Putovati (s) knjigama: Iva Biondić s Annette Bjergfeldt – danskom autoricom koja pjeva, slika i piše o magiji stvarnosti
Nekim novim autorima i knjigama još uvijek i uvijek se čudim i ushite me onako djetinje kao akrobati u cirkusu ili neka predivna priroda, neko umjetničko djelo ili kao magija svakodnevice – drveće koje izgleda poput bijele ledene čipke od snijega na putu za aerodrom danas, iznenadni spas iz kaosa istambulskog prometa vodenim taksijem, odjednom mirisu mora i pogledu na palače uz Bospor prošli tjedan, okus palačinki mog najmilijeg kuhara ili divni, ludi nedavno pročitani roman „Pjesma nad pjesmama u ulici Palermo“ danske autorice Annette Bjergfeldt.
Život je stvarno čudesan. Završavam ovaj intervju tijekom leta koji će me spustiti u Annettin grad i primarno mjesto radnje njenog romana – Copenhagen. Meni jedan od najmagičnijih u svojom coolersko jednostavnom bogatstvu i tihom kozmopolitskom šarenilu. Nisam do prije par minuta ni bila svjesna ovog geografskog paralelizma! Voljela bih da imam vremena odšetati u ulicu Palermo, vidjeti kuću s vrtom u kojoj žive sestre Esther i Olga, zajedno sa svojom vidovitom majkom Evom, stjuardesom koja voli tenis i ples, ruskom cirkuskom umjetnicom bakom Varinkom, nekoć i ocem Šveđaninom dreserom golubova i sestrom koja je upečatljivo neprimjetno samo prošla kroz njihove živote, psom Igorom koji se sam vozi trajektima, možda sresti i susjeda grobara koji nekad donosi naranče svojoj obitelji koju zlostavlja, a nekad za ispriku cvijeće ukradeno s karmina svojoj ženi…
Kao što je iz ovih nekoliko redova referenci na roman očito – Annette je žena vanredno prekrasne mašte, prema vlastitim riječima podjednako slojevita i zbunjena kao njena Esther i zaljubljena u pjevanje i samu ljubav, velike geste i vjeru da će sve biti ok poput njene Olge. Roman „Pjesma nad pjesmama u ulici Palermo“ izvrće onu „sve je fikcija prije nego postane stvarnost“ u sve je bila stvarnost prije nego je postala nevjerojatna fikcija koju je Annette od djetinjstva skupljala i slagala. Osim što je spisateljica, ona je i uspješna glazbena autorica koja je izdala sedam albuma od kojih su dva nominiran za Grammy, iako joj je primarna umjetnička karijera bila ona slikarska. I Annette i njen roman su posebno posebni pa su i ovaj intervju i njen roman idealno štivo o magiji života za nadolazeće blagdansko razdoblje.
Svijet je dobronamjerno, srcoboljno mjesto
Dirnula me tvoja empatija prema likovima „Pjesme nad pjesmama u ulici Palermo“; empatična si prema svima – nasilnim muškarcima, grubim ženama, lažljivcima, emotivno nedostupnima… čini se kako sve vidiš samo slomljenima i vrijednima tvog razumijevanja i ljubavi. Takva si i u životu?
AB: Hvala ti puno. Da, smatram da su empatija i pogled na svijet kao dobronamjerno mjesto jedini način da se pobjedi sva patnja i sve srcobolje koje doživljavamo kao ljudska bića. Ima jedna iznimka, a to je kada ljudi loše postupaju prema nekome koga volimo na ružan način – od takvih ljudi je ok dignuti ruke i maknuti ih iz života. Pokušavam biti otvorena prema drugačijim mišljenjima i razlikama, ali ne i prema njihovom toksičnom ponašanju. Takvi ljudi, kao grobar u ovom romanu, završe sami u životu.
Druga stvar kojom si me dirnula je tvoja divno djetinjasta mašta – kako si ju uspjela sačuvati tako zaigrano prljavom, ali i nježnom? Baš sam zavoljela tvoj magični putujući cirkus života i moram priznati da mi fali otkako sam završila s čitanjem tvog roman! Jesi li nastavila tkati priče o Olgi, Esther, Evi i nakon što si završila roman?
