Ruska spisateljica tatarskih korijena Guzel Jahina (rođ. 1977.) jedna je od onih ne baš čestih književnih senzacija, koje svojim prvijencem pometu sve rekorde čitanosti, prevode se na desetke jezika i pokupe nebrojene nagrade. Upravo se to njoj dogodilo, sa sjajnim i izuzetno zanimljivim romanom „Zulejha otvara oči“, o sudbini neuke Tatarke u jeku staljinističkih progona. Nesvakidašnja priča inspirirana životom njezine bake Tatarke, povela nas je na očaravajuće putovanje bespućima Rusije, uz brojne tatarske legende i reference, o kojima zapravo znamo malo ili ništa, i otvorila nam je sasvim novi, drugačiji svijet.
Povijesni kontekst romana
Ako ste se pitali kakav je njezin novi roman, i da li je upala u ono poznato „prokletstvo prvijenca“, moram odmah konstatirati da, srećom, nije. ‘Volgina djeca’ roman je koji nas vodi u Gnadenthal, (izmišljenu) njemačku koloniju na lijevoj obali rijeke Volge. Gnadenthal kao takav možda je dramatski izmišljen, ali nije izmišljeno to da je ruska carica Katarina Velika u 18. stoljeću pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog carstva. I upravo tako, privučeni obećanjem državljanstva, obradive zemlje, uz zadržavanje materinjeg jezika i kulture, stigli su doseljenici iz Njemačke, te je tako nastalo njemačko Povolžje. Kasnije je uspostavljena Autonomna Sovjetska Republika Povolških Nijemaca, koja je trajala do 1941., kada su Nijemci deportirani u Sibir i Kazahstan… Ovaj povijesni kontekst nam se otkriva već na koricama (o njemu, naravno, pojma nisam imala), a dalje pratimo priču i sudbinu seoskog učitelja (šulmajstera), Jacoba Ivanoviča Bacha, povolškog Nijemca.
Bach je po svemu zapravo nezanimljiv, dosadnjikav, i predvidiv, s jednako tako pravocrtnim životom: škola, učenici, pokoja oluja koju obožava, i Schiller i Goethe kao najveće ljubavi. On je seoski učitelj, mali čovjek, pomiren u potpunosti sa svojom beznačajnošću, svjestan toga da mu se u životu vrlo vjerojatno neće dogoditi ništa zanimljivo, pustolovno, značajno niti veliko. Međutim, i ne sluteći što se to kotrlja prema njemu, Bach prihvaća ponudu da poučava djevojku, Klaru Grimm. Iako ih (zbog naredbe njezina autoritativnog, zastrašujućeg oca) dijeli platneni paravan, te Bach osim strogog poučavanja s Klarom nema nikakav kontakt, a niti ima pojma kako djevojka izgleda, u nju se gotovo odmah bezglavo zaljubljuje. Dalje kreće velika priča o malome čovjeku, njegovom životu, i njegovoj borbi sa strahom, a sve to dok se izmjenjuje ljubav, mržnja, tragedije, rođenja, smrti, povijesni i politički događaji. „Volgina djeca“ je zapravo nevjerojatna pustolovina, koja traje od 1916. do 1938.
Neočekivani povijesni događaji mijenjaju i razdiru izolirani svijet mirnog i predvidivog Povolžja: Ruski građanski rat smjenjuje glad, te najzad kolektivizacija i raskulačivanje, uz brojne parole i indoktrinacije… Bach, nijem od velike tragedije koja ga je zadesila, stoji po strani, izoliran, promatra, pamti i bilježi sve te događaje . Koliko god se držao po strani, na zaklonjenom imanju mimo svih puteva, ipak ga nesmiljena povijest sustiže, ne ostavljajući mu izbora doli da se uhvati ukoštac sa svojim strahovima, nekako ipak zgrabi život za vrat, i iz njega izvuče maksimum.
Slika goleme Rusije i malog čovjeka
U ovome impresivnom romanu izuzetnog dojma opisana je golema Rusija, koja je doista tolika, da u njoj možemo pronaći različite utjecaje, nebrojene legende, toliko ljudi najrazličitijeg porijekla, i toliko priča, a koje se sve suptilno i nenametljivo provlače kroz ovo djelo. A poseban, svojevrsni lik je i Volga: ta mistična, impozantna, zadivljujuća, velika rijeka, koja teče kroz ovaj tekst, preplavljuje ga svojim valovima, jer onaj tko je rođen u Povolžju uvijek gdje god ide, zna kojim se putem treba vratiti: samo prati Veliku Rijeku…
Jahina ne samo da plete sudbinu malog čovjeka u velikim previranjima, već nam daje i univerzalnu notu: smjestivši roman u stvarne povijesne događaje, Bachova sudbina postaje svačija sudbina, moja, tvoja, njihova… Svakome se može dogoditi, a pitanje je samo kako ćemo reagirati: praviti se da nam se ništa ne događa, ili se naglavce ubaciti u povijesne vrtloge, nastojeći izvući nešto dobro. Na kraju, Bachov život je itekako imao smisla, i nipošto nije bio beznačajan, predvidiv i dosadan, kako se to njemu, dok se ljuljuškao u kolotečini, činilo…
‘Volgina djeca’ izuzetan je roman, prepun suptilnih detalja, pisan sitnim vezom pedantne i temeljite spisateljice, te moram primijetiti i da se stilski uzdigao na stepenicu više od ‘Zulejhe’, koja je na momente (zanimljivoj priči usprkos) zvučala nekako plošno. Novi roman nipošto ne pati od plastičnosti izričaja, njezine su rečenice pomno dotjerane, i teško da bi im se mogla naći kakva zamjerka. A moj osobni dojam (dakle, striktno subjektivno), nakon pročitana oba romana: ‘Zulejha’ je generalno zanimljivija priča, ali je ‘Volgina djeca’ bolje napisan roman, pa sad, odlučite sami o toj vječnoj dilemi o kojoj se lome koplja: što vam je u književnosti zapravo važnije – stil ili priča…
Foto: Hena com
