Krajem prošle je godine izašla autobiografija naše glumice, Mire Furlan, znakovitog naziva Voli me više od svega na svijetu, u izdanju zaprešićke Frakture. Velika knjiga od šestotinjak stranica rasprodana je u rekordnom roku, i upravo je iz tiska stiglo i drugo izdanje, što je nevjerojatan uspjeh za naše, u svjetskim okvirima, doista minijaturno tržište. Kako bilo, ovo djelo je svjedočanstvo jednog iznimno zanimljivog života, ali i vremena, jedan djeličak povijesti, kako osobne, tako i univerzalne, kroz više desetljeća i više država.
Ova se knjiga otvara intimnim „Pismom mojem sinu“, u kojem Mira (koliko god to bilo možda neprofesionalno, ne mogu joj se obraćati drugačije, nakon 625 stranica ona je postala jednostavno Mira), da bi sin Marko mogao prodrijeti u njezin „davno nestali svijet“, možda da njemu, rođenom u Americi, ipak neke stvari budu jasnije. Ali već pri kraju pisma, autorica postavlja i ono neminovno pitanje: piše li zato da bolje razumije sebe, svoj život, svoje motive? Ja ću pitati: jesi li, Miro, pisala zapravo nama? (Vjerojatno je, onima koji žele ne samo čitati već i pro-čitati.)
“Fascinantno djelo je iznimno po mnogočemu, čita se poput najuzbudljivijeg romana”
Voli me više od svega na svijetu autobiografija je, u pravom smislu riječi, u kojoj iznimna glumica raspliće priču svojeg života. Pa ćemo tako saznati o njezinim roditeljima, njihovom zastrašujućem iskustvu Golog otoka, o majci Branki zaljubljenoj u knjige, baki Ljubi zaljubljenoj u svekoliko znanje, ocu Ivanu, nekadašnjem partizanu, intelektualcu. Svi oni sa svojim najrazličitijim idejama i porijeklom utjecali su na Miru djevojčicu, djevojku, ženu. Odabir glume kao zanimanja, sjajna karijera sedamdesetih i osamdesetih, kritika Jugoslavije (suprotno uvriježenom mišljenju, Mira nije bila jugonostalgičarka, i vrlo je jasno prepoznavala sve nedostatke tadašnje države), nesretna 1991., odlazak iz Zagreba, zatim i iz Beograda, dolazak u Ameriku, i, s njezinim šezdesetim rođendanom, njezin intimni smiraj na kraju ove knjige (nažalost, Mira je i umrla vrlo brzo nakon dovršetka ovih obimnih zapisa).
Koliko god ove stranice bile jedan krajnje subjektivan prikaz autoričinog života, ovo fascinantno djelo je iznimno po mnogočemu, i čita se poput najzanimljivijeg, najuzbudljivijeg romana. Kad ne bismo znali tko je i što je bila i radila Mira Furlan, mogli bismo pomisliti da je riječ o čistoj fikciji.
Stilski, Mira je pokazala da je multitalentirana umjetnica, jer osim što je bila izuzetna glumica, pokazala je i izniman spisateljski talent. Uživala sam u svakoj rečenici, zastajkivala, vraćala sam se ponekim dijelovima, više puta me ganula do suza. I to je sve ono što će čitatelj naći, ovako na prvu: zanimljiv tekst, uzbudljivo štivo, razigranog, dotjeranog stila.
Naravno, Miru nisam upoznala. Nisam ju čak uspjela vidjeti niti u jednoj predstavi (samo na ekranima). Ali, kroz ovu knjigu, Mira je postala netko meni, a vjerujem i bilo kojem drugom, predanom čitatelju, iznimno blizak. Ona otvara toliko različitih tema, da ih je gotovo nemoguće pobrojati. Kao što i sam naslov sugerira, Miri je u životu iznimno bila važna ljubav, kao uporište, pokretačka snaga, razlog za ići dalje (što je sve našla u suprugu Goranu Gajiću, s kojim je bila 35 godina, te u ostvarenju majčinske ljubavi prema sinu). Važnost znanja, knjiga, obrazovanja, prijatelja, glume, avanture, iskustava… Sve ćemo to pronaći među ovim stranicama, i s lakoćom se identificirati.
“Miru nisam upoznala, ali, kroz ovu knjigu, Mira je postala netko meni iznimno blizak”
Ali, ono što je najviše obilježilo Mirin život bila je nesretna 1991., kada je odbila identificirati se „u okvirima nacionalnosti ili religije“. Kad bolje razmislimo, a što je točno svatko od nas toliko važno morao učiniti, a da bi se pronašao kroz te dvije odrednice? Koji trud se to morao uložiti? Nacionalnost je rezultat pukog rođenja na određenom mjestu i među određenim ljudima, a na što čovjek praktično nema utjecaja. Religija je također nešto što smo dobili ili odgojem ili odabirom, a što bi trebala biti duboko intimna stvar svakog pojedinca, bez političkih i inih drugih konotacija. Ali, u Mirinom slučaju, njezina neidentifikacija zapravo je odredila čitav njen život, i život njezine obitelji. Naime, užasnuta ratom koji se valjao, ona jednostavno nije željela zauzeti strane, jer ona nikada nije pripadala nikome, doli ljudskom rodu. „Zvjerko ludila što si se probudila…“ lijepo je i istinito pjevao Đole.
