Magdalena Blažević s pravom slovi za jednu od najboljih regionalnih književnica. Donosimo razgovor
Spisateljica Magdalena Blažević (rođ. 1982. u Žepču, živi i radi u Mostaru) relativno je novo lice na regionalnoj literarnoj sceni. Naime, svojim prvim djelom, zapaženom zbirkom kratkih priča Svetkovina zasjala je prije svega četiri godine, da bi slijedio roman U kasno ljeto, za koji je dobila nagradu T portala za najbolji roman, te najnoviji Sezona berbe, koji se upravo našao u finalu iste nagrade.
U svojoj intimističkoj prozi Magdalena beskompromisno zasijeca u različite teme: položaj žena, kroz ne tako daleku prošlost, i sada, neizbježni rat i njegove posljedice, ljubavn(ičk)i odnos, protek vremena i propadanje, napuštena mjesta i životi…
Mene je posebno oduševio stil njezinih romana: suveren, minuciozno izbrušen, odmjeren, poetičan. Njezini likovi, mahom žene, uronjene su u neponovljivu, opipljivu atmosferu, punu mirisa, okusa, detalja, čime smo i mi, čitatelji, upleteni u stranice, koje, kroz kratka poglavlja, nepogrešivo postaju bliske, naše, poznate, o njima razmišljamo, vraćamo im se, jednostavno nas ne napuštaju…
Sudeći prema hvalama kritike, ali i čitalačke publike, Magdalena je na literarnu scenu došla – da bi na njoj jednostavno i zasluženo ostala, a što nam je sve otkrila, pročitajte u nastavku…
- Nakon hvaljene zbirke priča Svetkovina, romana U kasno ljeto, predstavljate nam se novim romanom, Sezona berbe. Ne mogu ne pitati koliko su Vama osobno Vaša djela slična, koliko različita, koliko se proces pisanja pojedine knjige razlikovao, i je li uopće?
Vjerujem da pisac ne bira teme o kojima piše i jezik kojim pripovijeda, oni su odraz njegova ukupnog iskustva. Tako je i s mojim knjigama, kroz priče i romane se osjeti sklonost određenim temama, atmosferi, specifičnom jeziku. Jezik je ono što prepričani događaj razlikuje od ispripovijedane priče, pisca od čovjeka koji to nije. Već prvi pokušaj da napišem priču pokazao mi je da je moj jezik vezan za krajolik u kojem sam odrasla – iz prizora šume, polja, rijeke i biljaka izrastaju pjesničke slike, metafore i simboli. Naravno, to je mučan proces, pogotovo u početku jer se borim da već prve stranice rukopisa budu jezično besprijekorni pa se nađem u situaciji da se mjesecima ne maknem s prvog poglavlja koje kasnije kad već razvijem priču najčešće izbrišem.
Pisati zbirku kratkih priča možda je i teže nego pisati roman jer se između pisanja dvaju priča treba odmoriti, iz jednog svijeta prijeći u drugi, uostalom potrebno je i mnogo više ideja, događaja i likova. Kratka priča je moj teren, tu se najbolje snalazim, a to potvrđuju i moji romani sačinjeni od vrlo kratkih poglavlja.
- Što Vama osobno predstavlja pisanje?
Trebalo mi je mnogo da se odvažim da napišem prvu priču i još više da je objavim i sada ne mogu zamisliti svakodnevicu u kojoj centralni dio nisu čitanje i pisanje ili makar skiciranje i bilježenje onoga što bi moglo biti priča ili roman. To ne znači da je moja svakodnevica uvijek ispunjena i kreativna jer mnogo je dana kad se mučim, kad sam isfrustrirana i zurim danima u isti odlomak. Ipak, to je ono što najbolje radim, svaki drugi posao u usporedbi s tim je čista dosada.
- Roman U kasno ljeto dobio je nagradu T portala kao najbolji roman, Sezona berbe ušla je u finale za najbolji roman iste nagrade. Koliko Vam znače nominacije i nagrade, koje zapravo ulaze u kategoriju priznanja od strane struke?
