Književnost je vrlo svrhovita. Može poslužiti da pobjegnete iz sadašnjosti u neko drugo vrijeme ili da se mentalno transportirate na drugo mjesto, to možete učiniti zato da dok ste uronjeni u nečiju tuđu stvarnost vašu privremeno anestezirate ili da istražite svijet kroz tuđe oči, uši, srce i kulturu… No nekad književnost može i treba služiti da bi nas osvijestila da postoje neke tužne, grube, teško shvatljive i još teže prihvatljive stvarnosti. O takvim stvarnostima piše Mariana Enriquez u svojoj zbirci priča „Što smo izgubili u vatri“ – njeni likovi s ulica Buenos Airesa, cesti Argentine i Paragvaya izgubljeni su u neredu, nasilju, prljavštini, okultnih praksama…
Priče Mariane Enriquez teško je čitati, ali treba ih čitati kao podsjetnik i upozorenje kakav život može biti i je na jednom drugom kontinentu, da horor na rubu gotičke fantastike nije proizvod nečije imaginacije nego okrutna stvarnost, da vijesti iz crne kronike same pišu priče… S Marianom sam razgovarala povodom izlaska njene zbirke priča na hrvatskom u izdanju Hena Com otkrivši da specifičan odabir tema i stila pisanja smatra nekom vrstom neizbježnosti, uzročno-posljedične veze svojeg novinarskog i građanskog svjedočenja života u Južnoj Americi.
- Kada se spominje latinoamerička književnost ljudi obično pomisle na magiju magičnog realizma. Ali čitajući tvoju knjigu „Što smo izgubili u vatri“, ili „Delirij“ Laure Restrepo na primjer ili „Spaljene“ Antonia Ortuña, kod vas suvremenih latinoameričkih autora ne osjeća se baš neka ugodna magija nego više neki naturalistički dokumentaristički horor…
ME: Mnogo stvari je problematično s tim stereotipnim pogledom na našu književnost. Prije svega nedostatak poznavanja urbanizirane Latinske Amerike i koliko su brutalni ti gradovi. A i čini mi se nekad da ostatak svijeta nije čitao što se ovdje događalo otkako je prva knjiga Gabriela Garcie Marqueza izdana, a to je bilo prije više od 60 godina! Puno se toga promijenilo. Ono što danas mlađi pisci rade je jako daleko od magičnog realizma prije svega jer žanr nije esencija – nije kao da ti to dođe prirodno ako si odavde. A i zato što je to bilo jako davno. Mi smo se umnogome promijenili ali to nije registrirano van Latinske Amerike. Ja ne poznajem niti jednog latinoameričkog pisca koji bi rekao da piše magični realizam.
- Kako bi ti opisala stil kojim ti pišeš?
ME: Pišem horor i fantastičnu književnost sa snažnim realističnim i socio-političkim backgroundom.
- Imala sam problema sa spavanjem nakon što sam pročitala tvoje priče. Da li ti je intencija da tvoji čitatelji imaju problema sa spavanjem?
ME: Da! Šalim se. Ali horori trebaju biti uznemirujući. Nije da ja baš uživam traumatizirati druge ali smatram da ono što pišem treba uzdrmati čitatelja.
- Nakon što sam pročitala tvoju priču „Our Lady of the Quarry“ koju je objavio The New Yorker stvarno sam se nelagodno osjećala. I palo mi je na pamet odmah da te želim pitati – pišeš li ti iz pozicije (svoje) neugode.
ME: Da, mislim da pišem iz pozicije neugode. Ne mislim da je moj posao kao pisac da ljudima olakšam ispačeni svijet. Pišem o onome što me muči.
- Voliš li ti čitati priče, romane koji ti izazivaju nelagodu? Što ti preferiraš od književnosti kao čitatelj?
ME: Apsolutno. Volim književnost koja izaziva nelagodu. Od žanrova volim posebno fantastiku, neobične priče i horore i pisce poput JG Ballarda ili Shirley Jackson na primjer. Volim svakakve stilove, mislim da je moja omiljena spisateljica Toni Morrison ali i Jorge Luis Borges.
- Koji su tvoji literarni uzori i utjecaji? Borges se svakako osjeća ali i Manuel Puig…
ME: Apsolutno. Od onih koji su pisali na španjolskom. Ali volim i Stephen Kinga, i kao što sam ranije spomenula i Shirley Jackson, Toni Morrison, JG Ballarda… američki i britanski autori su imali snažan utjecaj na mene.
- Tvoja zbirka priča „Opasnosti pušenja u krevetu“ među finalistima je ovogodišnje Bookerove nagrade koja će biti dodijeljena sljedećeg tjedna. A i primila si već brojne važne književne nagrade. Da li su ti one važne?
ME: Jesu ali nagrade ujedno dolaze i sa očekivanjima i to onda ponekad kondicionira pisca a ne želim a se to meni desi. Želim zadržati svoju slobodu bez osjećaja očekivanja od drugih.
- Urednica si Pagina12 novina i portala u Buenos Airesu. Ako moj španjolski nije pretjerano zahrđao riječ je o primarno političkim novinama. Kako kombiniraš politiku i horor?
ME: Gle, na ovom kontinentu politika može biti blizu hororu, a nekad mislim da se i vi u Hrvatskoj možete poistovjetiti s tom usporedbom kao i vjerovatno svi svuda do neke mjere. Ali nije da ja baš to miješam – novine su vrlo ljevičarske i imaju jasnu uredničku politiku a ja sam urednica umjetnosti i kulture pa novinarstvo i literatura dolaze iz različitih mjesta.