Jer „Zvjerci ludila“ ne možeš objasniti pripadnost ljudskom rodu, ne možeš objasniti da si protiv rata, bilo kojeg rata, bilo gdje, iz bilo kojih razloga, ne možeš objasniti da ne mrziš, zato što se netko zove drugačije od tebe, izgleda drugačije od tebe ili se moli drugačijem Bogu od tvoga. Tijekom devedesetih je na Miru krenula upravo nezamisliva medijska hajka, koju ja tada, sa svojih 11, 12 ili 13 godina nisam pratila, niti sam mogla, ali koja me u ovoj knjizi posebno i dubinski šokirala i uznemirila. Kako je moguće da je itko mogao napisati tekst u nastavcima monstruoznog naslova „Težak život lake žene“ kao svojevrsnu kaznu na zapravo pacifističke (tada iznimno nepopularne) stavove jedne glumice? A autor je mogao. Bez pardona, do dana današnjeg.
Zastrašujuće je, uznemirujuće i zabrinjavajuće da se etiketira nenormalnim ako kažeš da si „samo“ pripadnik „ljudskog roda“, ako kažeš da te ne zanimaju „mi i „oni“, „naši“ i „njihovi“, ako kažeš da je svaki ispaljeni metak, bez obzira iz čije puške, metak ispaljen u Čovjeka. Zastrašujuće je, uznemirujuće i zabrinjavajuće što nije poželjno reći da smo svi samo ljudi, da se mjerimo samo prema tome koliko je tko od nas i je li uopće Čovjek. To je strašno i pogrešno na toliko različitih razina. I to ova knjiga tako zorno prikazuje. Ona je urlik protiv nacionalizma, i svih drugih „izama“ koji nam ograničavaju i zagorčavaju živote.
Sve to je Mira tako divno sročila u Pismu sugrađanima, objavljenom 1991. u Zagrebu i Beogradu, u kojem intimno i bolno opisuje svoju poziciju: „Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti… Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost.“
Je li napisala nešto krivo? Nažalost, nije. Ali, „Zvjerka ludila“ nikada nije slušala zdravi razum i emociju, i na ove riječi su joj oči samo bilo još više krvave, a nama se, s odmakom od 30ak, godina pokazalo koliko nas je rat i u kojim sve pravcima nepovratno unazadio, kao uostalom bilo koji rat, bilo gdje, bilo kada kroz ovu našu krvavu povijest.
Kako Mira i njen suprug Goran, umjetnici, nisu bili dobrodošli nigdje na teritoriju bivše države, to su stoga otišli u tu obećanu zemlju, zemlju „ponosnih i hrabrih“, znamo svi koja je. Ali, naravno, ona to nije, posebno ne emigrantima iz neke tamo beznačajne države, koju Amerikanci uglavnom ne znaju smjestiti niti na ispravni kontinent. Općepoznata je stvar kako je Mira glumila u dvije serije, ali način na koji opisuje hladnu i okrutnu holivudsku mašineriju nije nimalo lijep, i trebalo je to izdržati, a rezultat je bila njezina neprestana sumnja u sebe, u svoje glumačke sposobnosti, sveprisutni strah.
„Voli me više od svega na svijetu“ duboka je, iskrena, bolna, intimna ispovijest jedne žene”
„Voli me više od svega na svijetu“ duboka je, iskrena, bolna, intimna ispovijest jedne žene, u kojoj Mira ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe. Počesto se pita je li problem zapravo bio u njoj. Zašto se nije mogla prilagoditi, predati, ići niz struju. Ali, postoje ti neki ljudi koji uvijek i zauvijek voze po samo svom kolosijeku, koliko god to bilo ne-pametno, neproduktivno, neisplativo, a Mira Furlan je bila svim svojim bićem takav čovjek, i to je, nažalost, imalo svoju (previsoku?) cijenu.
Upravo je strašno kako smo, nakon prerane smrti ove jedinstvene umjetnice, bili zatrpani tekstovima u kojima smo svi kolektivno naricali, kao da nam je bila najvoljeniji i najrođeniji rod, a to doista nije bilo tako. Ali, to samo dokazuje kako je naše pamćenje krhko, baš kao i naš dignitet i čast, a licemjerje veliko.
Draga Miro, hvala ti na ovoj knjizi. Hvala ti na prekrasnim, dubokim, velikim rečenicama i mislima, kojima ću se zasigurno vraćati. Iskreno se nadam da si našla mir i svoje mjesto, tamo negdje gore, tamo negdje među veličanstvenim zvijezdama, što si i sama apsolutno bila…
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Profimedia.hr, Fraktura
