Nakon sjajnog, hvaljenog i nagrađivanog romana U kasno ljeto, o kojem sam također pisala ovdje, mlada, domaća autorica Magdalena Blažević (Žepče, 1982.) nam se predstavlja s još jednim filigranski izbrušenim literarnim dijamantom imena Sezona berbe.
Ovdje pratimo tri pripovjedna rukavca, Una, Ida i Snovid, odvojena koliko i neodvojivo povezana stilom, likovima, atmosferom…
Sezona berbe
Prvi dio, Una prati mladu fotografkinju, Unu, koja nakon burne ljubavne afere s oženjenim puhačem stakla, dolazi u mjesto iz kojeg je potekla, danas gotovo pa napušteno, u kuću u kojoj je odrasla. Čisteći tvrdokornu, godinama staru prašinu, kako bi kuću osposobila život, protagonistica se prisjeća afere, koja ju je u potpunosti iščašila iz do tada poznatog života. Ona pokušava, više ili manje uspješno, iz sebe i sa sebe nekako skinuti tragove nedozvoljene i neočekivane ljubavi, ali od one vrste, koja unatoč svojoj kratkoći, ostavlja neizbrisive pečate…
Ležim na krevetu i mislim o stvarima koje ne znam o tebi i koje se nisu dogodile. Ne znam gdje smo, gradovi koje poznajemo iznevjerili su sva očekivanja. Naše mjesto je skriveno, rupa iskopana prema obrisima zagrljaja.
Više od pukog sjećanja
Drugi dio, Ida donosi nam priču o Uninoj majci Idi, i njezinom životu u selu s malom Unom, nakon povratka iz logora, o traumama s kojima je morala živjeti, neuspješna u spajanju krhotina svoga života. I ovdje imamo maglovite reminiscencije o muškarcu u kojeg se Ida zaljubila neposredno prije ratnog sukoba, a koji se, monstruoznom igrom sudbine (u ovim našim balkanskim krajevima ništa neuobičajeno) našao na suprotnoj strani kao čuvar logora. On je Idi ostavio puno više od pukog sjećanja…
Ostarjela sam deset godina u nekoliko dana. Nisam više bila sigurna da sam željela da me vidiš.
Što bi pomislio?
Bilo bi nas oboje sramota. Sramota koju prije toga nijedno od nas nije osjetilo.
Treći dio se zove Snovid najkraći je, i zapravo svojevrsni epilog. Pravim se kako mu ime nije Snovid, nego Gola istina. To priželjkujem.
Koji je razlog?
Sezona berbe dojmljiva je, zadivljujuća i čudesna knjiga.
Je li tome razlog Magdalenino suvereno, minuciozno, odmjereno, poetično pismo?
Je li razlog tome što je ovo intimistička proza, koja rastavlja ne samo ljubavni(čki) odnos, sve ono što ga čini kada tijelo i glava polude, već prepoznaje i secira propadanje, protek vremena, samoću koja kao da sama sebe multiplicira, rat, ratne traume, poratno, ubogo vrijeme?
Je li razlog tome što je pisana iz vizure žena, koje su iskrene i pune bola, i koje se obraćaju svojim ljubavima, čime mi postajemo svojevrsni voajeri, sudionici, postavljamo pitanja, tražimo odgovore, bojimo se, šokiramo?
Je li razlog u upravo sveprožimajućoj atmosferičnosti, gdje je sve prepuno mirisa, okusa, zvukova, gdje priroda slijedi raspoloženja likova, a mi se pronalazimo zapetljani unutar stranica? Čuješ taj vjetar, kišu, grmljavinu, valove, miriše mahovina, trava, napuštena kuća, hrđa, osjećaš ljepljive kupine pod prstima…
Evo, brate sestro, ne znam ni sama.
Putovanje ljudskom sudbinom
Ali ono što znam je da je ovo očaravajući tekst, prepun čežnje, tuge, finih, nježnih, doziranih prizora tjelesne ljubavi. Pisan prekrasnim rečenicama, u potpunosti beskompromisan, i (barem imam takav dojam) točno onakav kakvim ga je spisateljica zamislila… Ono što oduševljava je i to da je ovo divan roman o (neostvarenoj, neostvarivoj…) ljubavi, ali srećom za mene, ne i ljubavni roman, koji bi zapadao u patetiku, pretjeranu sentimentalnost, sladunjavost, klišeiziranost i kič. Ovdje toga nema, upravo suprotno.
Sezona berbe čita se polako i predano, jer tako se najbolje taloži u našu nutrinu, gdje joj je i mjesto. Magdalena nas vodi na zapanjujuće putovanje ljudskom sudbinom i dušom, razumom i osjećajima, kroz težinu i lakoću, trajnost i prolaznost, nesalomljivost i krhkost… Na nama je samo da se damo odvesti…
Foto: Pexels, Fraktura
