Ljubav je tišina, ali glasan zvuk dok svemir diše u dvoje. Dodir ruke u prolazu. Ljubav je patnja, rad i proces, ljubav je cjeloživotno učenje. Borba, pobjeda, poraz.
Ljubav i odnosi – pojmovi su koji oduvijek inspiriraju umjetnike. Uzrok, razlog, način – njezin početak i kraj. Hrvatski pisac, novinar, dramaturg, kulturni moderator, književni i kazališni kritičar Srđan Sandić u novoj, četvrtoj knjizi, Ljubav je glagol u izdanju Frakture, dekonstruira upravo ljubav.
Ljubav je glagol
Ljubav je glagol zbirka naziv je zbirke pjesama u kojoj autor potpuno ogoljen, na sirovi, surov, iskren, a opet nježan, intuitivan i romantičan način traži i daje odgovor na vječno pitanje. Što je ljubav? Tko nas uči ljubavi? Srđan u ovoj zbirci poezije ljubavi pristupa otvoreno i intimno, ne postavlja granice. Samoća, čežnja, partnerski i roditeljski odnosi, ljubav prema samome sebi. Polazi iz najvećih dubina i gotovo s lakoćom, servira nam svoje osjećanje ljubavi. Njima nas dotiče u naše dubine. No, taj proces nije nimalo jednostavan i upravo tu hrabrost prostiranja intime pred svijet možemo nazvati imenom ljubavi.
Srđan Sandić
Srđan je autor tribina u Multimedijalnom institutu (Cruising) i Zagrebačkom kazalištu mladih (Čitanje kazališta). Do sada je objavio tri knjige: knjigu drama S(i)nu bez s(i)nova (2012., Sandorf), knjigu razgovora s feminističkim umjetnicama Književni razgovori sa Srđanom Sandićem (2013., Velvet) i knjigu izvedbenih tekstova u suautorstvu s Raphaëlle Oskar Vrati se i kaži zbogom (2014., HDP). Kao autor i dramaturg surađivao je s Hrvatskim narodnim kazalištem u Rijeci, teatrom &TD, Kazalištem Mala scena i ZKM-om. Od formalnog obrazovanja bilježi Fakultet političkih znanosti i Filozofski fakultet u Zagrebu, a od neformalnog Mirovne studije, Ženske studije. Ovom knjigom koju je napisao nakon duge pauze pokazao nam je put kojim planira ići i o njemu smo jednostavno morali saznati više.
- Za početak čestitke!
Hvala!
- Kakav je osjećaj ispred sebe gledati novu knjigu?
S obzirom na to da je ovo četvrta po redu, pogled je uplašen, zabrinut i pun ljubavi. Dakle roditeljski – znam u kakav je svijet šaljem.
- Koliko je ona različita od ostalih?
Ona je izvođačka i pjesnička. Sve moje fikcijske knjige bile su takve. U samom tkivu, različita je utoliko što je nastajala znatno duže, što je imala svoje „pauze”, svoja „odustajanja”, svoja „besmisla”. Napravio sam pjesničku studiju o usamljenosti, samoći i ljubavi kao glagolu.
- Zašto je ljubav glagol?
Perspektiva je to koju mi je otvorila bell hooks, američka autorica koja je htjela ukazati na to da ona nije, kako je se uobičajeno svrstava tek imenica, pridjev. Ljubav je čin volje – naime, i namjere, djelovanja. Volja također podrazumijeva izbor. Ne moramo voljeti. Mi biramo voljeti. Ova se definicija suprotstavlja šire prihvaćenoj pretpostavci, ideji, da ne kažem ideologiji – da volimo instinktivno.
- Usudio si se pisati o ljubavi i potpuno nam ogoliti sebe, koliko ti je to bilo jednostavno/zahtjevno?
Mora se pisati o onome što se, čini mi se, najmanje razumije. Njoj se stalno vraćamo, nju stalno tražimo i izmišljamo. Zbog nje i unatoč njoj, odnosno bez nje – objašnjavamo unutarnji i vanjski svijet. Lirski subjekt obično govori o svom ljubavnom doživljaju i u skladu s time, koristeći, dakako, tekstualne modele, oblikuje i sliku ljubljene osobe. Uglavnom nailazimo i živimo tipizirane uloge i tekstualne modele odnosa zaljubljenika i predmeta njegove žudnje. Uglavnom smo u životu u žanrovskim okvirima, a ne stvarnim okolnostima – jer su nam one preteške.
Fikcija je dakle tekstualni proizvod, rezultat unutarknjiževnih i unutarmedijskih utjecaja i tipiziranih modela namijenjenih primarno verbalizaciji osjećajnosti, a koji mogu ponekad nalikovati stvarnim situacijama, no ponajprije su tekstualna kreacija. Da parafraziram isparafrazirano – o čemu sve ne govorimo kada, kao, govorimo o ljubavi? O puno previše toga, zar ne?
