Posebno volim kada mi u ruke zapadne knjiga, koja do mene doputuje nekim neobičnim putovima. Tako je bilo i sada, kad me iz Londona, u jeku korona krize, nazvala Ana, da mi u jednom dahu obznani da se sjetila da tu blizu mene živi jedna super cura, i da je napisala odličan roman, još smo i kolegice po formalnom obrazovanju, i sigurno će mi se svidjeti. Ana nas je ubrzo i spojila, a knjiga „Kud si krenula?“ je doputovala izravno od Nastje Kulović, spisateljice, s jednom doista impresivnom posvetom, koja mi tako često u zadnje vrijeme pada napamet. Nakon čitanja smo se i podružile, pretresajući ne samo njezin prvijenac (objavljeni, iako ne i prvi napisani, jer Nastja piše od kad zna za sebe), već i život, svemir, i sve ostalo (da se poslužim valjda najčešće korištenim citatom u mom životu, zauvijek aktualnog Douglasa Adamsa).
„Kud si krenula?“ priča je o dvije sestre, Adi i Nastji. Ada vrlo rano u djetinjstvu počinje primjećivati čudne simptome, no tek joj više godina kasnije dijagnosticiraju multiplu sklerozu, koja joj obilježava nastavak života. Od višegodišnje jurnjave u potrazi za točnom dijagnozom, preko višegodišnje jurnjave do ozdravljenja, Ada jednostavno ne vodi normalan život, poput njezinih vršnjaka, jer je bolest u središtu apsolutno svega. Naravno, MS utječe i na ostatak obitelji, poglavito na njenu stariju sestru, Nastju, koja, zdrava, odgovorna i perfektna, kako se to i očekuje od dobre djece, postaje stakleno dijete: prozirno, neprimjetno, s bremenom tuđih problema na leđima, i bremenom grižnje savjesti što se uopće usuđuje biti zdrava. Nastja je svojevrsno ljepilo koje nevidljivo povezuje obitelj, da se ne rasipa u komadiće, ali isto tako udaljena od svoje biti, svoga života… „Put je spoznaje rijetko brz i bezbolan, bilo bi čudno da je kod mene drugačije.“
Međutim, u nekom trenutku, u odrasloj, užurbanoj, hektičnoj životnoj dobi, i Nastja dobiva istu dijagnozu, ali, ona ipak, nakon borbe i prihvaćanja, uspijeva bolest promatrati kroz sasvim drugačiju prizmu, nego što se MS promatrala kroz desetljeća u njezinoj obitelji, u kojoj je „…bila glasnija i zahtjevnija…“ od bilo koga i bilo čega. Nastja shvaća zašto joj je MS uopće došla, i okreće svoj život naglavce. „Da sam dobila bilo koju drugu dijagnozu, možda bih se prepustila, pristala biti žrtva bolesti koja me zadesila, možda i ne bih tražila alternativne puteve. Ali dobro sam poznavala gospođu Sklerozu i razumjela da nije još jednom došla iz čistog mira.“
Nastja je napisala brojem stranica nevelik roman, ali on otvara toliko pitanja, da ih se čak ne može u ovom tekstu niti pobrojati. Promatramo ne samo tu nesretnu multiplu, nego i odnos roditelja i djece, problem staklene djece, koja su zdrava, i pored onog bolesnog djeteta koje je u fokusu, u potpunosti nevidljiva, dok se ne razbiju u komadiće, odrastanje, supružnički odnos, roditelji koji mahnitaju u pokušaju spašavanja svog djeteta, zanemarujući baš sve drugo, krivnja, zamjeranje, praštanje, iskupljenje… Zadnjom pročitanom stranicom prestajemo čitati, ali nastavljamo razmišljati o temama koje su se otvorile pred nama, i vjerujem da na svakoga od nas „Kud si krenula?“ ima posve drugačiji utjecaj, svatko od nas u njemu će pronaći nešto drugo, i to je apsolutno u redu…
Ovo je intimistički, introspektivan, izuzetno subjektivan tekst, u kojem je Nastja posve iskreno progovorila o onome što ju okružuje. Ona piše bez zadrške i kalkulacije, pletući zanimljivu priču prekrasnim rečenicama, kroz koje čitatelj jednostavno leti. Čitajući, smatrala sam (i još uvijek smatram) kako je Nastja izuzetno hrabra žena, jer je ogolila svoju i intimu svoje obitelji nama čitateljima, ali ona sama za sebe kaže da to nije tako, da je ona jednostavno „morala ispisati svoju priču“.
‘Ti nisi bolest, ti si puno više’
„Kud si krenula?“ progovara, rekli bismo na prvu, o bolesti. Jer se upravo ona, i to strašna multipla skleroza, provlači vjerojatno kroz svaku stranicu. Ali, ovdje je MS, koliko god to bilo čudno, neshvatljivo, uvrnuto i izvrnuto, promatrana kao svojevrsni dar, te samim time ovo i nije roman o bolesti. Kroz dijagnozu najprije sestre, pa zatim i kroz vlastitu dijagnozu, autorica secira život sam. Bolest je alarm. Upozorenje. Crveno svjetlo semafora. Moraš stati! Stani! Zaustavi se! Gledaj! Promatraj! Osvijesti sebe, svoje postojanje! Kamo ideš? Zašto ideš? Što zapravo želiš? Čemu stremiš? O čemu sanjaš? „Svačija je priča važna.“ Ti nisi bolest, ti si puno više, jače, snažnije… Ili, ponešto univerzalnije, ti nisi samo svoj posao, loš brak, žrtva tko zna čega, ti si puno više, jače, snažnije…
Nastjinim riječima: „ovo je knjiga o različitim putovima kojima možemo stići do krajnjeg odredišta.“ A to krajnje odredište je za svakoga od nas drugačije, a spoznat ćemo ga onda kad konačno progledamo i ugledamo sebe i svijet oko sebe, i naše mjesto u njemu, koje, u ovim užurbanim vremenima apsolutno neprilagođenima čovječjoj biti, bili zdravi, bolesni, ili nešto između, prečesto, nažalost, ne vidimo.
Foto: Instagram / Nastja Kulović, Screenshot
