Ima već nekoliko tjedana kako sam pročitala U kasno ljeto Magdalene Blažević (rođ. 1982. u Žepču, živi i radi u Mostaru), i dok sam čekala pogodno vrijeme za napisati koju, kako se to u narodu kaže, pametnu, Magdalena je dobila nagradu Tportala za najbolji roman za prošlu godinu.
Pa, prvo: čestitam!
U kasno ljeto nevelik je roman brojem stranica (uostalom, kao da je broj stranica jamstvo ičega), ali velik u svojoj poruci. Donosi nam priču o nažalost stvarnoj ratnoj tragediji, tamo s početka 90-ih u bosanskom selu, kad su pripadnici vojnih odreda upali u selo, i pobili civile, mahom žene i djecu. Smješten u srce Bosne, pisan iz perspektive djevojčice, ubijene žrtve, rasprostire pred nama sveukupnost ratnog besmisla.
Ivana i Dunja, sestrične, na pragu djevojaštva, prepune snova, planova, maštanja svojstvenih uzrastu, preko noći bivaju iščupane iz bezbrižnog djetinjstva, i uvučene u njima potpuno nerazumljiva i neshvatljiva ponašanja odraslih. Jedna od njih ostaje i bez onog najvrjednijeg – života.
Priču nam pripovijeda Ivana, ubijena djevojčica, iz svoje naivne, nevine, dječje perspektive, jednostavnim, bolno iskrenim riječima. Ovdje nema viškova, stilski je to vrlo ujednačeno, izbrušeno, Blažević suvereno i moćno vlada svojim tekstom. I upravo zbog tih vrlo jednostavnih, a iznimno poetičnih rečenica, uspijeva nam prenijeti vrtlog emocija, zasipa nas čistom emocijom, koja iskače iz svake stranice, svakog retka. Zasijeca duboko.
Gotovo sve rečenice su u prezentu. Ivana nam priča iz tog njenog vječnog prezenta, u kojem je zaustavljena, i iz kojeg njoj nema prelaska u budućnost. Ona će samo u jednom trenutku kliznuti u neumoljivu prošlost, iz koje nema nazad.
„Oči su dva modra klikera. Nebo je posljednje što vidim. Zatrovano dimom i tuđim glasovima. Na nas se spušta babina marama za žalost”, Ivana opisuje kaos u kojem su se našli stanovnici malog mjesta, koji se pakiraju, da bi krenuli u zbjeg, kako bi sačuvali gole živote. Nije joj ništa jasno, taj košmar u kojem se nalaze, ta noćna mora se bezobzirno širi, i guta sve pred sobom.
Ona kao da i ne zna zašto su sada u nekoj njoj nepoznatoj kući, koja je (pre)blizu njenog dosadašnjeg doma. Blažević fantastično prenosi tu atmosferu očaja, straha, neznanja, razlomljenosti kroz riječi djevojčice, koja ne može racionalno objasniti što se događa (zapravo, teško da to, u danim okolnostima, itko može).
Kako niti jednom riječju označavanja nije imenovana ta vojska, koja dolazi, tako se nama ovaj roman otvara u svojoj univerzalnosti – možemo ga projicirati u bilo koji prostor i vrijeme, uvijek i bilo kad. Svakako je poruka ista – rat je besmisao.
Svaki rat, bez obzira kojim ga epitetom ukrasili, na kraju je prolijevanje krvi. A nema tog „uzvišenog“ razloga za prolijevanje krvi, niti bi ikada trebao postojati. Nikako, nikada i nigdje ne bismo trebali opravdavati gubitak života, propale, otpuhane snove i nadanja. I U kasno ljeto to jasno kazuje…
Možda ćete reći kako smo ove naše balkanske tragedije prožvakali već stotinama puta. Ali, očito nismo. Dovoljno je otvoriti oči da vidimo kako još uvijek postoje tvrdokorni huškači s uzdignutim rukama i stisnutim šakama, pokretani nekom suludom ideologijom nadmoći, ili materijalnim interesima. Vječno smo na nekom rubu propasti. Upravo nas romani poput ovog, uz mnoge druge (primjerice djela Darka Cvijetića i Feđe Štukana) na određeni način odgajaju, pomažu nam da osvijestimo kako su u ratu svi uvijek žrtve.
Ovo su glasni krikovi upozorenja da ne upadnemo (opet) u zamke prošlosti. Da ne vjerujemo moćnicima, carevima i huškačima. A to nije nikada višak ponavljati, tu produžnu nastavu bismo trebali revno pohađati, uz nadu (koja, srećom, umire zadnja) kako krvavu povijest napokon nećemo ponavljati.
Foto: PR, Pexels
