Oduvijek sam zagriženi pacifist, s velikim nagnućem prema antiratnim romanima, tako da sam jedva dočekala baciti se na novi roman našeg suvremenog pisca, Zorana Žmirića, „Pacijent iz sobe 19“. Priča je to o Vanji Kovačeviću, gradskom dečku iz (multikulti) Rijeke, koji je dan nakon 19. rođendana poslan na ratište, da bi branio Lijepu našu. Vanja je odmah bačen u vatru (doslovno), probijajući se kroz domovinski rat sljedećih nekoliko godina, nastojeći preživjeti ratovanje, a mi ga susrećemo dvadeset i pet godina kasnije, dok psihijatru nastoji pojasniti zašto je sam sebe nezamislivo ozlijedio.
Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19
Žmirić nam servira nekoliko različitih Vanja, koji se međusobno prepliću u ovom sjajnom, punokrvnom romanu. Pa tako imamo Vanju, bezbrižnog mladića, opsjednutog bendom Sisters of Mercy, mladca, koji izlazi s društvom, pije pivu, sluša glazbu i mašta o vlastitom bendu. Dan nakon devetnaestog rođendana Vanjin život odlazi u pravcu kojeg on više ne može, niti će ikada moći kontrolirati. Dok sljedećih nekoliko godina sudjeluje u domovinskom ratu, čini nam se kako je najopasnije to što konstantno nosi glavu u torbi. Međutim, od trenutka demobilizacije, i ulaska u mirnodopsko razdoblje, i Vanja, a i mi shvaćamo da njegovi životni problemi tek započinju, jer mu je život nepovratno, trajno, debelo i temeljito uništen (čitaj sj…., ali moram biti pristojna), i usmjeren ka tome da bi najzad postao Pacijent iz sobe 19…
Vanja je ogorčen, nadrkan (pardon, još jednom), izluđen upravo dijaboličnim ratnim iskustvom, u kojem se nagledao brojnih svojih kolega s upravo divljačkim ratnim porivima: „Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam došao kao branitelj, oni kao zločinci…Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali“. Da li je Vanja bačen u rat za slobodu i mir? Ili su to samo bile prazne floskule, koje su prosipali oni za krojačkim stolovima, dok su krojili podjelu nekadašnjeg društvenog vlasništva, da bi našoj tadašnjoj mladosti opravdali okrvavljene ruke? Kako bilo, i koje god bilo vaše mišljenje, Vanja je od normalnog dečka pretvoren u ruinu, te nikada više nije uhvatio uzde svog života.
@ilinacenov
Bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja…
Žmirićev roman fragmentarno je pisano svjedočanstvo o jednom rastočenom životu, kaleidoskop životnih iskustava čovjeka kojeg su poslali na put (samo)uništenja, bez da ga je itko pitao želi li on u rat i što misli o istome. „Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat.“ Žmirić piše iskreno i beskompromisno, ne štedi ni sebe ni nas, šamara nas Vanjinom pričom, zapravo svojevrsnim monologom upućenim (možda imaginarnom) psihijatru. I ta priča nam je upravo zastrašujuće bliska. I ne radi se ovdje samo i isključivo o (sada nimalo cijenjenom ) veteranu nekog rata (zapravo, nebitno kojeg, jer veteran bilo kojeg rata je nakon rata nagrabusio), i o njegovoj nemogućnosti normalnog života, normalnih reakcija, nemogućnosti da ima obitelj, posao, prijatelje, zapravo posvemašnjoj nemogućnosti da živi sasvim običan, prosječan i miran život. Žmirić se dotiče i Jugoslavije, i izleta u Trst, i Golog otoka, rata i ratovanja, glazbe (s posebnim naglaskom na Sisters of Mercy, pri čemu Vanja mnoge životne situacije začinjava upravo njihovim stihovima), ali i naše trenutne usrane (oprostite na nepristojnosti, ali ne mogu si pomoći), tranzicijske, tajkunske, silovane stvarnosti. U lice nam je bačena naša svakodnevica: politika (kurva), rat, tranzicija, korupcija, sveopće blato u kojem se nalazimo… A isto smo tako i sami krivi, jer nismo reagirali, jer smo zapravo blesavi tikvani. „Koliko je teško shvatiti da mi sami podupiremo loše stvari, loše vijesti i lošu energiju?“
Kako bilo, „Pacijent iz sobe 19“ je bolna i inspirativna priča, bez sretnog kraja, svojevrsno upozorenje, kritika i krik, upućen svima nama, da ne pušimo tuđe fore, floskule i nagovaranja. Da mislimo. Svojom glavom. Dok je još uopće imamo.
Foto: Ilina Cenov, Unsplash
