Ilina Cenov o djelu Savršeni dani, knjizi koju bi posebno trebali pročitati svi u dugim vezama
Koliko to dana u našim životima imamo, a da su baš savršeni, nepomućeni mrljama, tričarijama, brigama, problemima, i da su isto tako perfektni, baš i svi sati, u tom nekom, divnom (sad već zamalo) mitskom danu?
E, pa, razmislimo malo o tome.
Sad, kad smo malo porazmislili, i, nadam se, uvidjeli da ih imamo, preporučujem i ovaj izuzetno zanimljiv i posve drugačiji roman suvremenog španjolskog pisca i novinara, Jacoba Bergarechea, Savršeni dani. Autor se ovdje prisjeća baš toga – tih nenadmašnih, besprijekorno sretnih, najboljih mogućih dana.
Pisma njima
Ova je knjiga po svojoj formi epistolaran roman, a sastavljen je od dva dugačka, duboko intimistička i iskrena pisma, koje novinar Louis upućuje najprije svojoj ljubavnici, Camilli, a zatim i svojoj supruzi Pauli, ponukan višedesetljetnim dopisivanjem barda američke književnosti, Williama Faulknera s ljubavnicom, Metom…
I kroz ta dva pisma saznajemo važne detalje Louisova života. Ponajprije saznajemo o ludosti i strasti koju je sredovječni, gotovo pa propali novinar, doživio u avanturi s Camillom, koju je susreo na jednom simpoziju u SAD-u. Kroz dva godišnja simpozija, on je Camillu ukupno vidio svega sedam punih dana. Ali, sasvim dovoljno da ju posve idealizira, da ima pred sobom samo sliku zaljubljivanja, strasti, nečeg novog, uzbudljivog, drugačijeg…
S druge strane, kroz pismo supruzi Pauli secira predvidivost i dosadu u koju su upali, iako ništa od navedenoga nije bilo prisutno tu od početka, dapače. Prije nego ih je život opalio po glavi (poslovima, djecom…), Louis i Paula bili su strastveni, ludi, zaljubljeni. Zapravo, sve ono što je nekada imao sa suprugom, Louis je sada pronašao u ljubavnici…
Zašto nestaje ono nešto?
Kroz ovo djelo provlači se i nekoliko stvarnih pisama, koje je Faulkner pisao Meti, s njegovim crtežima, koje autor analizira. Inače, ta famozna kutija s Faulknerovim pismima čuva se u Centru Harry Ransom, koji se, sa svim svojim nevjerojatnim blagom koje sadrži (npr. bilježnice i pribor za pisanje Garcije Márqueza), nalazi u Austinu, Teksas.
Bergareche piše i nostalgično, i duhovito, i tjeskobno, i pomaknuto, i urnebesno. Pita se kad to, kako i zašto nestane ono „nešto“ u odnosu dvoje ljudi, moramo li to uopće i kako izgovoriti onoj drugoj strani, koju smo do tada romantično nazivali na primjer „moja polovica“, a sada nam je samo neki tamo „drugi“… Autor se pita i ima li popravka i povratka, možemo li se oduprijeti eroziji ljubavi koju donosi vrijeme… Kako se to, od zaljubljenosti, zateknemo u odrađivanju pukih (nebitnih, napornih) tehnikalija, tipa: Ti ćeš usisati, ja ću u dućan?
„…samo brak nalaže to kruto očekivanje da nas ni dosada, ni nedostatak ljubavi, već samo i isključivo smrt može rastaviti. Ljubavnici su sjedinjeni sve dok ih strah, krivnja, zdrav razum, prijetnja ili okolnosti ne razdvoje, dok se čitav svijet ne uroti da ih rastavi, ali ono što će ih kao neizbježno pravilo sigurno razdvojiti upravo je dosada, sve neizostavno i jedino umire onda kad osjetiš: the thrill is gone.“
Sve ovisi o nama
Savršeni dani su doista poseban, sjajan roman, što po strukturi, što po samoj poruci, pisan vrlo nepretenciozno, ali i intenzivno, maštovito i intrigantno. Kroz analizu dva kompleksna odnosa, autor istražuje ono univerzalno u zaljubljivanju, ali i ono univerzalno u neizbježnoj (hm hm) i neinspirativnoj rutini dugih veza.
Nakon pročitanog, Louis (a ja sam se samo mogla složiti) dolazi do zaključka da samo o nama ovisi u što će se pretvoriti naši odnosi, i hoćemo li u životu imati tih toliko žuđenih, predivnih, savršenih dana, i koliko…
Foto: Pexels, Hena
