Stara židovska legenda kaže: svaki čovjek umire dvaput – prvo, u trenutku fizičke smrti te konačno u trenutku kada se njegovo ime spomene posljednji put. I upravo je ta legenda bila pokretačka snaga, motiv i nit vodilja Simonu Strangeru, suvremenom norveškom piscu (rođ. 1976.) u pisanju sjajnog romana Leksikon svjetla i tame.
Mjedene pločice kao simbol
Naime, ovo djelo počinje putovanjem Strangera i njegove obitelji, supruge Rikke, i djece u norveški Trondheim, gdje je početkom 40-ih godina prošlog stoljeća živio Hirsch Komissar, pradjed autorove supruge. Na ulici, ispred njegove kuće, nalazi se mjedena pločica, “Kamen spoticanja” iliti Stolpersteine, njemačkog umjetnika Guntera Demniga. Na toj pločici stoji Hirschovo ime, godina rođenja te godina i mjesto smrti: 1942., logor Falstad. Naravno, Hirsch je bio jedan od tisuća ubijenih Židova u Norveškoj, i jedno je od 67000 imena koje se nalaze na mjedenim pločicama postavljenim diljem Europe, kao podsjetnik na strahote nacističkog režima, ali i kako se ta imena nikada ne bi izgovorila taj nesretni, posljednji put (ako malo bolje pogledate pločnike po centru Zagreba, također ćete primijetiti spomenute mjedene pločice).
Nesvakidašnja knjiga
Stranger istražuje i opisuje Hirschove posljednje dane i smrt, ali i život ostatka njegove obitelji te život Henryja Olivera Rinnana, norveškog simpatizera i suradnika nacista, okrutnog sadista, koji je vrlo vjerojatno bio odgovoran za Hirschovo uhićenje, zatvaranje u logor, te posljedično, i za smrt. Rinnan je sa svojom bandom provodio okrutna mučenja uhićenih Židova i pripadnika pokreta otpora, u podrumima sablasne vile, zvane Bandin kloštar. Nakon rata je u tu vilu uselio upravo Hirschov sin s obitelji, suprugom i dvije kćeri. Jedna od tih dviju kćeri je Strangerova punica, a ujedno i izvor nevjerojatnih i šokantnih informacija vezanih uz poratno razdoblje i samo naizgled normalan život u kući tame.
Zašto se…jedna židovska obitelj od svih kuća doselila baš u tu – jedan od simbola najgoreg zla u Trondheimu? Zato što je ta kuća bila jeftina? Ili da isprave povijest?
Dakle, da ne bi bilo zabune: Hirsch, Rinnan, sablasna vila i obitelj u njoj doista su postojali, što ovaj roman čini još jednu stepenicu šokantnijim, ali i vrjednijim čitanja. Osim toga, kad pomislim kako je na temu Drugog svjetskog rata i holokausta baš sve rečeno, istraženo, otkriveno, a i pročitano, pojavi se ovaj majstorski pisac, i njegova nesvakidašnja knjiga da me demantiraju, i još jednom uvuku u dobro poznatu temu, koja, kako se pokazalo, toliko poznata (meni) ipak nije.
Što je potrebno da se jedan prosječan čovjek pretvori u zločinca
Posve je nevjerojatno koliko možeš biti očaran tekstom koji, u svojoj osnovi, opisuje jedno strašno razdoblje, vrijeme zločina, mržnje, svekolikog zla, te guste, ljepljive i neprozirne tame. Ali, ovdje nemamo samo puke opise nacističkih zločina u Norveškoj. Ovo je svojevrsno istraživanje kojim Stranger odgovara na pitanje što je potrebno kako bi se jedan prosječan čovjek, otac i suprug, radnik – Rinnan – pretvorio u zločinca. Ali, saznajemo i što je potrebno da se nekako prijeđe preko učinjenog zla, ne kao da se nije dogodilo, ne da bi ga se opravdavalo, nego da se ne traži osveta koja samo onda produbljuje spiralu zla, da se ide dalje zbog samoga sebe, koliko god to bilo nezamislivo.
…nazvala me Rikke I rekla da postoji još jedan razlog zašto se u njenoj obitelji nije govorilo o ratu. Smatra da razlog nije nelagoda nego baš suprotno. Željeli su oprostiti I nastaviti sa životom. Što se dogodilo, dogodilo se I ništa to ne može promijeniti…Promijeniti možemo samo budućnost.
Mozaična struktura
Pred nama je majstorski spoj stvarnih, povijesnih činjenica i fikcije, u kojem autor kroz mozaičnu strukturu, skokovima kroz prostor i vrijeme, ali i mijenjanjem i rotiranjem gledišta, stvara nezaboravnu, očaravajuću i šokantnu priču. Pri tome, iako mozaična struktura zna biti zbunjujuća, u ovom slučaju je sve i više nego jasno, i čitatelj suvereno i lako plovi ovim izvanrednim tekstom koji na momente ima čak i publicistički prizvuk, zbog temeljitih istraživanja, koje je proveo autor, i koje spominje u knjizi.
Virtuozni prijevod
Naslov svakog poglavlja je redom slovo abecede, i to na način da prvih nekoliko riječi u pojedinom poglavlju počinje tim, konkretnim slovom. E sad, to sve ne bi bilo ništa neuobičajeno da nisam gotovo sigurna kako riječi koji u norveškom počinju s primjerice A, i koje je Stranger iskoristio na početku tog, prvog poglavlja A, na hrvatskom ne počinju s A. Dakle, moje nevjerojatno divljenje ide očito virtuoznom prevoditelju Miši Grundleru, koji je uspio fantastično prilagoditi tekst hrvatskom jeziku (još uvijek nemam pojma kako, i voljela bih s njim o tome porazgovarati). Jednostavno se moraš zapitati kako je uspio pronaći adekvatne, smislene riječi? A ovaj roman nam se i zbog briljantnog prijevoda otvara u svoj svojoj ljepoti, u svom svojem bogatstvu riječi, strukture i stila, a da prijevod kojim slučajem ne valja ili ne slijedi abecednu strukturu, izgubio bi svoj smisao.
Leksikon svjetla i tame nesvakidašnja je proza, originalan i posve uspjeli, izuzetno osobni projekt njegovoga autora čija je želja bila rasvijetliti jedan dio povijesti svoje tazbinske obitelji, zapravo, rasvijetliti to zbog svoje djece, i njihova porijekla. Da se zapamti. Da se ne zaboravi. Da se nikada ne ponovi. Mjedenim kamenom spoticanja ispred nekadašnje Hirschove kuće i ovim iznimnim romanom, ime Hirscha Komissara se utisnulo gustom, neizbrisivom tintom. Sigurna sam da on neće nikada umrijeti taj drugi, tako konačni put, kad mu već prvi puta, nažalost, nije bilo spasa.
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Unsplash, Pexels, Hena
