Ilina Cenov s nama često podijeli zanimljiva književna djela koja vrijedi pročitati, a mi s nestrpljenjem iščekujemo njezine nove prijedloge. Do sad je s nama podijelila dojmove o nekoliko romana, a mi zdvajamo Pljuštale su ptice, Zuzanin dah, Jedna žena, Hotel Wartburg i Leksikon svjetla i tame. Ovaj put predložila nam je jedan roman američkog pisca.
Jonathan Franzen
Jonathan Franzen suvremeni je američki pisac i esejist (rođ. 1959.), čiji su prethodni romani (poglavito sjajni Sloboda, Korekcije i Čistoća) stekli gotovo kultni status, a tome se priklanja i ova čitateljica. Njegovo sam najnovije djelo, Raskrižja, dočekala u mješavini veselja i jedvačekanja, ali i bojazni da slučajno nije „podbacio“ (koliko to uopće može podbaciti netko ovakvog kalibra). Ali, on ne samo da je zadržao istu kvalitetu i da nije razočarao, već je osvjetlao obraz američkim piscima, koji (poglavito oni mlađe i srednje generacije) u zadnje vrijeme pišu tanko k’o flispapir, neuvjerljivo i plošno, čini se, s ciljem da im neki Netflix otkupi prava za seriju ili film.
Vrijeme i mjesto radnje
Raskrižja nas vode u početak 70-ih godina prošlog stoljeća, u predgrađe Chicaga, u uzbudljivo vrijeme hippy pokreta s jedne i laganog zamiranja Vijetnamskog rata s druge strane. Svijet se mijenja, u određenim, ne uvijek shvatljivim smjerovima, a Franzenovi likovi se u tome snalaze (ili, uglavnom, i ne snalaze baš najbolje). Pratimo pomoćnog pastora Prve reformirane crkve Russa Hildebranta, sredovječnog, nekad perspektivnog svećenika, danas uronjenog u klasičan primjer krize srednjih godina. Od generalnog nezadovoljstva svojim životom pa do opsjednutosti mladom udovicom, članicom njegove crkve.
Njegova supruga Marion, nekad uzbudljiva i drugačija, danas mu se čini dosadnom i običnom – …život koji je nekoć ona za njega činila velikim počeo se činiti neizbježno malenim. Praktično – uopće ju ne poznaje, jer Marion skriva jedan dio svog života i traumu koja ju je obilježila. Imala je brojne tajne, ali sve su bile prevelike da bi ih pastorova žena sa sigurnošću odavala.
Disfunkcionalna obitelj
Bračni par ima četvero djece – najstarijeg Clema, studenta bez ideala, Becky, popularnu adolescenticu koja u svijetu koji ju okružuje nastoji pronaći mjesto za sebe i četrnaestogodišnjeg genijalca Perryja, s ozbiljnim narkomanskim problemom. Najmlađi se sin spominje samo usput. Ako biste pomislili što bi uopće bilo zanimljivo u priči o pastoru i njegovoj obitelji, eh, grdno biste se prevarili.
Franzen nam neštedimice otkriva protagoniste od krvi i mesa, ljude koji bi po svojoj vokaciji možda trebali biti iznad pokvarene mašte i prljavih stvari (da se poslužim naslovom drugog albuma Riblje Čorbe), ali, naravno, svi smo mi krvavi ispod kože, pa tako i naši junaci nisu iznimka…
Izbrušeni stil
Kroz guste rečenice, izbrušenim, zrelim i već „franzenovski“ prepoznatljivim stilom, autor je ogolio (počesto) šokantnu intimu iznimno uspjelih aktera, za koje nipošto ne možemo zaključiti da su plošni, ili neuvjerljivi. Majstor u razotkrivanju finesa i ovdje nije podbacio – rasijeca svoje likove na atome i ništa nije onako kako se čini. Ukazuje nam na laži koje (nekad i ne htijući) izlaze na usta, na probleme, na to nešto gusto i ljepljivo iz čega se ne izlazi, na beskrajna (i posve uzaludna) opravdavanja, koja nigdje ne vode i nikome ne koriste…
Detaljiziranje
Hildebrantovi su beznadno izgubljeni i usamljeni, ova je obitelj ne baš uspjeli mehanizam koji na van odaje još kakvu-takvu sliku, ali kad se približiš… Oooo, kad se približiš – vidiš pukotine toliko velike da se pitaš mogu li se uopće, čime, kako i ikada ispuniti. Brak Russa i Marion, koji se od ljubavi rasplinuo do nečeg amorfnog, i ta djeca koju su izrodili, a da bi im svako na drugačiji način iskliznulo, prava su slika sjajno uočene i demistificirane disfunkcionalnosti. Obitelj ga je povukla natrag prema uvjetovanim osobnim karakteristikama, za koje je poduzeo korake da im umakne. Čitajući, ne možeš između redaka ne vidjeti pitanje: „Koliko je još takvih obitelji oko nas?“
Spoj univerzalnog s individualiziranim
Raskrižja su punokrvna i gusta obiteljska drama, koja se, osim prema životima pojedinaca, otvara i u smjeru vremena o kojem govori. Spisatelj upravo sjajno spaja univerzalno s iznimno individualiziranim, sravnjuje svoje likove s društvenopolitičkom situacijom, čime dobivamo na uvjerljivosti, gotovo kao da čitamo dokumentarističku kroniku. Spretno i suvereno problematizira i odrastanje, i pacifizam, i politiku, religiju, aktivizam svih vrsta, i naravno, u tome svemu – brojna raskrižja na koja čovjek tijekom života nailazi.
Otvoreni kraj
Ovaj roman navodno je prvi dio buduće trilogije, a što sugerira i otvoreni kraj. I ako je tome doista tako, a sudeći prema netom pročitanome, imamo se čemu veseliti… A vama, koji još nikada niste čitali ovog vanserijskog, iznimnog i temeljitog pisca, predlažem da krenete redom – od Slobode pa dalje… I da, naravno, zavidim na divotama koje vas čekaju u otkrivanju „franzenovštine“…
Foto: Unsplash, Pexels, VBZ knjižara
