Ilina Cenov: ‘Sluškinjina priča’ Margaret Atwood

Ilina Cenov: ‘Sluškinjina
priča’ Margaret Atwood

The Handmaid’s Tale

Netom nakon izlaska romana “Sluškinjina priča” kanadske spisateljice Margaret Atwood sada već davne 1985., američka je književna kritičarka i spisateljica Mary McCarthy u svojoj kritici istakla kako ovom djelu spekulativne fikcije nedostaje ono nešto, što imaju najpoznatiji romani toga žanra poput “1984.” ili “Vrlog novog svijeta”. Naime, prema viđenju McCarhyjeve (namjerno joj pišem prezime tako da označava pripadnost), ona u “Sluškinjinoj priči” nije vidjela mogućnost da se stvarnost 1985. godine, uz određena društveno-politička zbivanja, prometne u stvarnost koju nam tako sjajno približava Margaret Atwood. Bože, kako li je McChartyjeva bila u krivu…

Sluškinjina priča

“Sluškinjina priča” donosi sam zastrašujuću, uvrnutu blisku budućnost, gdje su demokratske (hm.) Sjedinjene Američke Države zamijenjene totalitarnom državom Gilead, koja počiva na puritanskim (krajnje bizarnim) idejama sedamnaestog stoljeća. Vladajuća klasa je na vlast došla naglim i prijevarnim “Blitz Krieg” prevratom (inscenirali su teroristički napad, kako bi suspendirali ljudska prava, opravdavajući se potrebama nacionalne sigurnosti – opet hm.), te je uspostavljeno začudno društvo. Uslijed zagađenosti smanjuje se fertilitet, te samo rijetke žene mogu zanijeti, a još rjeđe roditi zdravo dijete. Zabranjeno je istaći da su muškarci neplodni, iako mahom jesu. Žene su svedene na objekt. Pa tako imamo Supruge vrhovnika, mahom dokone i neplodne gospodarice kuće; Marthe, kućne pomoćnice; Tetke, svojevrsnu službu za obrazovanje Sluškinja, najsličnije čuvaricama u logorima; te Sluškinje, žene koje su već rodile, ili su liječnici procijenili da bi mogle. Sluškinje se dodjeljuju pripadnicima vladajuće klase, Zapovjednicima, oduzimaju im se njihova imena, a time i identitet, i zovu se prema pripadnosti svojim “gospodarima” – pa tako imamo Fredovu, Glenovu i sl.

Njihov je jedini zadatak da Zapovjedniku i njegovoj gospođi rode dijete, jer, naravno, dijete nije i ne može biti Sluškinjino. To je njihova služba i životno poslanje, a sam čin začeća odvija se u grotesknom obredu, čije postavke vladajući vuku iz Biblije. Sluškinje su svedene na “maternicu s nogama”, a kao uostalom i sve druge žene u društvu, ne smiju čitati, druže se u kontroliranim uvjetima, i ne postoji mogućnost prelaska iz jedne ženske uloge u drugu (kao da bi to uostalom ijedna od njih željela, jer je čak i uloga Supruga, koje doduše imaju neki ostatak kvazidostojanstva, jeziva i zastrašujuća). Kazne za neposluh su strašne, starozavjetne – oko za oko, zub za zub – a nitko, pa iako i oni u vrhu vlasti, od kazni ne mogu pobjeći. Sveprisutne Oči – obavještajna služba – su upravo to – sveprisutne, i nikad ne znaš odakle te gledaju, ali isto se tako pojavljuje i pokret otpora, Mayday, baš kao i u svakom totalitarnom režimu. Akcija – reakcija.

Priču nam u prvom licu pripovijeda Sluškinja, Fredova, ne otkrivši ni u jednom trenutku svoje pravo ime. Ali, zato nam otkriva svu zastrašujuću stvarnost svoga života prožetog strogom kontrolom, i užasnom “svrhom”. Fredova se nekako snalazi u novim okolnostima, prisjećajući se kako je sve krenulo, prisjećajući se svog starog života, braka, djeteta, prijatelja. Drži ju nada da ovo nije normalna situacija, da ne može trajati vječno. “Htjela bih vjerovati da je ovo što pričam samo priča. Treba mi da vjerujem…Bolje izglede imaju oni koji vjeruju da su takve priče samo priče.”

