna.
Kapitalizam i rastući nacionalizam truju nas dodatno revitalizacijom ustaške ideologije. Zašto naše društvo nije u stanju to nedvosmisleno osuditi?
I ja se zajedno s vama pitam gdje leži korijen tog perverznog koketiranja. Jedan od mogućih razloga bi bio bacanje antifašističke prošlosti u ropotarnicu zaborava, tako i zaborava sveg onog progresivnog za što su ljudi dali svoje živote u jasnom i nedvosmislenom odupiranju zlu sredinom prošlog stoljeća. Jačanje antifašizma i antifašističke kritičke pedagogije vidim kao jedini protuotrov takvoj relativizaciji.
Mnogopoštovani mravi i poštovani kupci, imaju veze. Vi i Krleža? Bojite li se književne anamneze društva koju nužno ispostavljate?
Ja sam, dakako, samo jedan mrav u usporedbi s Krležom, ako na to mislite :).
Kritička društvena pedagogija Krležinih tekstova je apsolutno aktualna i danas i zato je on jedan od zanimljivijih i važnijih pisaca iz perspektive naše suvremenosti. Uzmite bilo koji njegov tekst i ako ga čitate s dovoljno paranoje, naći ćete poveznice s našom aktualnom hrvatskom zbiljom. Krleža je bio opsjednut usponom građanske kulture kapitalizma i njezinim pervertiranim moralom – toliko poveznica s moralnom ekonomijom naše suvremenosti.
Fikcija je uvijek stvar artikulacije, sklapanja i ponovnog aranžiranja elemenata odabranih iz stvarnosti.Što vam je još fikcija? Što je fikcija kad je u svojoj imaginaciji i realitetu pobjedi politička, pervertirana zbilja?
I tad kao i prije je to samo fikcija. Istodobno slaba i moćna u usporedbi sa stvarnošću.
Foto: Marija Laća
