Journal Book Club: ‘Na kraju balade’ melankoličan je best-seller koji ćete čitati s knedlom u grlu
Teško je izdvojiti pozitivne stvari koje nam je 2020. donijela, ali kad bismo morali podcrtati jednu onda bi to bila masa genijalnih knjiga koje su nam došle pod ruku. Ganutljive biografije, moderne millennial protagonistice i žensko pismo tek su neki aspekti koji su nam obilježili svijet knjige. Utapanje vremena u toj spektakularnoj fikciji pečat je ove godine.
I baš na koncu iste, na policu s knjigama ušetao je prvijenac autorice Anne Griffin ‘Na kraju balade’ i nametnuo se jednom sasvim običnom, životnom i toplom pričom.
Na kraju balade ili doslovno When All Is Said
Na samom početkom nalazimo se u hotelu Rainsford u malom gradiću u Irskoj gdje glavni protagonist postaje Maurice Hannigan. Ovaj 84-godišnji muškarac sjedi u polupraznom baru hotela, potpuno sam izuzevši novu konobaricu Svetlanu zaduženu da mu donosi piće.
“Došao sam da se sjetim svega što sam bio i svega što više nikad neću biti.”
Sasvim je jasno iz Mauriceovih uvodnih riječi da je ova večer, iako repriza mnogih u njegovoj odmakloj dobi, nešto drugačije. Na prvu pomalo prgav i odbojan muškarac ima plan i prije nego što ga dokrajči vodi nas kroz svoj život u pet zdravica. Svaka je od zdravica jedno poglavlje, posvećeno pet ključnih osoba u njegovom životu. Maurice nas, nazdravljajući svom bratu Tonyju, kćeri Molly, šogorici Noreen, sinu Kevinu i konačno supruzi Sadie, vodi kroz desetljeća svog života u kojem nije uvijek činio ono što je možda trebao.
Ljudi o kojima govori više nema, davno su preminuli, osim sina Kevina kojem se i obraća cijelo vrijeme. Ipak, kroz njegov gorko-sladak osvrt na anegdote i uspomene s njima, čine se kao da su cijelo vrijeme tu negdje, s Mauriceom u tom praznom baru.
Priča s kojom ćete se i previše poistovjetiti
Kao što smo već naglasili, 2020. iznjedrila je likove s fascinantnim životnim pričama, uspjesima, padovima i kompleksnim razmišljanjima. Maurice Hannigan sušta je suprotnost svima njima. Jednostavan je čovjek koji je život proveo u zemlji i poljima, ponekad i previše surov za, recimo, ‘mekane’ osobnosti svoje supruge i sina. Kad biste ga znali u stvarnom životu, zamjerili biste mu neotesanost zbog koje je mu je tako lako na prvo upoznavanje prišiti etiketu bezosjećajnog i ogorčenog starca.
Zdravicu po zdravicu, gotovo opipljivo možete osjetiti kako te grube slojeve kida sa sebe. Melankolijom prožete priče o članovima obitelji teško je prelistati bez knedle u grlu jer Maurice je iskren tek danas, tek sad u tom baru u kojem žali za tolikim situacijama u životu. Kad pišemo o knjigama, nerijetko obraćamo pažnju na svakojake društvene komentare, britke osvrte na današnju situaciju u svijetu. Ne bi li pronašli barem jedan društveno angažirani potez u pričama. ‘Na kraju balade’ proteže se na nekoliko desetljeća tijekom kojih se irsko društvo neupitno mijenjalo. No, nikad, niti u jednom trenutku knjiga ne skreće u tom smjeru i konstantno ostaje samo nevjerojatno osobno pismo glavnog lika s kojim se istovremeno teško i tako lako poistovjetiti.
“Bilo je ljubavi, ali one irske vrste – rezervirane i posramljene svojom ljudskošću”
Jer mnogi su od nas jednom požalili zbog grube riječi nekome koga više nema ili nisu znali objasniti zašto su tako zatvoreni prema bliskim ljudima. Maurice je netko tko u svojoj 85. godini više nema prostora za mijenjanje i ostaje mu jedino promišljanje o tome što je mogao reći drugačije, što malo nježnije, a što je jednostavno mogao reći.
Klasičan stil pisanja koji neće svima sjesti
Anne Griffin napisala je dirljivo i nostalgično štivo koje ostavlja onaj gorko-slatki okus u ustima. ‘Na kraju balade’ jedna je od onih knjiga zbog koje se smijete pa ste odjednom u suzama i ispočetka. Na emociju koju nam knjiga servira reagirat će baš svi, ali isto se ne može reći za stil pisanja. U posljednje vrijeme načitali smo se zaista originalnih knjiga; od ‘Daisy Jones and the Six’ pisane u formi intervjua pa do ‘Queenie’ prožete Twitter slengom, mini dijalozima u porukama i slično. Griffin piše sasvim suprotno. Možda bismo najlakše njezin stil mogli opisati čisto ‘lektirski’, sporije i jednostavno klasično. Za prepustiti se priči potrebno je više vremena jer se i radnja sporije razvija. Ništa drugačije, doduše, ne bi pristajalo karakteru Mauricea Hannigana čije će nam se cinične, a zatim dirljive riječi dugo motati mislima.
Foto: Mozaik knjiga, Instagram
