Prije nekoliko smo vam tjedana donijeli razne ljetne preporuke za čitanje. Od krimića preko drama do ljubića – pobrojali smo naslove za svačiji ukus. Međutim, simpatičan komentar s Instagram profila Isti ćaća skrenuo nam je pažnju na istoimenu knjigu koja bi se jednako uspješno mogla uklopiti na našu ljetnu knjišku listu. Priča iza knjige intrigantna je kao i ona o kojoj se radi unutar korica. Iako je lako pomisliti da iza naslova tako tipičnog za našu zemlju stoji hrvatski autor, roman Isti ćaća potpisuju dva mlada Francuza, Benjamin Edgard i Julien Renault koji u Hrvatskoj žive više od šest godina.
Novinari, bratići, odnedavno i autori – preselili su s pariških ulica na one zagrebačke i ovdje ostali. Baš svi izvan Francuske imaju određenu viziju života u Parizu. Raskrinkali smo je s Julienom i Benjaminom, otkrili koji to faktor X doista imaju Francuzi, kako se razlikuju naši pogledi na svakodnevicu i kako je nastala knjiga koja će nam se ovih dana naći u rukama.
- Prije svega, čestitamo vam na novoj knjizi! Kako se pojavila ideja za knjigu, što vas je potaknulo da ju odlučite napisati i koliko je bilo izazovno?
Iskreno, nikad nismo mislili da ćemo pisati knjigu, osobito ne o Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku. Ideja se rodila s vremenom, sama od sebe, promatrajući ljude kako žive, kako se ponašaju, kako razmišljaju… Kada smo radili kao novinari, gomilali smo informacije, posebno puno priča i susreta s ljudima iz raznih krajeva Hrvatske. Na neki način, knjiga je sociološki roman hrvatskog društva.
- Možete li nam malo približiti radnju i likove koje upoznajemo u priči?
Ova priča ima dva glavna lika. Oni su prikaz stotina priča i likova koje smo upoznali ovdje. Luka je tipičan moderan mlad čovjek. Odselio je u Njemačku zbog posla i novca i nije se želio vratiti jer misli da u Hrvatskoj za njega nema budućnosti. Na kraju on se vraća kad mu umre ćaća. I ta bol i taj osjećaj otvaraju dosta egzistencijalnih pitanja oko smisla života. Izgubljen je jer ne pronalazi ni novi put ni primjerene odgovore. Dopisuje se s Miljenkom koji je najbolji prijatelj njegovog pokojnog oca. Na taj način, on širi svoj pogled i pokušava otkriti korijene svojih problema. Otvara svoju dušu i srce koji su prije toga bili dosta zatvoreni zbog brojnih obrambenih mehanizama. Kroz razmjenu pisama oni nam pružaju pravu sliku hrvatskog društva i grade mostove između stare i nove generacije. Odlučili smo se na epistolarni roman jer se na taj način čitatelji mogu bolje identificirati s likovima i dublje ih upoznati.
- Knjigu ste nazvali Isti ćaća – riječ je o svima nam dobro poznatoj frazi ovdje u Hrvatskoj. Pronalazite li vi, danas kada ste odrasli, elemente svojih roditelja u sebi? Uhvatite li se u određenom trenutku da mislite ili radite točno ono što inače misle ili rade vaše očevi?
Naravno. Promatrati sebe kao pojedinca bez ikakve veze s prošlosti ili s ljudima koji te okružuju ogromna je greška našeg doba. Vlastito ponašanje je odraz ponašanja vašeg oca, majke, djeda i još šire, vaše kulture i vašeg jezika. Sve navedeno određuje vaš pogled na život. Danas se pokušavamo osloboditi svih veza jer želimo biti slobodni. Ako tako razmišljaš, svu krivnju prebacuješ na sebe, misliš da možda ti imaš problem i tražit ćeš individualna rješenja (terapije, lijekove, selfhelp knjige), a na kraju nećeš riješiti ono što te muči u dubini. To je začarani krug. Otkad smo došli ovdje, više nego ikada razumijemo koliko smo u suštini doista francuzi i koliko u sebi nosimo elemenata naših roditelja.
- Pišete o udaljenosti među ljudima, fenomenu koji se svima nama događa i koji možemo promatrati kao svojevrsni paradoks, pogotovo u moderna doba društvenih mreža u kojem živimo. Kako ju vi definirate, gdje i u kojim trenucima ju najviše primjećujete? Ima li lijeka toj udaljenosti?
