Sigurna sam da je svojedobno do velikog broja ljudi došao prvijenac domaće, mlade spisateljice, Nastje Kulović, “Kud si krenula?”. Ta izuzetno intimistička i osobna priča, u kojoj je Nastja sebe i svoju okolinu rastavila na sastavne dijelove, donijela je njoj, a, sudeći prema reakcijama čitatelja, i nama terapeutski učinak: potakla nas je na razmišljanje rečenicom: svačija je priča važna…
Dvije godine nakon prvijenca, Nastja nam se predstavlja novim romanom znakovitog naziva – “Nešto drugo”. Već na početku, na onom posebnom mjestu gdje se upisuje posveta, stoji: “nisu sve velike ljubavi tužne” što daje sasvim jasnu naznaku kamo ćemo ovom prilikom otputovati…
Nešto drugo
I, kamo nas vodi? Ponovno je pred nama divan, bolan, intimistički tekst, inspiriran stvarnim događajima. Ovoga puta ne radi se o strogo osobnom iskustvu spisateljice, već o rekonstrukciji obiteljskih prilika i neprilika, kojima sama uglavnom i nije prisustvovala, ali su itekako utjecale i na njezin život. Ona ih ovim romanom raspliće, više od pola stoljeća kasnije.
Sve započinje rastankom Nastjine bake i djeda te djedovim odlaskom iz života dotadašnje supruge, i tada četverogodišnjeg sina. Povod rastanka je bakina nevjera (iako znamo kako povod nikada nije isto što i uzrok – to su nam dobro objasnili profesori povijesti na primjeru Prvog svjetskog rata). Baka nevjeru smatra pogreškom, to joj nije ništa značilo, ali ju je uronilo u krivnju, koje se nije mogla riješiti do kraja života. Ostala je zaustavljena u posve pogrešnoj ideji o ljubavi, u odnosu s bivšim suprugom, koji je uvijek bio tu negdje, iako ga fizički više nije bilo, u odnosu koji je davno trebao i morao prestati, i biti pospremljen kao dio osobne povijesti. “Ovako smo ostali zarobljeni u nezavršenim pričama, boli i ideji o tome kako je sve moglo biti drugačije. Moglo je, a nije, zapravo znači da nije moglo.”
Knjiga koja razbija predrasude o ljubavi
Roman je podijeljen u tri dijela, prvi dio (“Nešto o njima”) raspleteni su događaji od prije više od pola stoljeća, rastanak, i taj hibrid života koji je baka nastavila živjeti. Drugi dio (“Nešto o meni”) imaginaran je razgovor između današnje Nastje, i bake koje više nema, svojevrsno prekidanje desetljećima velikog gordijskog čvora krivnje i težine, s katarzičnim prizvukom. Treći je dio “Nešto drugo”, o čemu – ne smijem reći, morat ćete sami…I bit ćete zadovoljni…
Nastja ponovno potiče na razmišljanje, na akciju, na promjenu. Otvara Pandorinu kutiju, doduše ne svih svjetskih zala, već više naših osobnih: svega onoga što tumačimo krivo, u što se uvjeravamo, što prešućujemo, o čemu ne razgovaramo, što guramo pod tepih, a što nas u konačnici polagano ubija iznutra. “Ljudi često to rade – nazivaju stvari pogrešnim imenima. Što smo sve spremni nazvati ljubavlju. Ili sudbinom.”
Razbija predrasude, posebno o ljubavi:
Ljubav ne treba biti komplicirana! Ljubav ne treba biti tragična da bi vrijedila! “Što čovjek ima od tragične ljubavi, osim zabludu da je bila velika.” Ljubav je – nešto drugo… “Velika ljubav ne bi trebala biti tužna. Velika ljubav bi trebala znati kako izdržati život.”
S obzirom na to da niti jedan lik u knjizi nije označen osobnim imenom, već uopćenim nazivima poput dječak, dječakova majka i sl., dobili smo na univerzalnosti, odnosno, uspješno se možemo odmaknuti od činjenice da su u podlozi fabule stvarni ljudi, te poruke koje ovaj roman šalje primijeniti i na naše živote.
Nastja je napisala priču gustu poput smokvine smole, prepunu doista krasnih rečenica, ali ujedno i priču koja će biti pristupačna izuzetno velikom broju čitatelja, što nije lagan zadatak, i u čemu se rijetko uspije. Ovo se djelo, taj koncentrat divnih rečenica, čita polako, valja uroniti, izgubiti se u njemu… Pisano scenaristički, s odličnim, dinamičnim dijalozima, s likovima koje, usprkos tome što nemaju detaljan fizički opis, (ili možda baš zato) vidiš pred sobom, predviđam kako će jednom (kako bi se reklo: kad za to dođe vrijeme) postati odlična kazališna predstava…
“Nešto drugo” govori nam o ljubavi, kako to lijepo stoji na koricama, ali i o krivnji s osobnim, ali i transgeneracijskim prizvukom, o oprostu samom sebi, i drugima, o odgovornosti, o drugim šansama, o istini, sjećanju, o toj neuhvatljivoj sudbini, što god ona bila, zapravo o životu samome… Ovom sjajnom, inspirativnom i drugačijem romanu želim sretno putovanje i dalek let bez kraja…
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Instagram, Nastja Kulović, Ilina Cenov
