Roman suvremenog norveškog književnika i novinara, Larsa Myttinga (rođ. 1968.), Sestrinska zvona, prvi je dio planirane trilogije o jednom povijesnom periodu Norveške prožetom legendama. Smješten je u 1880. godinu, u selo Butangen, u vrijeme kada modernizacija polako dolazi u do tada posve izolirani, i u prošlosti zamrznuti kraj. Na samom početku upoznajemo se s legendom o Sestrinskim zvonima, koja svoje ime vuku od dvije sestre, sijamske blizanke, Gunhild i Halfrid Hekne, umrle u neobičnim okolnostima svega nekoliko sati jedna od druge. Već ta legenda, s kojom se ovaj roman otvara, toliko je zadivljujuća, da obećaje izuzetnu literaturu…
I doista, to tako i jest. U Butangenu mladi, netom pristigli pastor, Kai Schweigaard, ima nezahvalan zadatak – koordinirati demontažu srednjevjekovne, tradicionalne, drvene crkve (tzv. stavkirke – predlažem da izguglate pojam, jer takve norveške crkve izgledaju doista impresivno!), a sve kako bi se zgrada, komad po komad, greda po greda, ponovno sastavila u Njemačkoj, u Dresdenu. Naravno, njegova pastva, vezana za crkvu, koja se u selu nalazi od pamtivijeka, ne gleda blagonaklono na takav pothvat, koliko god ih pastor uvjeravao kako je stara crkva nesigurna, i kako će se izgraditi nova, bolja, sigurnija, toplija – jer stanovnici izoliranih norveških sela „Bogu su se ispovijedali tek preko volje, ali svoje su crkve strašno cijenili.“…
Poseban kamen spoticanja su i zadivljujuća crkvena zvona, koja bi također trebala krenuti put Dresdena, oko čega su seljani posebno nepovjerljivi i zabrinuti, jer su ta zvona ne samo simbol njihovoga mjesta, nego se smatra i kako imaju nadnaravne moći, te nije niti pametno niti uputno da ih se skida i premješta.
U selo ubrzo stiže i mladi njemački student arhitekture, Gerhard Schӧnauer, čija je zadaća višemjesečno nadgledanje izuzetno kompliciranog pothvata premještanja stare crkve. Uz jedan ljubavni trokut, neposlušne seljane, hladnoću i surovost kraja, počinju svakojaki problemi, vodeći nas prema doista šokantnoj, kompleksnoj završnici…
“Uz jedan ljubavni trokut, neposlušne seljane, hladnoću i surovost kraja, knjiga vodi šokantnoj završnici”
Sestrinska zvona roman su u kojem se prepleću legende i mašta njegovoga pisca, a na svakoj se stranici osjeti temeljito piščevo istraživanje norveške povijesti, kulture i nasljeđa. Međutim, Mytting to vrlo spretno i nenametljivo upliće u fabulu, ne opterećujući ju nepotrebnim detaljima, primjerenijima povijesnim udžbenicima. Ovaj vrlo vješt, odmjeren i staložen pripovjedač, koji točno zna što kojom rečenicom želi reći, daje nam predivne opise, i mjesta, i ljudi, i vjerovanja. Mi putujemo u norveško selo, 1880. I točno možemo osjetiti atmosferu legendi i povijesti. Mi doista postajemo punopravni stanovnici Butangena, i osjećamo ono neminovno – kroz rušenje stare, i izgradnju nove crkve najbolje se ocrtava promjena, taj vječni sukob starog i modernog. Željeli mi to ili ne, dolazi nešto novo, i ništa nam ne preostaje nego se nekako snaći…
Mytting je uhvatio i fluidni sraz kršćanstva i poganskih vjerovanja, koja su na području Norveške (i ostalih sjevernih zemalja) bila prilično tvrdokorno ukorijenjena – bogata nordijska mitologija se, naime, nije baš lako mogla zamijeniti nekim drugim i drugačijim vjerovanjima. Štoviše, i pomalo mistična, drvena, srednjevjekovna crkva prepuna je rezbarija u kojima su prikazana mitološka bića, koja su nekada, legende kažu, nastanjivala ove krajeve. „S većine crkava s vremenom su uklonili te nordijske elemente, ali nekolicina njih…do danas još uvijek služi dvama bogovima istovremeno…“
I kako kreće demontaža crkve, tako se ponovno među seljanima javljaju brojna praznovjerja, za koja se mislilo kako su davno zaboravljena. Ali gotovo preko noći se rađaju, ili bolje rečeno, ponovno oslobađaju iz sjećanja, priče o nejasnim, mističnim bićima, koja itekako utječu na živote seljana, koliko god ta bića zapravo nestvarna i nepostojeća bila…
“Izuzetan, odmjeren i izbrušen stil”
Ono što me zapravo najviše u ovome romanu osvojilo, jest stil (čemu je zasigurno pridonio i nadahnuti prijevod s norveškog Sandre Ljubas). Dakle, to je izuzetan, odmjeren i izbrušen stil, u kojem se smjenjuju predivne rečenice i majstorski izbalansirani likovi, stvarajući neponovljivi dojam harmonije i upravo neodoljivu priču. Zapravo, svi pisci sa sjevera Europe koje sam čitala (pri tome ne mislim na autore kriminalističkih romana), poput Danca Kima Leinea, Islanđana Jóna Kalmana Stéfanssona, ili Norvežana Bjorg Vik i Torjei Vesaasa, pišu vrlo slično – precizno, staloženo, suptilno nijansirano, dotjerano do u najsitniji detalj, svi oni imaju tu neku poetičnu hladnoću izričaja – ako uopće i postoji tako nešto… I kroz taj stil se najbolje ocrtava i kraj o kojem pišu, i teme – predjeli zadivljujuće ljepote, hladnoće, i nevjerojatne okrutnosti…
Dakle, ako želite čitati nešto novo, nesvakidašnje, u potpunosti „svoje“ i originalno, onda je ovo roman za vas. A meni, koja sam ga već iščitala, preostaje, nadam se ne predugo, čekati nastavak trilogije…
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Instagram