Kako objašnjava Atwood u novom predgovoru starom romanu, u trenutku kad je pisala ovo djelo, 1984., živjela je u Zapadnom Berlinu. Nedjeljama su snage Istočne Njemačke avionima probijale zvučni zid, čisto da se zna da su tamo, a odlazak iza Željezne zavjese uvijek je rezultirao pričama koje se nisu pričale do kraja, šaputanjima, naglim mijenjanjima tema i konstatacijama tipa: nekada su ovdje živjeli, ali su nestali… I to joj je dalo podstrek pisanju, jer ni sama nije bila sigurna u uvjerljivost svoje priče, kad je ideju kuhala u glavi. Ipak, kako ističe, pisala je o onome što je povijest već bila iznjedrila – totalitarizam, represija, proganjanje žena na sve moguće načine, puritanske ideje i njihove strašne posljedice… Mislim da Atwood nije bila svjesna koliko je zapravo bila zloguki prorok, jer njen distopijski svijet doista nije nešto neuvjerljivo i nemoguće, kako je to naivno smatrala njena kritičarka, već nešto što, nažalost, možemo prepoznati u suvremenom svijetu.

The Handmaid’s Tale

Pod krinkom različitih ideja, mahom utemeljenih u religijama (iako ih niti jedna religija nema u svojoj biti nenasilja, tolerancije i ljubavi), skupo nam se prodaju ideologije za koje onda ginemo i jurišamo, jurišajući prema vlastitoj propasti. Pa će tako djevojka iz Frankfurta ilegalno otići na prostor Islamske države, kako bi postala supruga “velikog ratnika”, a da bi tamo bila svedena na komad mesa i nikada se ne vratila. Pa će tako veliki SAD urlikati o zaštiti američkih interesa svuda u svijetu (da, da, točno im se to nalazi u strategiji nacionalne sigurnosti – američki interesi svuda u svijetu – opet hm.) – i započinjati ratove na teritorijima koji nikada nisu bili SAD, pretvarajući ih u ruševine i mjesta pogodna za npr. talibansku državu (Afganistan). Isti ti Amerikanci koji “puše” tu nacionalističku spiku će zbog zakona o domovinskoj sigurnosti izgubiti čitav niz ljudskih prava, polako postajući zatvorenici luksuznog zatvora, gdje vas se prisluškuje i kontrolira. Ali će i dalje glasati za predsjednika s tupeom. I sada ovako, s primjerima koji su mi prvi pali napamet, uviđamo kako je Atwood doista predvidjela budućnost, promatrajući prošlost.

The Handmaid's Tale

The Handmaid’s Tale

Dok čekamo drugu sezonu iznimno hvaljene (i doista odlične) istoimene serije, u čijem je nastajanju također sudjelovala Margaret Atwood, možda bi bilo zgodno posegnuti za ovim biserom spekulativne fikcije, čak i ako niste (baš poput mene) pobornik žanra. Naime, Atwood je vrhunski majstor pera (inače dobitnica prestižne književne nagrade Booker za sjajan roman “Slijepi ubojica”), i vjerujte, za tren ćete osvanuti na zastrašujućim ulicama Gileada, u društvu potlačenih žena. Eto, čisto da znamo kada i kako treba dići glas kad nas sljedeći puta budu poučavali homofobiji, ili da ne spavamo sa psima u krevetu, ili što je to točno obitelj (osim ljudi koji se vole), da je ženino mjesto uz šporet, da crnci nisu ljudi, da su Romi kradljivci, Srbe na vrbe… Nastavi niz. Možemo do sutra.

Roman “Sluškinjina priča” spisateljice Margaret Atwood možete naći u izdanju Lumena u svim boljim knjižarama te na skolskaknjiga.hr.

Foto: Instagram, Screenshot

Učitati još
Zatvori