Prije pola godine tiskala se knjiga Popis stvarnih stvari, a prije dva mjeseca napokon nam je došla u ruke. Autor Nikola Šerventić, završio je diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, bavi se fotografijom, a nakon ovog izdanja možemo bez problema reći i poezijom.
Sjajan, britak, naoko jednostavan, a u toj jednostavnosti kompleksan. Njegova debitantska zbirka poezije sjajan je hrabar pokazatelj da poezija današnjice itekako može počivati na jednostavnim načelima, bez preuveličavanja. Njegov poetski izraz ne izlazi iz pretencioznosti, već iz suštinskog osjećaja i doživljaja svijeta. Ponekad inspiracija dolazi iznutra, često izvana, a većinom je kombinacija autorovog doživljaja svijeta oko i unutar sebe. Kako je do zbirke došlo, kako ju doživljava, tko ga inspirira i na čemu radi… Upoznajte Nikolu i njegov Popis stvarnih stvari.
Ti si fotograf, no pisanje ti doista dobro leži. Kako to da si se odvažio na javno objavljivanje svojih radova?
Objavljivanje mi ne predstavlja problem uzevši u obzir da sam i prije izlagao fotografije. U početku sam se odvažio pokazati pjesme prijateljima čijem senzibilitetu vjerujem, zatim jednom krugu ljudi na radionici kojima poezija predstavlja nešto bitno u životu. Tako sam dobio nekakvu početnu potvrdu da to što pišem ima nekog smisla i da nekome može nešto značiti. Bitno je ovdje reći sljedeće: da neki ljudi prije mene nisu objavljivali, ja ne bih ni pisao. To je odnos koji oduvijek postoji, odnos koji daje osjećaj pripadanja i koji poziva na neku vrstu djelovanja, kao nekakva otplata duga.
I pisanje i fotografiranje podrazumijevanje promatranje i pričanje priča. Koliko su te dvije umjetnosti po tebi povezane?
U bilo kojem slučaju kada dva medija dolaze od iste osobe, ti mediji moraju imati dodirne točke. Kod mene oba medija nastaju iz opažanja, iz nekog impulsa primijećenog ili doživljenog. Fotografiji sam prišao dosta mlad, zanimala me likovnost, odnosi unutar kadra, njezina tišina. A poeziji sam prišao relativno nedavno, onda kada nisam imao dovoljno riječi. Peter Handke se na jednom mjestu u romanu “Nesreća bez želja” pita je li do potrebe za poezijom došlo jer se lakše poistovjetiti s formulacijama nego s pukim činjenicama o kojima se izvještava. Često pomislim dok snimam da nešto nužno izvještavam i da sam samo u ulozi svjedoka, a dok pišem sam već takoreći protagonist. Za mene su fotografija i poezija dva medija, i svaki stoji sam za sebe.
Tvoj stil je naoko jednostavan, no upravo je u toj jednostavnosti kompleksnost. Imaš li neke književne uzore ili se tvoj stil razvio iz drugih sfera umjetnosti kojima se baviš?
Lista književnih uzora je jako duga, pa ću ih navesti ovdje nekolicinu. Od klasika: Anka Žagar, Petar Gudelj, Danijel Dragojević, Vesna Biga. Od stranih: Raymond Carver, Gertrude Stein, Ernst Jandl, Peter Handke, Anne Carson, Daniil Harms. Kod Carvera sam vidio da poezija postoji i u odsustvu velikih ideja, da je za jednu pjesmu dovoljno voziti se u autu s prijateljem ili gledati žonglera na cesti, da pjesma u svojoj formi može biti kristalno jasna bez nekakve isprike. I od Dragojevića i od Gudelja sam naučio o točnosti jedne riječi, o preciznoj sažetosti: kako je jedan osobni trenutak u životu mogao biti rečen samo na taj način i nikako drukčije. Za njih bih rekao da su me najviše ohrabrili u jednostavnosti iskaza, jer sam vidio koliko jednostavna poezija – kada je dobra – traži puno manje od nas nego što nam nudi, a nudi vrlo mnogo. Od Gertrude Stein i Ernesta Jandla sam naučio da poezija može biti jedna predivna igra jezika, Nicanor Parra me naučio da je poezija sve što se miče, a od FrankaO’Hare da se poezija ne nalazi između dviju stranica, nego između dvoje ljudi.
Kad si počeo pisati, sjećaš li se što si prvo zapisivao?