AB: Ja sam pisala o svojoj divnoj, ali i ludoj obitelji. Moja majka je upravo kao majka Eva u knjizi. Mogla je predviđati budućnost, iako je preferirala kupovati parfeme, igrati tenis i ići na ples. S time sam odrasla i kad sam bila dijete to je bilo posebno. Moja baka i djed su isto bili poput likova u knjizi iako sam Varinku pretvorila u cirkusanticu iz Saint Petersburga jer je zabavnije pisati o kombinaciji onoga što znate iz stvarnog života i onome što izmaštate kao autor. Tako da je puno toga istina, a za ostalo sam koristila taj divni alat – maštu, kako bih bila istraživač u svojoj vlastitoj knjizi. Velika sam kolekcionarka priča koje čujem od prijatelja ili pročitam u vijestima. Priče koje čuvam dugo godina… Tako da se većina tih stvari o kojima pišem stvarno desila, možda ne baš ona sa nilskim konjem, ali mišolovke ušivene u haljinu ili pas Igor koji se sam vozio trajektima – to je istina. Svi moji likovi su kombinacija stvarnih ljudi, onih koje poznajem i moje imaginacije. Uvijek ću nositi svoje likove u sebi kao da su svi stvarni. Ponekad mi se učini i da ih sretnem u samoposluzi.
Moram to pitati – koga poznaješ tko je ušio mišolovke u haljinu?!
AB: Život je prekrasno lud! Mamina prijateljica je to napravila kada je ona kao jako mlada dobila posao u Parizu. Ušila joj je mišolovke u haljinu kako bi muške mušterije zadržala na pristojnoj udaljenosti od svoje kćeri. Njena majka je bila krupna farmerica koja nije marila ni za kakvo fancy velegradsko ponašanje.
Pišeš li novi roman? Ja bih stvarno rado čitala što se dalje dešava s Esther i Olgom…
AB: Možda se njih dvije vrate u trećem ili četvrtom romanu. Ali, moj novi roman su neke posve nove avanture koje se dešavaju u 1927. Pripovijeda ih djevojčica iz Buenos Airesa koja ima majku koja se rodila u kutiji za cipele i ta majka je luda za cipelama. U nekom trenutku njih dvije moraju pobjeći i nađu se u domu jednog mornara na udaljenom otoku u Kanadi. Dva puta godišnje na otok dolazi putujuće kino i djevojčica se beznadno zaljubi u filmove. Knjiga je o tome u kakav film pretvarate svoj vlastiti život. A i svim likovima iz doma mornara.
Magično realistična Zemlja čudesa
Inspirirana si velikim piscima južnoameričkog magičnog realizma? Ili s Alice? Čini mi se kao da je Esther neka suvremena duhovna sestra Alise iz Zemlje čudesa.
AB: Da, da, Esther bi mogla biti duhovna sestra Alise. I ja jako volim magični realizam, možda zato što me odgojila majka koja je mogla predviđati budućnost. Želim pokazati da to postoji. Volim i klasične autore poput Johna Irvinga kao i knjige Elisabeth Gilberts o pisanju. Posebno su mi bliske knjige koje su u isto vrijeme silno tužne i vrlo duhovite. Upravo kao i život.
Svi tvoji likovi su nemirni – žive na više mjesta odjednom, putuju, lete, govore više jezika… Jesi li i ti takva? Osjećaš li se svugdje kao Varinka (Varinka na ruskom znači stranac op.a.), ali i kao da pripadaš svugdje?
AB: Mogu biti pomalo nemirna, živjela sam i u Americi i u Kanadi kao putujuća kantautorica, ali sam i kućni tip koji voli svoj dom u Copenhagenu i voziti se okolo biciklom i družiti se s nekolicinom prijatelja.
A i prava si renesansna žena – slikarica, spisateljica, pjevačica koja je bila nominirana za Grammy – WOW!!! Kako izabereš koju priču ispričati u kojoj od svojih stvaralačkih formi?
