Jón Kaman Stéfansson: Ljudsko srce
Jón Kalman Stéfansson, suvremeni islandski pisac i njegova veličanstvena trilogija „Nebo i pakao“, „Tuga anđela“, i posljednji i najnoviji dio, „Ljudsko srce“, nesvakidašnja su književna pojava. Trilogija prati nekoliko mjeseci života i pustolovina bezimenog dečka, negdje s početka 20. stoljeća, na Islandu, te, iako možda zvuči tako obično i jednostavno, ona to nipošto nije…
U prvom dijelu, „Nebo i pakao“ pratimo našeg dečka u odlasku u ribolov, ali ako imate na umu opuštajuću rabotu, onda se grdno varate. Naime, ribolov na Islandu znači odlazak brodom na vesla na pučinu ( dakle na Sjeverni Atlantik), uz valove, vlagu, vjetar, maglu, i sasvim realnu opasnost od smrzavanja, ako je koji od ribolovaca (koji također i ne znaju plivati!) zaboravio kabanicu, a jedan baš, eto, je…
Drugi dio, „Tuga anđela“, prati našeg dečka (koji je ipak preživio ribolov) na putu prema fjordovima, gdje pomaže poštaru Jensu dostaviti poštu. I ovdje prijeti realna mogućnost smrzavanja, jer prolaze kroz snježne mećave (zato tuga anđela, dakle snijeg…), koje su nama zapravo u potpunosti nezamislive.
I najzad, „Ljudsko srce“, gdje na Islandu napokon zavlada kratko ljeto, sramežljivo i varljivo, sve priče se najzad povežu, a naš dečko upoznaje ljubav…
Središnji je lik ove trilogije, bezimeni dečko, za kojeg gotovo pa da niti ne znamo koliko je star (recimo 16,17 godina), siroče, siromašak, ali isto tako od prve stranice prvog dijela trilogije znamo da je drugačiji od drugih… Dečko je zaljubljen u poeziju, u knjige, koje za njega imaju posebnu vrijednost: „Život se širi dok čovjek čita,…, biva veći, …, to je kao da se dobije nešto što nitko ne može oduzeti, nikad, ni u koje vrijeme, …, bude se radosnijim.“ On promatra svijet i ljude oko sebe, u isto vrijeme sramežljivo distanciran, ali i nastojeći se diskretno uplesti u njihove živote, kako bi zadobili neke nove (kako on vjeruje), sretnije smjerove… Zapravo, u svijetu neprekidna rada, opasnosti, brige i pukog preživljavanja, gdje nema mjesta za ikakve frivolnosti (poput neke tamo umjetnosti) dečko neočekivano nalazi svoje mjesto, na neki neobičan način obasjava živote svih koje sretne – dodaje im malo sreće…
Svojevrsni lik koji povezuje sva tri romana je i Island. Stéfansson nam otkriva zadivljujuće lijep i ujedno nesvakidašnje okrutan otok, negdje s početka 20. stoljeća, u kojem se smjenjuju impresivni krajolici i opasnosti, koje vrebaju u moru, u nevremenu, u valovima, snijegu, mećavi… „Kako se može preživjeti u zemlji u kojoj dolazak proljeća ubija osjetljive? Tamo gdje mračna, duga zima pritišće osjećaje, a svijetlo ljeto često donosi razočaranja, tko može u tako čemu preživjeti? Izdržljivi ljudi, valjani, katkada oslabljeni samosažaljenjem, zbog čega popuste samoljublju, ali i snažnim snovima?“
I u ovome posljednjem nastavku trilogije, Stéfansson, kroz lik dečka propitkuje veličinu i vrijednost ljudskog života, osjećaja, važnost ljubavi, važnost i tih nekih stvari u životu, od kojih nećemo nužno imati materijalne koristi – prijateljstvo, književnost, umjetnost, i sve to u reduciranom svijetu, u kojem je jedino važno da izvršiš svoje obaveze, radiš i da preživiš.
Stéfansson je majstor pisane riječi, koji piše odmjereno i pomalo hladno, ali u isti mah i zapanjujuće lijepo. Pred nama se prostire neka posebna vrsta melankolije, islandske valjda, melankolija zemlje leda, snijega i škrtog sunca sivkaste boje… Ova trilogija (svakako valja početi s prvom knjigom, jer su vezane) je upravo nezaboravna. Čekaju vas stranice, čiji je strogi sadržaj zapravo posve nebitan, jer ostaje dojam, duboko urezan, da smo čitali nešto očaravajuće, izvanserijsko, čudesno i posebno.
Knjigu možete naći u knjižarama u izdanju nakladničke kuće Fraktura.
@ilinacenov
Foto: Unsplash, Ilina Cenov