Ne sjećam se više što sam prvo zapisivao, niti se sjećam trenutka kada sam pomislio: ovo bi mogla biti poezija. Pretpostavljam da sam neki tekst razlomio u redove i bavio se ritmom i riječima. Početci su uvijek intuitivni, a manje promišljeni.
Počeo sam pisati otprilike prije pet godina, a prvi pokušaji pjesama nisu bili odvojivi od medija fotografije, prve pjesme sam pisao u photoshopu doslovno pokraj svojih fotografija. Mislim da mi je tako bilo lakše pristupiti tekstu, shvaćao bih ga manje ozbiljno, bio opušteniji, kao da sam na svojem mjestu, a zatim sam ih u kratkom vremenu odvojio i bavio se samo tekstom.
Tvoje pjesme su intimne, nekoliko ih je onih obiteljskih, je li ti bilo jednostavno ogoliti se na takav način?
Pa zapravo ni ne vidim da sam se ogolio. Danas ogoliti podrazumijeva ipak neke druge postupke u kojima autor iznosi osobne životne okolnosti kao svoj glavni ulog. Ovdje je bitno reći da ne pišem iz mjesta na kojem se nalazi pjesma, često je to mjesto negdje u prošlosti, a ja koji pišem kao da zaostajem u tom vremenu, što mi omogućava da nisam emotivno involviran u toj mjeri da to postane smetnja, nego fokus mogu usmjeriti na formu, odabir riječi, ritam, jezik.
Što za tebe predstavlja nagrada „Na vrh jezika” i kako je utjecala na tvoje stvaralaštvo?
Ta nagrada mi znači poprilično mnogo, i to na više razina. Njome sam dobio određenu vrstu potvrde za svoju poeziju od članova žirija za koje smatram da znaju što govore. Nagrada je uključivala izdavanje tiskane zbirke kod afirmiranog izdavača, omogućila mi je nešto veću vidljivost. Je li utjecala na moje daljnje stvaralaštvo? Ne znam još, nije prošlo ni pola godine od kada je zbirka tiskana.
Pišeš li više ili manje nakon objave zbirke Popis stvarnih stvari?
Pišem nešto manje, rekao bih iz razloga jer ovoj zbirci pokušavam dati neki život, a jedan od načina za to je i ovaj intervju.
Kako gledaš na tu zbirku? Je li sada sve na svom mjestu ili misliš da si nešto mogao drugačije?
Ovo je moja prva zbirka, debitantska, tako je i gledam. U ovom trenutku ne vidim da sam išta trebao drugačije napraviti. Kruno Lokotar i Marko Pogačar odradili su urednički posao, Tina Ivezić napravila je dizajn naslovnice i prijelom zbirke, svi su oni napravili izvrstan posao i nemam što drugo reći osim da sam jako zadovoljan kako je sve ispalo.
Tvoje pjesme nekako su često tvoj dijalog sa samim sobom, jesi li se bojao da one neće biti shvatljive? (Često se i sam pitaš je li ono što si htio napisati dobilo svoj oblik ili je samo to što si zapisao već samo po sebi pjesma.)
Što se tiče dijaloga i obraćanja samome sebi, kod mene to izgleda otprilike ovako: kada ne znam što napisati, tada napišem upravo to: da ne znam što bih napisao, to zvuči kao neki promišljeni postmodernistički postupak; ali zapravo tako se pokrenem u pisanje i uspijevam odvojiti osobu koja želi pisati od osobe koja ima misli koje želi zapisati, i tada kao da tada jasnije vidim misao. Nisam se bojao da će pjesme biti neshvatljive, jednostavne su, kratke i nisu hermetične. Češće sam se bojao da sam pjesmu u jednostavnosti precijenio i doveo je do banalnosti. Poezija je trzaj iskustva, i često bude da je obratiti se samome sebi jedini način za prenijeti iskustvo.
Vidiš li se i u drugim stilovima, ne samo poeziji?
Trenutačno ne.
Koji su ti planovi za dalje? Radiš li na novom materijalu, čeka li nas neka sinergija fotografija i teksta?
Imam nešto novih pjesama, a imam i dosta starih koje nisu ušle u zbirku, a za koje i dalje mislim da su dovoljno dobre da bi mogle imati svoj život. Trenutačno piskaram novi rukopis koji čeka da ga se stvarno počne pisati. O sinergiji između fotografije i teksta ne razmišljam uopće.
Foto: Martina Movrić
