Kad je izdana prva zbirka priča Lucie Berlin, ”Priručnik za spremačice”, Publisher Weekley naveo je kako bi ova ekstraordinarna autorica mogla biti “najbolja spisateljica za koju niste nikada čuli”. I doista, svojedobno mi je spomenuti „Priručnik“ bio upravo impresivno književno otkriće, o kojem sam oduševljena pisala i ovdje.
Da ukratko ponovimo gradivo o gđi Berlin: rođena je 1936. na Aljasci, umrla je 2004. u Los Angelesu, a još kao dijete se zbog očeva posla često selila, što se dalje prenijelo na ostatak života, tako da je živjela i u El Pasu, Čileu, Novom Mexicu, New Yorku te Kaliforniji. Dolazi iz disfunkcionalne obitelji (djed i majka su bili alkoholičari), a i sama je obrazac disfunkcionalnosti i kaotičnosti prenijela i na svoju obitelj i život: udavala se i razvodila tri puta ( i to do 32 godine), radila je nezamislivu gomilu različitih, mahom slabo plaćenih poslova, i sama je bila alkoholičarka, imala skoliozu i brojne druge zdravstvene probleme. Ono što je također imala jest i izniman talent za pisanje, dar da spaja autobiografsko i izmišljeno u upravo sjajne, intrigantne priče, koje su zasluženu pažnju i kritike i publike nažalost dobile tek nakon njene smrti.
„Večer u raju“ nova je akvizicija naklade Oceanmore, i ako biste pomislili da će ova zbirka od 22 priče biti slabija ili manje zanimljiva od njih 43, obuhvaćenih u „Priručnik za spremačice“, grdno biste se mogli prevariti.
Dakle, „Večer u raju“ ponovno na vidjelo iznosi izvanredan i zadivljujući talent ove jednako tako izvanredne žene, u opisima svakodnevice, koja je opet sve samo ne „svakodnevna“ i uobičajena. Berlin je majstorica u opisivanju začudnih međuljudskih odnosa (kojima je obzirom na njezinu biografiju zacijelo i sama obilovala): parovi koji gotovo da ne razgovaraju, talentirani umjetnik koji poput gline oblikuje svoju mladu suprugu kako bi mu ista bila što više po volji, muškarci koji rade djecu kako bi izbjegli novačenje za Korejski rat i sl…
Berlin je kraljica osebujnih i bizarnih detalja i motiva, koje nam servira kao nešto u potpunosti normalno, nešto što se događa svima i u svakome trenutku. Pa tako pratimo primjerice meksičku ilegalnu migranticu koja kod svojih poslodavaca krade noževe, zadjene ih pritom za pojas, međutim se na putu kući sagne, ubode samu sebe i gotovo iskrvari. Ili, na putu iz Čilea do Novog Meksika protagonistica mijenja mnoge avione, te joj na jednom od aerodroma vrijeme krati tetka, a gušom kao s glavom sijamske blizanke… Ili, fenomenalna naslovna priča „Večer u raju“ koja opisuje besciljne bogataše u mondenom ljetovalištu Acapulco, gdje ljubavnik, „galeb“, bogatoj američkoj turistici noću ukrade umjetno zubalo, spusti se u hotelski bar i zubalo „promovira“ u kastanjete… „Težak je ovaj život u raju“.
Posebno je briljantna priča „Supruge“, o susretu sadašnje i bivše supruge istog (niškoristi) čovjeka, koja se uglavnom sastoji od supijanog dijaloga dviju samo naizgled suprotstavljenih žena, gdje njihov razgovor siječe u samu srž problema, a nas pretvara u svojevrsne voajere.
Priče fenomenalne pripovjedačice Lucie Berlin su kratke, koncizne, dinamične i uzbudljive, preplavljene šokantnim i čudnovatim motivima i detaljima, iako, možda ipak ne tako bizarnim kao što je to bio slučaj s „Priručnikom“. „Večer u raju“ je ponešto smirenija, ali bi i taj „deficit bizarnosti“ možda valjalo uzeti s rezervom, jer ova druga zbirka ipak ima duplo manje priča, pa je to zapravo moguće objašnjenje.
Kako bilo, ove vrhunske priče vode nas na putovanja različitim državama i vremenskim razdobljima, upoznajemo čitavu paletu likova, od umjetnika, ilegalnih imigranata, obitelji s djecom, pa do sitnih dilera, a sve je to začinjeno neprikosnovenim talentom, koji vrišti sa svake stranice.
E sad, ako ne vjerujete meni, možda će pomoći činjenica kako je slavni španjolski redatelj Pedro Almodovar izjavio da mu je Berlin jedna od najdražih autorica, te da po motivima iz njene zbirke priča planira snimiti i film. Nadam se da je to dovoljno dobra preporuka da uletite u nezaboravne priče, kojima ćete na poseban način obojati svoju svakodnevnicu. Ako ništa, a ono da osvijestite koliko ste zapravo sretni svojim „dosadnim“ i „običnim“ životom…
Foto: luciaberlin.com
