“Iz svakog se vremena treba iščupati, iskočiti, ne dopustiti mu da te proguta.” Ova rečenica kao da je misao vodilja novog romana sjajne ruske spisateljice Ljudmile Ulicke, “Zeleni šator”. Radnjom smješten između dvije smrti – one Staljinove, 1953. i one pjesnika Josifa Brodskog, 1996. godine, ova velika priča ( i širinom teme, ali i brojem stranica), govori upravo o tome kako prkositi nesretnim vremenima, kako (barem pokušati) živjeti, a da ne izgubimo sebe, svoje ideale i snove.
Ljudmila Ulicka: Zeleni šator
Priča započinje trojicom dječaka, na pragu iz dječaštva u mladost. Miša, Sanja i Ilja, dječaci različitoga porijekla sreću se u školi, gdje ih povezuje intelektualna znatiželja, ali i činjenica da se svaki za sebe nikako i nigdje ne uklapa. Povezani mnoštvom različitih interesa, od kojih se posebno ističe književnost, koja ih je svu trojicu i za čitav život obojila, dječaci postaju nerazdvojni prijatelji, nazivajući se Trianon. Njihov ih entuzijastični učitelj književnosti, Viktor Ljujevič, vodi kroz više ili manje poznate moskovske ulice, na “lutanja književnom Moskvom” gdje su ljubovali, bančili, ubijali se ili pak samo živjeli klasici ruske književnosti poput Ljermontova, Gorkog ili Majakovskog… “Književnost je jedino što pomaže čovjeku preživjeti, pomiriti se s vremenom” samo je jedna od fantastičnih rečenica, koje učitelj zanesenjak govori svojim “gojencima”…
I to je samo prvih sedamdesetak stranica ovoga sjajnog, kompleksnog i bogatog romana. Dalje naši dječaci postaju mladići, pa muškarci, i Ulicka njihove životne priče grana u nekoliko odvojenih narativnih rukavaca. Međutim, isprepletene priče, u kojima nas Ulicka čas baca u prošlost, čas u sadašnjost, opisujući sudbine naših junaka, ne vrte se samo oko Miše, Sanje i Ilje, već i oko čitavog kolopleta različitih likova, koji više ili manje utječu na našu trojku, a koje je jednostavno nemoguće izdvojiti i pobrojati.
S obzirom na to da su naši dječaci u svojim formativnim godinama bili pod utjecajem učitelja književnosti, koji ih je poticao da čitaju, ali i da razmišljaju svojim glavama, sasvim očekivano sva trojica, svaki na sebi svojstven način, oponiraju strogom, hladnom i prilično okrutnom sovjetskom sistemu. Ulicka odlično portretira disidente sovjetske ere, njihova nastojanja da se odupru strogim pravilima, njihovo krijumčarenje zabranjene literature u i iz majčice Rusije, više ili manje uspješno, ili pak u potpunosti neuspješno bježanje KGB-u, policijska ispitivanja, zatvorske kazne, nakon kojih se više nitko ne vraća isti, bježanje u obećano inozemstvo i td. I tu Ulicka jako dobro zna što piše, jer je i ona u doba sovjetske ere bila među disidentima, a i danas je vrlo oštra kritičarka Putina.
U obimnom “Zelenom šatoru” upravo je nevjerojatna sovjetska Rusija, ostatku svijeta skrivena iza debele i neprobojne željezne zavjese, svojevrstan lik u romanu. Komunističko sivilo, neimaština, stroga kontrola, čitave obitelji koje žive u 15-ak kvadrata životnog prostora, nedostatak namirnica, ali i informacija i svekolikih mogućnosti Ulicka opisuje gorkohumorno, gusto i temeljito. Pa tako pratimo i čistke, i partijske smjene, vrijeme u kojem su “jedni vampiri zamjenjivali druge. Njihova mizerna razina kulture diktirala je stil života u zemlji i postavljala letvicu iznad koje se bilo opasno izdizati.” Možete samo zamisliti kako je bilo živjeti trojici znatiželjnih dječaka, mladića i kasnije muškaraca u toliko ograničenoj i represivnoj državi, u kojoj je represija obuhvaćala čak i umjetnost (ili, upravo umjetnost, jer svi znamo da se kroz nju može i mora progovarati i prigovarati i ukazivati na brojna društvena zbivanja).
Iako smo i sami imali komunističku eru u našoj ne tako davnoj prošlosti, naš je komunizam, naspram sovjetskog, bio kao ladanje, i koliko nam god tema “Zelenog šatora” bila bliska i poznata, toliko nam je i nevjerojatno šokantna. Ali, baš zato što nam autorica piše o relativno poznatoj temi, ali na posve drugačiji način, mi u “Zeleni šator” uranjamo strastveno, zaljubljujemo se i uživamo u svakoj rečenici, u mnoštvu briljantnih epizoda i genijalnih likova. Ulickoj mnogi predviđaju Nobelovu nagradu za književnost, i sve što sam njezino čitala (Veseli sprovod, Daniel Stein, prevoditelj i Iskreno Vaš, Šurik) samo potvrđuje tezu da bismo ju uskoro doista mogli vidjeti u ulozi laureata. Jer, mnogi autori današnjice pišu dobro i zanimljivo, ali mali je broj onih koji se ipak na neki način izdvoje iz mase. Nema puno onih kojima doslovno zamjeriš što je knjiga gotova, jednom kad se, koliko god se štedjeli čitajući predano, pobožno i sporo, ipak približi ta nesretna posljednja stranica. A Ljudmila Ulicka je svojim djelima uspjela upravo to – bude ti žao što je roman gotov i pitaš se zar nije mogla nabaciti još sto, dvjesto stranica na ovih petsto, kad joj već tako dobro ide..
Knjiga je dostupna u svim boljim knjižarama, u izdanju Frakture.
Foto: Instagram, Unsplash