Veza između ljudi bila to ljubav ili prijateljstvo zahtjeva vremena, pažnje i snage jer se ona ne može održati sama. U nekom smislu to je pravi „posao“. Problem je da danas imamo puno manje vremena zbog posla i bržeg tempa života. Pravi lijek je truditi se što je više moguće staviti strah na stranu, prestati računati u glavi (joj radim sutra, nemam vremena, umoran sam…) i prilaziti čak i nepoznatim ljudima. Istina je da uvijek postoji neki rizik i da ponekad možeš biti razočaran ili nezadovoljan, ali ako ništa ne probaš, na kraju ništa ni ne dobiješ.
- Priča zadire duboko u ljudske odnose, ali i pojave, navike i stvari vrlo specifične upravo za Hrvatsku i naš mentalitet. Raspliću se i događaji koji su ukorijenjeni u ovo društvo i svakako su ga obilježili. Već ste dugi niz godina ovdje, ali ipak je impresivno kako identificirate hrvatsku kulturu. Kako ste najviše učili o Hrvatskoj, upijali priče i iskustva?
Kao što smo rekli maloprije, mi idemo svugdje i družimo se s raznim ludima. Razgovaramo na isti način i iskreno bilo to s ribarom, s konobarom, s frizerom ili s političarima, profesorima i novinarima. Svi imaju nešto za zanimljivo za reći. Svi ljudi nas nadahnjuju i tako se bogatimo tuđim iskustvima, pričama i životnim anegdotama. Željeli smo se asimilirati i ljudi su nam uvijek ljubazno pružili ruke. Prihvaćali smo pozive na svadbe, hrvatske večere, sport, zabave, pripremanje ajvara ili rakije, ronjenje dagnji.. i tako smo ušli u srž društva.
- Vaša priča u Hrvatskoj zapravo počinje u Novigradu koji vas je oduševio na prvu. Međutim, što vas je zadržalo u našoj zemlji i u kojem ste trenutku znali da je ostati ovdje ona prava odluka?
Da budemo iskreni… Prvo, žene. (smijeh) Ipak smo Francuzi. Šalu na stranu, Hrvatska je jako lijepa zemlja. Svugdje se mogu otkriti krasna mjesta zbog čega mislimo da je jedna od najljepših zemalja u Europi, iza Francuske naravno. (smijeh)
- Iz Pariza ste doselili zajedno. Kako je izgledao vaš život u Hrvatskoj na samim počecima? Kako ste funkcionirali zajedno u sasvim novoj okolini? Što mislite, kako bi se snašli sami, pojedinačno?
Bilo je vrlo teško na početku kada ne znaš ni jezik ni kulturu. Ponekad se priupitaš „Majko mila, što radim ovdje?!“. Prvo smo htjeli savladati hrvatski jezik jer bez toga ne možeš ništa konkretno napraviti. Da je svatko bio sam to bi nam bilo puno teže i izazovnije. Kada ti je teško i živiš u inozemstvu, jako je važno imati blisku osobu pokraj sebe. Općenito, živjeti sam je teško. Kada živiš s nekim, puno naučiš o samom sebi i napreduješ kao osoba jer ne možeš raditi sve po svome i u vrijeme kada to želiš. Postaješ odgovorniji i uviđaš svoje mane. Ako si okružen dobrim ljudima s njima se možeš i poistovjetiti, iskreno ti kažu što ne valja i tako puno učiš.
- Sjećate li se neke anegdote, simpatične situacije kad ste tek došli koju posebno pamtite, a koja vas uvijek nasmije kad je se sjetite?
Ima ih dosta. Nevjerojatno nam je bilo kada smo prvi put vidjeli čovjeka koji je stavljao Coca-colu u vino, a on nam je sav sretan rekao «Super je, to se zove Bambus». Mislili smo da nas zafrkava, da je to neka šala. Kada bi to napravio u Francuskoj svi bi mislili da je poludio!
- Oboje ste iz Pariza, bratići ste, odabrali ste Hrvatsku, a čak dijelite i struku – novinarstvo. U čemu ste još slični, a u čemu se apsolutno razlikujete?
Znatiželjni smo. A kao Francuzi, volimo pričati o ženama i volimo zabave do dugo u noć. Ipak smo karakterno vrlo različiti. Benjamin je vise temperamentan, a Julien vise laganini. Benjamin je više organiziran u svakodnevnom životu, a Julien u kuhinji.
“Ovdje je ritam života sporiji, a ljudi opušteniji”
- Skrasili ste se u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu – po čemu se vaša svakodnevica ovdje razlikuje od one u Parizu?
