Putovati (s) knjigama: Iva Biondić s francusko-korejskom reinkarnacijom Marguarite Duras – Elisom Shua Dusapin

Knjige, priče, koje mi se uvuku pod kožu najčešće su strastvene, suptilno nabijene emocijama, često tužne, nekad luckaste, nerijetko začudne… Rijetko mi se desi da mi se pod kožu zavuče hladnoća neke priče, a Zima u Sokchu je baš takva priča od koje mi se neprimjetno na neki čudesno privlačan način zaledio dio duše.

Elisa Shua Dusapin, autorica koju su odmah po izlasku ovog njenog romana prvijenca zbog stilističko minimalističke preciznosti i poetične metafikcije usporedili s Marguerite Duras, svoju priču o likovima nasukanima u pustoši jednog ljetnog odmarališta obavija riječima u ledenu zimu na granici Sjeverne i Južne Koreje, mirise ribarnice, nadu i bol tjelesne dismorfije, razlivenu tintu i suze, ljubavno-mržnju između kćeri i majke, kliničku bliskost i neslomljivu izolaciju tijela…

Noirovski pokušaj skiciranja identiteta

Priča je to o likovima koji žele biti netko, ali ne znaju ni tko ni kako to biti, koji se gube u fizičkim metamorfozama i traže u drugima, hrani, pričama i potezima perom, žude za bliskosti s drugima, ali se boje drugosti… Zima u Sokchu toliko je moćna i čudesna da je Elisi donijela brojne nagrade, desetine izdanja na raznim jezicima svijeta, kazališnu adaptaciju kao i filmsku koja se upravo snima u Južnoj Koreji. S Elisom sam razgovarala tijekom njenog kratkog boravka kod kuće u Švicarskoj.

• Tvoja knjiga Zima u Sokchu čita se kao neki osebujni miks skandinavskog Noira, francuskog stripa i neobične čudnosti korejskog filma – možeš li svoju priču zamisliti u nekom od tih žanrova?

Moji izvori inspiracije podjednako su literarni koliko i vizualni; intrigira me pripovijedanje u slikama. Kada pišem, pokušavam ispričati stvari kroz slike, bez obzira na to što su moj alat riječi. Naravno, korejska kinematografija mi je poznata, ali skandinavski noir nije. Ako i postoji neki utjecaj, on je ili slučajan ili vrlo nesvjestan.

Kad sam pisala Zimu u Sokchu, nisam imala na umu određeni žanr, sve je proizašlo iz vrlo intimnog, osobnog materijala. Danas se knjiga adaptira za kazalište i kino – u čemu ne sudjelujem; adaptacija metamorfozira ovisno o žanru.

• Napisala si taj roman kad si bila vrlo mlada – gdje si tada živjela? Otkud toliko mraka u tebi u tako ranim godinama?

Živjela sam između francuskog i njemačkog govornog dijela Švicarske, Francuske i Južne Koreje. Kao vrlo mlada bila sam senzibilizirana na diktate o izgledu, tijelu, bilo je nasilja u življenju kao mlada žena, posebno zato što se nigdje nisam osjećala kao doma, gdje god da sam bila dio mene se uvijek osjećao strankinjom. Pisanje ove knjige bilo je neka vrsta potrage za identitetom, u godinama kada mi je to pitanje bilo vrlo važno.

Paradoksalne metamorfoze

• Neki od tvojih likova u romanu metamorfoziraju kroz estetsku kirurgiju, a drugi kroz putovanja – što si ti koristila, što ti koristiš, za svoje osobne metamorfoze?

Danas si manje postavljam pitanja o identitetu na geografskoj i kulturnoj razini jer kroz knjige otkrivam svoj odnos prema svijetu. Od djetinjstva govorim nekoliko jezika i vjerujem da me svijest o drugosti u komunikaciji fascinira do te mjere da se ta tema stalno, nehotice, pojavljuje u mom radu.

• Koreja ima jednu od najvećih stopa estetskih operacija mladih ljudi na svijetu – što pokušavaju poboljšati, promijeniti…? Jesi li i ti imala potrebe za estetskim metamorfozama?