Vrlo sam emotivno doživjela nagradu T portala za najbolji roman jer sam za taj roman posebno vezana, intiman je i pripovijeda o mojoj obitelji i djetinjstvu u najgorem razdoblju naših života. Doživjela sam je kao poticaj da radim i kao nadu da ću jednom moći živjeti od književnosti. Još i više od nagrade veseli me to što se roman prevodi, pored katalonskog i slovenskog jezika uskoro izlazi na engleskom, francuskom, talijanskom, njemačkom i makedonskom jeziku..
- Sezona berbe roman je o ljubavi, ali, na moju veliku sreću, ne i ljubavni roman. Što je za Vas ljubav, možemo li ju, na koji način i koliko uopće precizno definirati? Ili bi ona bila jedan fluidan, subjektivni pojam?
Ne sjećam se kad mi je netko postavio teže pitanje. Vjerujem da svatko od nas ljubav definira na različit način, ali ako me pitate za ljubav u smislu partnerskih odnosa onda je vidim kao spoj stabilnosti i intenzivne tjelesne privlačnosti.
- Opisi tjelesne ljubavi (pre)često u književnosti, a i u filmu, skliznu u kliše i kič. To se u Sezoni berbe nipošto nije dogodilo, upravo suprotno: koliko je bilo teško balansirati da scene seksa zadrže intimni prizvuk, emociju, ljubav, bol, i da ne skrenu u banaliziranje?
Bilo je izazovno, ali nisam htjela izbjeći scene seksa i masturbacije jer su one neodvojivi dio žudnje i zaljubljenosti. Bilo bi lakše samo ih naznačiti ili preskočiti, ali roman pripovijeda žena koja se izravno obraća muškarcu kojeg voli, činilo se neprirodnim zaobići ih. One jesu eksplicitne, ali ih jezik kojim pišem čini suptilnim.
- Scena silovanja je kratka, svega stranicu i pol, i baš u toj kratkoći sadržana je sva njena bol, muka, težina, gustoća. Je li ju bilo teško napisati i jeste li točno znali kakva treba biti, ili se ta scena na određeni način „sama“ tako ispisala?
Ida, junakinja drugog dijela romana Sezona berbe zamišljena je kao sporedan lik, međutim, dok sam pisala, ona je postajala sve snažnijom da bi naposljetku njezina priča zasjenila Uninu. Proživjela sam s njom sve ono što joj se dogodilo i tu kratku scenu silovanja pisala sam jako dugo jer sam znala da ne smijem pogriješiti. Svaka je riječ morala biti na pravom mjestu. Kao kad pišete pjesmu.
- Una se dolazi zaliječiti, oporaviti od ljubavn(ičk)og odnosa u, sada napušteno, mjesto gdje je odrasla. Kako i sama nalazim ljepotu u napuštenim mjestima, doduše, ne mogu posve jasno artikulirati zašto, zanima me odakle fascinacija tim praznim selima, kućama, iz kojih je iscurio život, koji se tamo nikada više neće vratiti?
Započelo je fotografijom, napuštene kuće vidjela sam kao muzeje tuđih života, mjesta gdje se oni mogu rekonstruirati. Vidjela sam ih kao “setting” za priče, bilo mi je lakše razumjeti junakinje koje žive u tim kućama jer sam znala na primjer što prvo vide kad se probude, koje im voće zrije ispod prozora, gdje su se odmarale, kakve su predmete koristile itd. Sve je to dalo na autentičnosti teksta. Fotografije koja sam napravila prije nekih sedam-osam godina poslužile su mi kasnije za roman Sezona berbe, naime, Una dok luta selom pravi upravo te iste fotografije. Za mene kao autoricu je to bilo sjajno jer sam ih mogla detaljno opisati, prenijeti njihovu atmosferu.
- Francuski pisac ruskog podrijetla, Andrei Makine, u jednoj od svojih knjiga izdvojio je upravo stil kao dominantan nad radnjom, na neki način, važnijim od radnje, čemu se i sama priklanjam. Vašim djelima dominira upravo stil, izbrušen, minuciozan, suvereno njime vladaš, Vaši su romani uronjeni u neponovljivu atmosferu. Je li i Vam važniji stil, atmosfera, ono između redaka, od same radnje, u kakvoj su korealciji radnja i stil?
