Ilina Cenov o knjizi koja je poziv da jednostavno – živimo, najbolje kako znamo i možemo

Salman Rushdie (rođ. 1947.), angloindijski romanopisac i esejist, koliko god da je poznat po svojim vrhunskim djelima, jednako je tako poznat i po fetvi iz 1989., a koju je protiv njega proglasio tadašnji iranski ajatolah, Homeini. Bio je to dijaboličan odgovor na djelo Sotonski stihovi, kojim je Rushdie, prema stajalištu izdatnika fetve, uvrijedio mnoge muslimane. Posljedica ove besprizorne ludosti bila je ta da je piščeva sigurnost došla u pitanje, te je više od desetljeća proveo u Velikoj Britaniji, gotovo pa u tajnosti, sve dok nije preselio u SAD, gdje se činilo kako se opasnost donekle ispuhala…

Međutim, iako je od 1998. iranski stav bio kako fetva više ne vrijedi, ona zapravo nikada nije bila službeno povučena.

Više od trideset godina od proglašenja tog poziva na ubojstvo, 12. kolovoza 2022., ubojica u pokušaju (ili, jednostavno, U.) napao je nožem Rushdieja, dok je pisac mirno stajao na pozornici, netom prije nego li je trebao održati govor.

Napad se odvio u pitoresknom, američkom univerzitetskom gradiću Chautauqua. U. je jednostavno utrčao na pozornicu, s nožem u ruci, i zadao Rushdieju 12 ozbiljnih uboda, u, kako su to naknadno utvrdili, napadu dugom 27 sekundi.

Promišljanja nakon…

Upravo je toliko vremena bilo potrebno gledateljima u punom auditoriju dvorane da shvate kako gledaju jezivu stvarnost, a ne, doduše ekstremno bizaran, umjetnički performans. Tek nakon dvadesetak sekundi ljudi su pohrlili u pomoć piscu, koji je u krvi ležao na podu, i savladali monstruoznog U., mladića u ranim dvadesetima, koji je kasnije priznao kako konkretno Sotonske stihove nije niti pročitao, odnosno, nije stigao dulje od dviju stranica. Valjda je Rushdie bio najbliži „zlikovac“ s kojim se mogao obračunati…

Nož su „promišljanja nakon pokušaja ubojstva“, u kojima se pisac hvata u koštac i sa samim, nemilim događajem, ali i fizičkim i psihičkim posljedicama, oporavkom, osjećajima, reakcijama javnosti, obitelji, prijatelja, kolega pisaca… Iako autor u ovoj knjizi, koja dolazi u prijevodu Barbare Šarić, navodi kako nije sklon tvrditi da bi pisanje imalo terapeutski učinak, ipak priznaje da je ovom knjigom upravo to doživio, i to se osjeti na svakoj stranici.

Kako već znamo da Rushdie sjajno piše fikciju (reći ću samo – Djeca ponoći), pa je on upravo tako sjajno, iskreno, nemelodramatično, izuzetno perceptivno i oštro poput noža secirao to što mu se dogodilo. Ali, ne samo to. Dotakao se on i svoga straha, fetve i života u sjeni nakon nje, religije, fanatizma, ali i hrabrosti, upornosti, novih početaka… Zapravo, ovaj pokušaj ubojstva bio je drugi pokušaj da se pisac ušutka, da se ušutka umjetnost pisane riječi, i on je odlučio opet, još jednom – jasno i glasno pričati i pisati. Pa ti sad reci kako umjetnost nije velika i važna.

U inat svima…

Ova je knjiga jasni poziv da jednostavno – živimo, najbolje kako znamo i možemo. Usprkos i u inat svemu.

Jedini ozbiljan problem je taj što ove introspektivne zapise neće pročitati nitko tko bi to zaista i trebao, i to je prava, velika, nemjerljiva šteta. Ovdje ne mislim nužno i samo na pripadnike neke terorističke ćelije, u tko zna kakvoj zabiti.

Mislim i na sve one iskompleksirane hejterske jadnike koji ratuju svoje imaginarne bojeve ispod članaka na portalima. Mislim i na „klečavce“. Mislim na sve one koji svoje noseve zabadaju u tuđe tanjure, krevete, poslove, mislim na ekstremiste svih vrsta i usmjerenja…

Evo, nastavite niz. Izvjesno je da bi mogao biti beskonačan…

Foto: Pexels, Promo