Upravo me nerazumijevanje tog fenomena nagnalo da ga istražujem u romanu. Estetska kirurgija lica je direktno povezana s identitetom. Zašto cijela država ima potrebu za poboljšanjem, što ne prihvaća o sebi, i na koji način. U Koreji me jednom netko pitao tko je moj kirurg. Uglavnom ove operacije imaju svrhu da ‘pozapadnjače’ crte lica. Kada sam rekla da sam Euroazijka po rođenju, njihovo divljenje pretvorilo se u prezir jer nisam 100% Korejanka. Taj paradoks me fascinira.

• Kako ti gledaš na svoje euroazijske korijene – s ponosom ili nekom vrstom zbunjenosti? Gdje se osjećaš kao kod kuće? Na kojem jeziku razmišljaš?

Kad sam bila dijete bilo me sram mojih euroazijskih korijena jer sam odrastala u dijelu Švicarske gdje je bilo vrlo malo stranaca. No onda sam i vrlo brzo shvatila da od toga mogu stvoriti bogatstvo. Razmišljam na francuskom. Ali kada sam u nekom dijelu svijeta čiji jezik razumijem, nekada mogu razmišljati i na engleskom, korejskom ili njemačkom.

Ja se zapravo nigdje ne osjećam kao kod kuće i sada prihvaćam tu nelagodu, uravnotežena mogućnošću da pišem.

Priče koje se oblikuju lingvistički i izolacijom

• Koliko je za tebe kao pisca važan odnos prema jeziku? Je li Zima u Sokchou kao priča oblikovana i jezikom kojim si ga pisala – francuskim? Bi li to bila drugačija priča da si ju pisala na korejskom?

Napisala sam ovaj roman zbog svega što više nisam mogla reći na svom materinjem korejskom jeziku, koji sam bila zaboravila prije nego što sam ga ponovo malo naučila. Dijaloge sam slagala, promišljala na korejskom pa ih onda u glavi prevodila na francuski. Moj korejski je vrlo bazičan što je sigurno utjecalo na činjenicu da moji likovi imaju problema u komunikaciji. I moj odnos prema francuskom nosi svojevrsnu napetost jer se ne osjećam legitimno koristeći ga, iako je to jezik mog oca. Ne znam korejski dovoljno dobro da bih na njemu pisala pa ga ne propitujem tako.

• Trebaš li putovati da bi mogla pisati o mjestima i pričama koje čuvaju kao što to mora tvoj lik stip-crtača Yan?

Nikada nisam putovala samo putovanja radi, već ili da vidim svoju obitelj ili da pokušam shvatiti međukulturalne i među jezične odnose. To me dovelo do pisanja romana i teško mi je zamisliti svoj život na drugi način. No nemam neke posebne uvjete za pisanje, osim potrebe za velikom mentalnom dostupnošću pa sam mjesecima izolirana kad dovršavam roman.

• Francuski Elle usporedio te s Margarite Duras – koliko je ona utjecala na tebe kao spisateljicu?

Kad sam pisala Zimu u Sokchu bila sam pod dojmom Ljubavnika i pročitala sam sva Durasina djela. Poslije sam se morala malo distancirati od nje jer je njen glas toliko jak, toliko čaroban da čovjek dođe u rizik pisati kao ona. Na mene su utjecala i djela Marie NDiaye, Yoko Ogawa, Marlen Haushofer… Moji utjecaji variraju u različitim periodima života. Imam potrebe čitati i kratke priče kao i poeziju. Kratka forma mi je važna. A s obzirom na to da pišem i za kazalište i za filmove, pokušavam ostati što otvorenija za utjecaje.

• Na čemu sada radiš i gdje živiš?

Upravo sam se vratila sa spisateljske rezidencije u Dordogne gdje sam završila svoj četvrti roman koji će biti objavljen u kolovozu ove godine. Sada ću biti desetak dana kod kuće u Švicarskoj pa onda idem u Koreju gdje se snima ekranizacija mog romana Zima u Sokchu. Nakon toga idem na literarni festival u Madrid prije nego što produžim na promotivnu turneju različitih prijevoda moje knjige.

Tekst: Iva Biondić

Foto: Romain Guélat, Privatno vlasništvo Elise Shua Dusapin, Hena