Jedino što mi je važno jest napisati književnost vrijednu ukoričenja, a ona je kombinacija svega toga što ste nabrojali. Znati ispripovijedati priču podrazumijeva da znate kako održati napetost te jezikom koji koristite u glavi čitatelja stvoriti neke nove slike koje do tada nije vidio/doživio.
- Osobno, bliža sam prozi, nego poeziji, ali u prozi posebno cijenim poetičnost izričaja, volim kako pjesnici pišu prozu (primjerice, Michael Ondaatje), a poetičnost sam pronašla i u Vašim knjigama. Koliko poezija utječe na Vašu prozu? Čitate li poeziju?
Značajan dio moje kućne biblioteke čini poezija koju čitam svakodnevno. U torbi uvijek imam barem jednu zbirku poezije koju prelistam kada mi treba poticaj, kada uvidim da sam se u romanu ili priči počela raspisivati (to je prvi znak da nešto radim pogrešno). Iz poezije učim kako reducirati rečenicu, kako tekstu dati ritam. Ono što napišem uvijek čitam naglas jer tako osjetim na koju se riječ, rečenicu ili odlomak spotičem. Finalna verzija mora biti čista i tečna. Razliveno ulje.
- Uvijek promoviram domaće autore (kad kažem domaće, mislim na autore bivše Jugoslavije), i najčešći odgovor čitatelja koji ih nažalost ne čitaju je: pa kad se stalno piše o ratu. Osobno, smatram da je nama Balkancima čitanje o ratu obavezna zadaća, da ga ne bismo nekad opet ponovili. Kako Vi gledate na temu rata, obzirom ju i sami obrađujete?
Dogodilo se nekoliko puta da mi je postavljeno pitanje namjeravam li se prestati baviti temom rata i kad ću se okrenuti drugim temama, što ne mogu razumjeti. Zamislite samo da netko upita npr. Hertu Müller namjerava li prestati pisati o životu u Rumunjskoj i diktaturi Čaušeskua?! Sve njezine knjige govore upravo o tome i koliko god da napiše takvih knjiga neće nam biti dovoljno. Naša ratna književnost donedavno je bila “muška”, smještena na ratišta i većinom je pripovijedala o muškim likovima, ali s pojavom novih imena na književnoj sceni i to se promijenilo. Kao čitateljici mi je bilo važno da mogu čitati o ženskom i dječjem iskustvu. Jedna od tema koja mi je posebno važna jeste silovanje žena u ratu, njihova stigmatizacija i šutnja za koju se odlučuju. U našoj je književnosti o tome najviše pisala Slavenka Drakulić, njena književnost i angažman su nam dragocjeni.
- Kako Vam je uspjelo temu rata (poglavito u romanu U kasno ljeto) odmaknuti na određeni način od našeg Balkana, odnosno, obraditi na toliko univerzalan način, ne spominjući nigdje tko je točno žrtva, a tko krvnik?
Ideja za roman U kasno ljeto nastala je već s pričom Kapa objavljenoj u Svetkovini i ona je na neki način njegovo jezgro. Priča je intimna i prethodila joj je priprema, naime prvi put sam razgovarala sa svjedocima događaja o kojem se pripovijeda što je bilo bolno, ali i neophodno iskustvo jer je meni kao autorici bilo gotovo nemoguće zamisliti neka od ekstremnih iskustava s kojima su ljudi o kojima pišem bili suočeni.
Jezik kojim je napisan uvjetovan je činjenicom da je pripovjedačica mrtva djevojčica što mu je dalo notu uzvišenog, on nadilazi potrebu da se imenuju zaraćene strane, da se prstom upire na krivce. Književnost pripovijeda individualne priče iz kojih se iščitava širi kontekst, kolektivna sudbina nacije. Komentari da nisam dovoljno hrabra da imenujem neprijateljsku vojsku i da sam se na taj način željela “svidjeti svima” potpuno su stupidni.
- Una je u romanu fotografkinja. Koliko je Vama fotografija važna?