- Koliko si dugo radio na njoj? Urednica ti je Monika Herceg, apsolutno “the ime” suvremene hrvatske pjesničke scene, kako vam je bilo surađivati? Imat ćeš dvije promocije…
Da nije bilo Monike Herceg, moje prijateljice Marije Gale, ove knjige ne bi bilo. Podsjećale su me, vraćale, upozoravale i opominjale. Monika je izvrstan pedagog za razne zanesenosti i hrabar kirurg tekstualnim malformacijama. U Frakturi će u utorak, 22. 10., biti standardizirana, moderirana književna promocija s dva intrigantna pjesnička glasa – Sanjom Baković i spomenutom Monikom Herceg. U skoro vrijeme će određeni glumci pod određenom režijskom palicom okupiti i kazališno ovaj tekst smjestiti. To je još obavijeno tajnom.
- U jednoj pjesmi kažeš, “nemoguće je ostati bez ljubavi” – koliko je ona važna, koliko te određuje, sve nas?
Nemoguće je ako i samo ako je odlučiš prepoznavati u sebi i oko sebe. Ako je ignoriraš, omalovažavaš, ukidaš, ostaješ bez svega, ne samo bez „nje”. Ona je jedna od najvažnijih ideja koje je Homo sapiens upogonio. Svi mi, razni Wertheri s ljubavlju pokušavamo stvoriti smisao, uvijek, svuda, ni iz čega, i od tog smisla drhtimo. Drugim riječima: svaki dodir, za zaljubljenog, postaje pitanje odgovara, i od kože , i od mirisa, i od brojki i od slova se traži da daju odgovore.
- Kažeš: čovjeka ne volimo ako u njemu vidimo stolicu, krov, frižider i tuš – Koliko je danas ljubav postala valuta? Sredstvo za namirivanje nekog materijalnog cilja. Samoostvarenja uz pomoć druge osobe jer nemamo hrabrosti ni snage napraviti to sami?
Čini se stalno da je kraj svijeta, zar ne? Ljudi se, čini se da je potpuno jasno, osjećaju izgubljeno i uglavnom si ne znaju i ne mogu priuštiti adekvatnu psihološku zdravstvenu zaštitu, koja je često nedostupna ili skupa i paušalna. Živimo regresiju, u kojoj je profit ono što vlada ljudskim životima, a usamljenost i ekonomska iscrpljenost mjesto su vladanja različitih umišljenih šarlatana. Ne čudi dakle da je ljubav tek maska u čije se ime provode razne krađe, manipulacije, izdaje i iskorištavanja. Ekonomske i emotivne i političke.
samoća je
kada znaš da nisi pročitao misli ni svoje
ni tuđe
- Živimo u svijetu kojim vladaju različiti ideali, neprimjereni za jednostavne i romantične duše, kako se ti u tome snalaziš?
Na dane, i teško i lako. Pokušavam se osloboditi raznih uvjerenja, odnosno uopće ih namirisati i imenovati, a tek onda raštimati.Pa po potrebi opet sastaviti. Valja se sjetiti Fromma koji je rekao da je glavni uvjet za postizanje ljubavi upravo prevladavanje vlastitog narcizma.
Narcistička orijentacija je ona u kojoj se stvarnim doživljava samo ono što postoji u njemu samom, dok pojave u vanjskom svijetu same po sebi nemaju stvarnost, već se doživljavaju samo sa stajališta njihove koristi ili opasnosti za njega. Suprotan pol narcizmu je objektivnost, a to je sposobnost vidjeti druge ljude i stvari onakvima kakvi jesu, objektivno, i moći odvojiti ovu objektivnu sliku od slike koju tvore nečije želje i strahovi. U ovom slučaju, moje želje i moji strahovi.
- Kako izgleda tvoje stvaranje? Pišeš li svaki dan?
Svaki dan zapisujem.
- Dugo si u novinarstvu, a evo dugo i u književnosti. Koliko je to kod tebe isprepleteno?
Svađaju se. Novinarstvo pojede dio dnevnog fundusa riječi, namiri se i zaspe. Umjetnost kod mene i dalje pati, zanemarena je i zapostavljena – na uštrb golog novinarskog života. Kakva šteta!
- Što trenutno čitaš? Daj nam neke preporuke
Uvijek iznova preporučujem Cvetajevu. Trenutno sam zaljubljen u novi roman Michaela Cunninghama „Dan”, a preporučujem evo, njegovu knjigu „Krv i meso” koja je još jedan maestralan doprinos anamnezi koja se zove „obitelj”.
- Kako će izgledati tvoja jesen/zima?
Busy, između novinarstva, rada na mojim projektima Cruising u MaMi, Čitanje kazališta u ZKM-u upast će i pokoja dionica izvođenja ove zbirke po Hrvatskoj i regiji. Nadam se.
- Sretno na promocijama i još jednom čestitke.
Hvalalalalalalalla!
Zbirku nabavite u Frakturi, a detalji o promociji su ovdje.
Foto: Sanja Tušek
