Ilina Cenov o knjizi koju trebaju pročitati naše kćeri i sinovi – romanu Sigurna kuća
Ilina Cenov o knjizi koju trebaju pročitati naše kćeri i sinovi – romanu Sigurna kuća

Ilina Cenov o knjizi koju trebaju pročitati naše kćeri i sinovi – romanu Sigurna kuća

Povodom dvanesetog Festivala svjetske književnosti donosimo recenziju romana Sigurna kuća Marine Vujčić, jedne od gošće festivala. Festival će se održati od 1. do 7. rujna u prostorima ZKM-a, Knjižare Fraktura, Galerije Kranjčar i Galerije Forum. Više detalja dostupno je na linku.

Lada Lončar, 35 godina, ubila je muža. Zarila mu je kuhinjski nož u prsa, i on je na mjestu, u kuhinji, na pločicama, iskrvario. Za to je dobila 9 godina zatvora, i nalazi se u kaznionici u Požegi.

Prema riječima susjeda, novinara, i znanaca, riječ je o okrutnom ubojstvu, jednog finog gospodina, sveučilišnog profesora u najboljim godinama, koji je uvijek bio tako ljubazan, ugodan i šarmantan.

Dok je ona bila tako čudna, povučena i uvijek je zurila u pod.

Pisana u drugom licu jednine, ova knjiga je svojevrsno obraćanje Lade samoj sebi, objašnjenje zašto i kako je došlo do nečeg toliko konačnog i nepopravljivog, kao što je ubojstvo.

A odgovor je: obiteljsko nasilje.

Sigurna kuća

Čovjek svog neživota

Marina Vujčić, spisateljica, dramaturginja, kolumnistica i urednica, u svom novom romanu Sigurna kuća nas praktično od prve stranice baca u vrtlog zlostavljanja jednog perfidnog, bolesnog muškarca s narcisoidnim poremećajem, prema ženi. Ona još od djetinjstva nije imala šanse – uvijek druga, uvijek ona lošija sestra, lošija kći, nikad odlikašica, tako obična i nezanimljiva, kako ju je uvjeravala majka. I baš tako (lako) je Lada postala idealna žrtva – manjak samopouzdanja i samosvijesti širom je otvorio vrata predatoru. I ona pade kao lovina naizgled savršenog, pažljivog, ludo zaljubljenog muškarca.

Kad upoznaje tog čovjeka svog neživota, sve izgleda kao sudbinski susret, on se čini kao lik iz ljubavnih romana, dok joj prosipa fraze, uvjerava ju kako evo, baš nikad nije osjetio ništa slično, i kako su se njima, konačno, zvijezde poklopile. Nakon samo dva tjedna, ona useljava u njegov stan, i prepušta se. Ne može vjerovati da je baš nju, od svih žena, izabrao ovaj, po svemu toliko poseban lik. Sretnica. Muškarac tvojih snova u dvadeset osmoj godini života. Galantan, obrazovan, markantan, odlučan i zaljubljen. U tebe. Baš u tebe.

Sigurna kuća

Geneza bolesnog odnosa

A od najveće ljubavi (ma, kad bi to bila ljubav, ali druge riječi nemam), do optužbi, posvemašnje kontrole, manipulacije, pogrdnih naziva, bijesa, šamara i neopisivog straha je tanka, i ne uvijek baš tako jasna granica…

Sigurna kuća, pisana tako suvereno i uvjerljivo, razotkriva genezu bolesnog odnosa do u najsitnije detalje. Time se prometnula u moguće najvažnije štivo za detektiranje nasilja, za prepoznavanje onih tzv red flags, o kojima svi trubimo i znamo baš sve, ali se nitko na njih ne obazire.

Dakle, neka ponašanja nisu normalna i nisu znak ljubavi, i nikad neće biti: ljubomora, kontrola partnera, gdje si bio/la, s kim, zašto, kontrola prijatelja, odijevanja, mobitela, laptopa, ucjene, vrijeđanja, šamari, i ono najgore, na što nasjedamo: promijenit ću se, oprosti, glup/a sam, ne znam zašto sam takav/takva, vjerojatno od neviđene ljubavi, ne mogu zamisliti život bez tebe…

Ne, takva se osoba neće promijeniti. Niti ti možeš na to utjecati. Možeš biti samo žrtva. Točka.

Sigurna kuća

Iza kulise

Na svako naše (moje) začuđeno pitanje: pa zašto nije otišla/reagirala/tražila pomoć/izborila se, spisateljica daje temeljit odgovor. Koji, nažalost, u ovoj konstelaciji tih nevjerojatnih zvijezda koje su se, crne li nesreće, poklopile, ima smisla. Tada ti to nije bilo nasilje i on ti nije bio nasilnik. Bilo je vaše dobro i zlo u kojem si zlo pripisala ravnoteži koja se u svemu podrazumijeva. To što je zlo imalo veću težinu od očekivane, pripisala si većoj mjernoj jedinici ljubavi koju si zauzvrat dobivala kad je bilo lijepo.

Autorica razotkriva i ponašanje okoline – Ladini roditelji, kad ona nakon više godina pokuša od njih dobiti pomoć, drže njegovu stranu. Sigurno je pretjerala pa brak nikad nije savršen. Evo, kao i obično, ona izvodi. Javnost je zgrožena zločinom. Ladinim, naravno. Zatvorska psihologinja se ovakvih priča već naslušala, i na njih uopće ne reagira. Sustav djeluje po „protokolu“, u situaciji kad je bilo koji protokol praktično neprimjenjiv. Novinari, kao i obično, za mišljenje pitaju izuzetno kompetentne susjede…

Ovakve su priče i savršeno funkcionalni, šarmantni psihopati, u različitim gradacijama, svuda oko nas, a o njima saznajemo kad se pojavi beživotno tijelo, u praksi uvijek – žene.

Sigurna kuća

Knjiga za sinove i kćeri

Sigurna kuća izuzetno je potresna knjiga, sjajno pisana (kako to Vujčić i inače radi), s jednim malim svjetlom na kraju tunela. Od nje ne bismo trebali zazirati i bježati, već upravo suprotno – napokon imamo svojevrsni priručnik o neprimjerenom partnerskom  ponašanju, koji se mora čitati, o njemu se mora promišljati, i obavezno dijeliti dalje. Ovo je knjiga koju trebaju pročitati naše kćeri i sinovi. A onda, kad svi dobro apsolviramo tematiku, u našim ljubavnim odnosima moramo raditi sve dijametralno suprotno od ovoga što piše u ovome romanu. I tek ćemo tada, možda, biti sigurni/e.

Foto: Pexels

Učitati još
Zatvori