Fotografija je usko povezana s književnošću i pripovijedanjem. Ona je prizor iz kojeg bi se trebala moći ispripovijedati priča. Ima svoju atmosferu, prepoznatljiv stil fotografa. Dok sam se pripremala za pisanje Svetkovine fotoaparatom sam bilježila prizore koji su mi bili važni, uzbudljivi, poticajni… i naposljetku sam završila sa stotinama fotografija za koje nisam znala hoće li mi uopće za nešto poslužiti, ali sam vrlo brzo shvatila da bi mogle dati autentičnost pričama jer sam junake i junakinje smjestila upravo na ta mjesta, u sobe sada napuštenih kuća, dvorišta, voćnjake, polje, obalu rijeke, šumu.
- Prva knjiga, zbirka priča Svetkovina izašla je kad ste imali 38 godina. Mnogi će reći dosta kasno, ja ću reći taman. Zašto (tek) tada? Jeste li pisali i ranije, i koliko, je li bilo vremena za pisanje?
Za mene je to bilo idealno vrijeme jer sam u dobi u kojoj imam određena iskustva, neophodna za pisanje o ljubavi, majčinstvu, bračnim odnosima i u kojoj mogu dobro razumjeti svoje junake i junakinje. Ne tvrdim da pisac mora iskusiti sve o čemu piše, ali je razumljivo da su interesi jako mlade i zrele žene različiti te da drugačije promatraju svijet. Prvu knjigu sam objavila s 38 godina, ali tome je prethodio višegodišnji rad, trebalo mi je dugo da se odvažim i objavim prvu priču, ali negdje je trebalo započeti i izgraditi samopouzdanje. Možda bih započela i ranije, ali moj je svakodnevni raspored uz posao, poslijediplomski studij i troje djece bio pretrpan i navečer bih dok bih čitala bajke za laku noć zaspala s djecom. Oduvijek težim tome da imam vlastiti svijet odvojen od braka i majčinstva, i pronašla sam ga u učenju, čitanju i pisanju.
- Dosta pratim scenu ljubitelja književnosti, i primjećujem, osim hvale od strane struke, jednoglasno oduševljenje Vašim djelima i kod publike. Je li Vas iznenadio takav prijem publike, posebno s obzirom da teme o kojima pišete nipošto nisu „light“?
Dok pišem ne razmišljam o tome kako će knjigu prihvatiti kritika i čitatelji, fokusirana sam na priču koju pripovijedam i na likove za koje sam se vezala. Bila sam vrlo nestrpljiva dok sam čekala da se objavi prva knjiga i vrlo osjetljiva na komentare, ali jako brzo sam naučila prihvatiti i one negativne i sada me se gotovo ne dotiču. Ne znam je li to dobro, ali je tako. Kritika i publika su dobro prihvatili moju književnost uzimajući u obzir da jezik kojim pišem čitatelju ponekad otežava da se probije kroz tekst i od njega se očekuje da čita iz bjelina, mjesta koja su namjerno prešućena.
- I za kraj, tko o čemu, ja ću uvijek o knjigama. Recite nam nekoliko autora i/ili djela kojima se uvijek rado vraćate, i koji su imali poseban utjecaj na Vas.
Herta Müller je svojom književnošću kreirala specifičan univerzum, ona pripovijeda osobitim, poetskim jezikom koji mnogi doživljavaju hermetičnim, međutim, zauzvrat dobiju nevjerojatno čitateljsko iskustvo. Niz je romana kojima se vraćam, takvi su Majstor i Margarita koji uz Anu Karenjinu prikazuje jedan od najljepših ljubavnih susreta, fatalnih, dakako, te upečatljivih prizora kakav je dolazak profesora Wolanda u Moskvu. Potom Nevidljivi gradovi Itala Calvina koji zahvaljujući izvrsnoj prevoditeljici Tatjani Peruško možemo čitati na hrvatskom jeziku u novom izdanju. Nemamo ovdje dovoljno mjesta za svu književnost koju volim, ali spomenut ću ovogodišnju dobitnicu Bookera Jenny Erpenbeck koja me trenutno posve obuzela romanom Kairos. Kakva vještina pripovijedanja!
Foto: Marijana Baškarad, Privatna arhiva, Fraktura