Ilina Cenov donosi nam recenziju knjige Visoke trave, ode prijateljstvima koja su trebala trajati zauvijek
Na zagrebačkoj promociji novog romana Visoke trave, riječkog pisca Zorana Žmirića, sam je autor rekao kako su mu se neki čitatelji žalili da je prethodnik, Hotel Wartburg, ponešto prekratak.
Poželjeno, ispunjeno: Visoke trave imaju pozamašnih 427 stranica. A kako to izgleda kod autora koji inače (sudeći po onome što sam dosad njegovo čitala) baš i ne ide u tolike širine?
Evo, odlično.
Priča započinje uvodom, smještenim u 2012. godinu, u Irsku, na jedno košarkaško igralište na kojem svoje snage odmjeravaju dva sredovječna igrača. Ali, prava priča zapravo započinje vrućim ljetnim danom, 1985., i to košarkaškom utakmicom školskih momčadi osmih razreda novozagrebačkih naselja, Utrina i Travnog. U završnici uzbudljive utakmice upoznaju se glavne sportske zvijezde i kapetani suprotstavljenih timova, Robert i Goran. I tu nalazimo izvorište njihova više desetljeća dugog prijateljstva…
Dva klinca, košarkaško igralište i jedna velika priča
Dalje nemam namjeru prepričavati radnju ovog kapitalca, jer je to i nepotrebno i nemoguće. Samo ću reći kako ovdje doista ima svega, od nostalgičnog odrastanja u bivšoj nam državi, odlaska u JNA, rata 1991.-1995., neizbježnog nacionalizma devedesetih, tranzicijskih, usranih, poratnih godina, onog poznatog „trbuhom za kruhom“, beskrajno zanimljivih irskih travellera, neizostavne glazbe i pop kulture, nekih novih klinaca, različitih životnih puteva i sudbina, sjajnih epizoda, gorkohumornih dijelova, prštavih, dinamičnih i doista briljantnih dijaloga…
Ono što ipak moram spomenuti je to da je Robert Hrvat, a Goran Srbin, i iz te činjenice koju niti jedan nije birao, već je uvjetovana nečim toliko trivijalnim kao što je rođenje unutar ovog ili onog naroda, proizlazi ne samo vrhunski zaplet ovog djela, već i brojna pitanja, koja kao da su direktno postavljena nama, čitateljima. Što nama znače i kako gledamo na određene situacije, događaje, uvriježena mišljenja? Razmisli, odgovori. Šteta je samo što ovaj roman, a i neke druge iz obavezne antiratne i antinacionalističke lektire, neće čitati oni koji bi ga zaista i trebali pročitati, da malo relativiziraju svoje sveprožimajuće mržnje…
Taj ponos, recimo. Svi vi koji ste ponosni na to što ste Srbi ili Hrvati, ponosni ste zato što nemate na što drugo biti ponosni. Niste vi puni sebe zbog toga što ste i tko ste, već zato što u životu niste napravili ništa na što bi bili ponosni. To vam je domet, rođenje u nekoj obitelji.
Oda prijateljstvima koja su trebala trajati zauvijek
Zoran Žmirić je ponovno dokazao kako je on pisac kojem je (opet) uspjelo ono gotovo pa nemoguće: Visoke trave zadovoljit će ukus široke čitalačke publike, najrazličitijih preferencija, njegov je roman napisan pristupačnim, dovitljivim, jednostavnim i jasnim (nipošto ne i banalnim) jezikom, i, uz sve nabrojano, zadržao je zavidan nivo kvalitete. Pa tko može tražiti više?
Gospodine Žmirić, bravo, želimo da i sljedeći ima barem 500 stranica, kad Vam to već tako dobro ide od ruke!!
Foto: Pexels
