Alias Grace, Margaret Atwood
Usred vrućeg ljeta 1843., u Kanadi, Thomas Kinnear i njegova domaćica i ljubavnica Nancy Montgomery brutalno su ubijeni, od ruke svojih zaposlenika, Jamesa McDermotta i Grace Marks. McDermott je ubrzo osuđen na smrt vješanjem, a Grace je, zbog svojih samo 16 godina, pomilovana, te osuđena na doživotni zatvor. Neki vjeruju da je Grace nedužna, te da je protiv svoje volje uvučena u umorstva, drugi misle kako je riječ o psihičkom bolesniku, a treći smatraju da je zla, proračunata i, jednom riječju, ubojica. Skupina utjecajnih reformista, koji vjeruju u Graceinu nedužnost, angažira doktora Simona Jordana, čiji je zadatak da otkrije pravu istinu iza nesretnih događaja, istinu o Grace…
Grace kroz višetjedne susrete priča dr. Jordanu svoj život. Upoznajemo malu Grace i njezinu mnogobrojnu obitelj u Irskoj, njezino nesretno, gladno djetinjstvo s neprekidnim radom, ocem alkoholičarom i majkom koja je neprekidno samo rađala („uobičajeno siromaštvo i poteškoće“). Dolaskom u Kanadu mlada djevojka počinje raditi kao sluškinja u finim kućama, upoznaje prijateljicu, Mary, koja će joj zauvijek promijeniti život, te nakon nekoliko namještenja, dolazi u domaćinstvo Thomasa Kinneara.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Suvremena kanadska spisateljica Margaret Atwood vješto opisuje društvo sredine devetnaestog stoljeća, s posebnim naglaskom na žene (kao uostalom i u ostalim njezinim romanima, uvijek nam je žena i njen položaj centralna nit vodilja). A u to su vrijeme jadne žene okarakterizirane kao osobe krhkijeg duševnog ustrojstva od muškaraca, sklone histeriji i neurasteniji (ne trebam napominjati da riječ histerija dolazi od grčke riječi hystera što znači maternica). Dakle, bile smo glupače sklone histeričnim ispadima, kako su nas tada promatrali obrazovani muškarci (ajde, od te smo se percepcije ipak odmaknule). I u takvo društvo Atwood smješta Grace, baca ju u borbu s istinom, laži, predrasudama, zločinom i kaznom, a čitateljima daje sjajnu i nezaboravnu priču…
Istinita priča
Za svoj roman „Alias Grace“ (izdan još daleke 1996., međutim u ponovnom fokusu javnosti zbog sjajne Netflixove istoimene serije) Atwood je koristila istinitu priču o okrutnim ubojstvima koje su navodno počinili McDermott i Grace Marks. Kažem navodno jer, iako su se ubojstva doista dogodila, i iako su McDermott i Marks bili osuđeni za njih, Atwood objašnjava kako je bilo toliko različitih, kontradiktornih priča o Grace Marks, i kako zapravo nitko i nije nikada saznao da li je Grace počinila ta ubojstva ili nije. Naime, u to vrijeme u Kanadi posjetitelji su mogli dolaziti u zatvore i promatrati zatvorenike, poput životinja u zoološkom vrtu, s posebnom fascinacijom prema ženama zatvorenicama. I upravo se to dogodilo i Grace, gdje su razni znatiželjnici ispredali razne, više ili manje istinite, priče o njoj i njenom navodnom zločinu. I upravo taj nedostatak istine, odnosno njezine različite interpretacije navele su Atwood na pisanje ovog sjajnog romana.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Margaret Atwood je jednoj povijesnoj ličnosti dala priliku da ispriča što se uistinu dogodilo, ali sama spisateljica u jednom intervjuu kaže kako nitko od nas nije pouzdan pripovjedač, bilo u stvarnom životu ili drugdje. Tko to priča apsolutnu istinu? I upravo je fascinantno zapakirana ova intrigantna priča o jednoj, nedužnoj ili krivoj, ženi. Autorica nam, kroz nepouzdanu priču same Grace, otkriva iskrenost nedužne žene, ili možda laž vješte manipulatorice, s upravo genijalnim tvistom na kraju. I tu svjedočimo talentu ekstraordinarne spisateljice, što bez sumnje jest Margaret Atwood. Ona nas na preko 400 stranica vodi kroz priču, zapravo savršeno manipulira svojim čitateljima, sugerirajući čas ovo, čas ono mišljenje, čas ovu, čas onu ideju. „Da sam znala istinu, vjerojatno ne bih napisala knjigu.“ kaže ona u jednom intervjuu, a nama daje legitimitet da na kraju ovog sjajnog romana zaključimo – što god želimo, i na taj način i sami, barem nakratko, postanemo pisci…
Foto: Instagram, Unsplash