AB: Hvala ti. Bila sam dugo godina slikarica pa je to način na koji vidim svijet – u bojama i podijeljen u kompozicije. I otkrila sam da se to odlično uklapa u pisanje. Velike priče s puno likova najbolje funkcioniraju u knjizi dok jedna emocija – ljubav, gubitak ili nada savršeno funkcioniraju kao pjesma. Mislim da sam ovaj roman htjela napisati kada sam imala sedam godina. Uvijek sam voljela riječi i lijepe fraze. Oni bi svijet uvijek napravili ljepšim mjestom ako sam bila tužna. I mogao si uvijek stvoriti kakav god si kraj želio što, nažalost, u životu ne možeš. To je kao da na trenutak imaš moć božanske kreacije. Umjetnost je način disanja – kao da gledaš kroz malu ključanicu u veliki mistični kozmos. Možeš nestati u tom nevjerojatnom prostoru, izgubiti se u vremenu. Ponekad je to stvarno božanstven osjećaj kad pišeš – da možeš osjetiti da unutar tebe djeluje nešto veće od tebe. Kao da piše prije tebe. Želim prenijeti da je ok ne uspjeti i biti budalast ako si ljudsko biće. Da je ok ne biti savršen… i da je ok biti spor i tugovati. I da je svatko od nas stvarno poseban i da može zasjati ako oko sebe ima prave ljude. Želim da se ljudi prisjete svih malih čudesa na koje naiđemo svaki tjedan. Umjetnost nas podsjeća da smo božanske kreacije.
Kakve slike slikaš? Imaju li ikakve sličnosti s onima koje Esther slika u romanu?
AB: Voljela bih kad bih mogla naslikati zadnju sliku iz romana. Nisam već dosta godina slikala, ali dok jesam – moje slike su bile koloristične i figurativne poput Estherinih. Poput nje sam na mnogo načina… Možda ću ponovo početi slikati kad budem stara dama, ali za sada preferiram pisati priče i pjevati i stvarati pjesme.
Ljubav nad ljubavima prema glazbi, slikanju, prirodi, malim čudima, djeci, životinjama, ljubljenju, plakanju…
Ne samo da se izražavaš u mnogim umjetničkim formama nego radiš i s ljudima, uključujući djecu i zatvorenike, kako bi im pomogla da izraze svoju kreativnost. Ili da ispričaju svoje priče?
AB: Hvala ti. Pomažem im i oko jednog i oko drugog. Kroz svoj kreativni rad s ljudima naišla sam na prekrasne autentične duše i skrivene umjetnike. Oni možda nikada neće biti poznati široj publici, ali svejedno imaju sjaj. A neki će, kao i njihov rad, naći publiku koja će ih voljeti.
Vjeruješ li u Ljubav nad ljubavima? Svojim romanom napisala si odu „Pjesmi nad pjesmama“ pa mi se čini da bi morala vjerovati u nju! A jesi li ju našla?
AB: Vjerujem. Malo je vremena za bilo što u ovom kratkom životu osim za ljubav. U mom romanu svi traže ljubav, ali imaju vrlo različite načine da ju pokažu. Neki vole riječi, drugi djela. Esther otkrije da ljubav stoljeća može biti prema svojoj obitelji, ljubav prema slikanju ili učenju djece kako slikati. Za Olgu ljubav je samo pjevanje i ljubav koju joj daje publika, a za Johana ona je čudna glazba i strast prema ribama. Isto je i sa mnom – pjevanje i slikanje su moje ljubavi. Dakle iako još uvijek tražim pravog muškarca s kojim bih podijelila život, naučila sam da je ljubav prema prirodi, prema malim svakodnevnim čudima, svoj djeci i životinjama s kojima se okružite već tu. Ne treba zaboraviti biti zahvalan iako to ponekad može biti izazov. Umjetnost sigurno pomaže. I strpljenje! Ljubljenje s nekim novim. Pjevanje u crkvi, dosta plakanja i smijanja svemu tome, cijeniti svoja prijateljstva i utjehu od psa koji maše repom. Sve to daje meni i svim likovima u romanu snage da se oporavimo od slomljenog srca ili drugih razočarenja. Ljubav i magija su pisale i ovu knjigu. Knjiga koju sam godinama željela napisati, koja se temelji na mom životu – i tužnom i avanturističkom. I onda ova knjiga odjednom postane bestseller i prevedena je na 19 jezika. To je magično!!!