U Parizu smo najčešće u metrou, dakle mnogo vremena provedemo ispod zemlje. U Zagrebu je život sličniji srednje velikom francuskom gradu poput Bordeauxa ili Nantesa. Zagreb ima jedan centar dok ih je u Parizu nekoliko. U Parizu živi puno više ljudi i samim time je stalan osjećaj užurbanosti i strke. Kod nas ima izrazito puno ljudi različitih nacionalnosti, dok ovdje nije tako. Svime time stvara se više životnih prilika i puno lakši put ka upoznavanju novih kultura. Nedostatak je što se grad mijenja i gubi svoj identitet i autentične francuske navike. Pariz poput Londona ili New Yorka je prava metropola dok Zagreb to nije. Ovdje je ritam života sporiji, a ljudi opušteniji. U Parizu je puno izraženiji natjecateljski duh među ljudima i radi se punom parom za vlastite ciljeve što može biti vrlo stresno i naporno.
- Francuzi su diljem svijeta uzor i izvor inspiracije, od kulture, preko ljepote, pa sve do mode. Kako biste vi objasnili taj faktor X? Zašto je baš dobro biti Francuz?
Francuze prije svega vodi stalna ludost i ljubav. Nemamo želju biti poput ostalih. Treba razumjeti da je Francuska sinonim za određeni način života: mješavina političkih i ljubavnih strasti, ljubavi prema hrani i stalnih pobuna. Kroz povijest je bilo kraljeva, kraljica, osvajača, sjajnih ljudi i nevjerojatnih ljubavnih priča! Jedina smo država na svijetu gdje predsjedniku, kada ima ljubavnicu, poraste popularnost. Sve je to umotano u ljepotu, uzvišenost, eleganciju i finoću. To se odražava, među ostalim, na modu, kulturu, način ponašanja i prehranu. Da ne zaboravimo, francuski jezik je jedan od najzastupljenijih jezika na svijetu, a cijenjen je zbog svoje ljepote i elegancije.
“Francuze prije svega vodi stalna ludost i ljubav”
Odmalena, učite uz najpoznatije pisce poput Balzaca, Stendhala, Flauberta, Camusa… Svi oni govore kako voljeti, uživati u životu i proživjeti razne pustolovine, a vaša obitelj vam, na ovaj ili onaj način, to prenosi. Narod najbolje razumije što znači voljeti život. Zbog toga nam smeta stalno upotreba engleskog jezika i engleskih riječi u francuskom ili hrvatskom jeziku. Oni smatraju da su svijet osvojili McDonald’som i ekonomijom, dok smo ga mi osvojili s ljubavlju i strašću! U Francuskoj ljubav nije šala. U raznim jezicima koriste se izrazi „french kiss” i „rendez-vous“. Ljubav nam je iznad svega. Govorimo o tjelesnoj i senzualnoj ljubavi. Kao što Saint-Exupery u svom djelu Mali Princ navodi: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo“. Na francuskom imamo puno riječi koje izražavaju osjećaj ljubavi, npr. „embrasser, toucher, frôler, caresser, câliner…“. Naš faktor X je stalna želja za uzbudljivim i nepredvidivim osjećajima. To je nešto što osjećate u svom tijelu i što vas potiče na stalni doživljaj novih iskustava.
- Ovdje ste više od sedam godina i ne sumnjamo da vam je Zagreb postao drugi dom. No, svi smo povremeno skloni nostalgiji i onom homesick osjećaju. Postoje li i za vas momenti kad vam nedostaje Pariz, određena pariška mjesta, posebna gradska vibra – koja vam mjesta, prizori i trenuci ipak zafale?
Što nam fali je ludost i nepredvidivost u životu. U Francuskoj s lakoćom riskiramo, posebice kad pretpostavimo da se nešto lijepo može iz toga izroditi. Vodimo se svojim instinktom i osjećajima i spremni smo izmijeniti naše planove u trenu. Život je ljepši kada ne znaš što će se dogoditi ovog vikenda, ili sutradan, zar ne? U svakom slučaju, kada si takav imaš uvijek mnogo lijepih uspomena i iskustava.
- Interesantan ste tandem, posebno književni. Planirate li nam zajednički predstaviti još kakve pisane priče u budućnosti?
Nikada ranije nismo ni pomislili da ćemo napisati knjigu, a napisali smo ju. Čovjek ne zna što budućnost donosi i koja će se vrata otvoriti. Živi bili pa vidjeli!
Foto: Marin Gospić, Instagram
